Rev-2146/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2146/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Augusta Husinca kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Stanka Hautza kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja S.M. iz O., koga zastupa punomoćnik D.M., odvjetnik iz O., protiv tuženika S. O., koju zastupa punomoćnik K.D., radi poništenja rješenja, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 25. lipnja 1992.g. br. Gž 495/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 15. travnja 1992.g. XIX R 494/91-11, u sjednici održanoj dana 15. prosinca 1992.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e:

Presudom drugostepenog suda potvrđena je prvostepena presuda kojom je poništena odluka disciplinske komisije tuženika od 6. travnja 1990.g. i potvrđena odluka radničkog savjeta tuženika od 13. svibnja 1990.g. kojom se tužitelju izriče disciplinska mjera prestanka radnog odnosa te se tuženik obvezuje da tužitelja vrati na poslove i zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa i prizna sva prava po osnovi rada i naknadi štetu zbog izgubljenog osobnog dohotka te parnični trošak od 6.000 HRD.

Protiv drugostepene presude izjavio je reviziju tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se preinači drugostepena presuda i odbije zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka.

Odgovor na reviziju nije dostavljen, niti se republičko javno tužiteljstvo izjasnilo o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Rev 2146/92

Predmet ovog radnog spora je zahtjev tužitelja (radnika) za poništenje rješenja disciplinske komisije tuženika o prestanku radnog odnosa, te zahtjev za vraćanje na rad i za isplatu neisplaćenog osobnog dohotka.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da je tužitelj počinio lakšu povredu radne obveze iz čl. 8. st. 1. toč. 1. Pravilnika o odgovornosti radnika u OOUR-u Deterdženti ("Službeni bilten" br. 23/83 - prečišćeni tekst, dalje: Pravilnik) time što je neopravdano zakasnio na posao i nedozvoljeno napustio radno mjesto tokom radnog vremena. Za takvu - lakšu povredu radne obveze se u smislu čl. 11. navedenog Pravilnika može izreći disciplinska mjera javne opomene, a ne i disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi zaključak sudova da nije počinjena teža povreda radne obveze jer:

- u provedenom postupku nije dokazao da je tužitelj došao na rad u napitom stanju u smislu odredbe čl. 9. st. 1. toč. 15. Pravilnika (nije se povrgnuo alkotestu, jer ambulanta toga dana nije radila, a nije utvrđeno da je tužitelj odbio primjenu toga testa),

- da tužitelj nije izazivao nered ili tuču ili sudjelovao u tuči (što predstavlja težu povredu radne obveze iz čl. 9. st. 1. toč. 16. Pravilnika), već je utvrđeno da je vratar prekoračio svoja ovlaštenja jer je nakon što je pogrešno ocijenivši da ga tužitelj želi napasti gurnuo istoga u staklo i tako ga povrijedio. Prema odredbi čl. 20. navedenog Pravilnika disciplinska mjera prestanka radnog odnosa može se izreći za svaku težu povredu radnih obveza utvrđenu ovim Pravilnikom, drugim aktom ili zakonom, ako se tom povredom:

a) uzrokuje poremećaj odnosa u obavljanju poslova odnosno izvršavanja radnih zadataka, b) onemogućava ili otežava rad drugih radnika,

c) na drugi način izazivaju poremećaji u procesu rada.

Nije osnovan prigovor revidenta koji se tiče primjene navedene odredbe:

- da su posljedice teže povrede određene alternativno,

- da se radi samo o još jednom slučaju teže povrede radne obveze i da to nije neophodan uvjet za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa.

Naime, sudovi nižeg stupnja su pravilno zaključili da se (protivno stavu revizije) disciplinska mjera prestanka radnog odnosa može izreći samo za onu težu povredu koja uzrokuje jednu od posljedica navedenu u odredbi čl. 20.

Kako je utvrđeno da nije počinjena niti jedna od dvije navedene teže povrede, nije odlučno da li je nastupila neka od posljedica (utvrđeno je da nije).

Kako su pobijana rješenja tužene o prestanku radnog odnosa nezakonita, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su ih poništili i udovoljili tužbenom zahtjevu.

Navodima revizije, kojima se ističe da je tužitelj nasrnuo na portira, da je bio pijan i da je upućen na alkotest se u stvari osporava utvrđenog činjeničnog stanja, a što u reviziji nije dopušteno (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" br. 53/91 -dalje: ZPP).

Iz sadržaja revizije proizlazi da je ova izjavljena i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Međutim, presude nižih sudova su jasne, razumljive, imaju razloge koji nisu proturječni, i proizlaze iz činjenica navedenih u spisu. Kako nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386.) valjalo je reviziju kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 15. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

August Husinec, v.r.