Rev-842/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 842/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. R. iz R., kojeg zastupa punomoćnik S. M., odvjetnik u R., protiv tuženika S. o. d.d. iz Z., Podružnica R., kojeg zastupa punomoćnica T. K., odvjetnica u O. društvu G. & P. u Z., Pisarnica R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3018/08 od 14. listopada 2009., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3225/03 od 27. prosinca 2007., u sjednici održanoj 29. rujna 2010.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika u odnosu na pitanje iz odluke o glavnoj stvari odbacuje se kao nedopuštena.

II . Revizija tuženika se prihvaća u odnosu na pitanje iz odluke o troškovima postupka te se preinačuje odluka o troškovima sadržana u presudi Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3018/08 od 14. listopada 2009. i rješava:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u toč. V. presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3225/03 od 27. prosinca 2005. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.234,00 kn.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade nematerijalne štete novčani iznos od 100.900,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje koje teku od 27. prosinca 2007.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženu zakonsku zateznu kamatu od 03. srpnja 2003.g. do 27. prosinca 2007.g. zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. U preostalom dijelu do zatraženih 145.500,00 kn na ime nematerijalne štete tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime materijalne štete novčani iznos od 33.111,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 25.800,00 kn od 27. prosinca 2007. g.

- na iznos od 244,00 kn od 07. svibnja 2002. g.

- na iznos od 244,00 kn od 09. svibnja 2002. g.

- na iznos od 2.607,00 kn od 01. ožujka 2002. g.

- na iznos od 3.000,00 kn od 27. prosinca 2007.g.

- na iznos od 500,00 kn od 27. prosinca 2007.g.

- na iznos od 44,64 kn od 27. listopada 2001.g.

- na iznos od 40,35 kn od 08. studenog 2001.g.

- na iznos od 112,61 kn od 17. siječnja 2002.g.

- na iznos od 70,64 kn od 28. siječnja 2002.g.

- na iznos od 150,00 kn od 01. veljače 2002.g.

- na iznos od 250,00 kn od 25. veljače 2002.g.

- na iznos od 7,09 kn od 11. srpnja 2002.g.

- na iznos od 6,55 kn od 12. srpnja 2002.g.

- na iznos od 11,86 kn od 15. srpnja 2002.g.

- na iznos od 6,55 kn od 24. srpnja 2002.g.

- na iznos od 16,56 kn od 17. listopada 2002.g.

kao dana dospijeća pa do isplate i to po stopi od 18% godišnje do 30. lipnja 2002.g. a od 01. srpnja 2002.g. pa do isplate po stopi od 15% godišnje sve u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom materijalne štete odbija se kao neosnovan kao i njegov zahtjev za više zatraženu zakonsku kamatu.

V. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.234,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje koja teče od 27. prosinca 2007.g. pa do isplate u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.“

Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3225/03-45 od 27. prosinca 2007. godine u točki I. izreke za iznos od 30.900,00 kn (preko iznosa od 70.000,00 kn do iznosa od 100.900,00 kn) te za više zatraženu zakonsku kamatu od 3. srpnja 2003. do 27. prosinca 2007. godine, u točki II. i točki IV. izreke.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3225/03-45 od 27. prosinca 2007. godine u točki IV. izreke i sudi: Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 17.406,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje počev od 27. prosinca 2007. do 31. prosinca 2007. godine, a po stopi od 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška kao neosnovan. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen (i to za iznos od 12.400,00 kn), kao i u pogledu odluke o troškovima postupka, tuženik je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja koja su po prosudbi revidenta važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, navodeći u suštini sljedeća pravna pitanja:

- je li pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u pogledu primjene kriterija iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) prilikom određivanja visine pravične novčane naknade za pojedine vidove nematereijalne štete podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u „Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete“ prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 29. studenoga 2002.,

- je li prilikom odlučivanja o troškovima postupka u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u smislu čl. 154. st. 2. ZPP odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u presudama broj Rev- 3146/90 od 30. travnja 1991., broj Rev-1569/94 od 26. listopada 1994. te broj Rev- 200/01 od 6. rujna 2001., prema kojem prilikom djelomičnog uspjeha stranaka treba uzeti u obzir uspjeh obje stranke u parnici, a ne samo tužitelja.

Revident predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev za pobijani iznos od 12.400,00 kn, te da se preinači odluka o parničnom trošku. Ujedno zahtijeva naknadu troškova nastalih povodom revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika u pogledu pitanja protiv odluke o glavnoj stvari nije dopuštena, dok je revizija tuženika u odnosu na pitanje protiv odluke o troškovima postupka osnovana.

Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda presuda drugostupanjskog suda u pogledu dosude visine pravične novčane naknade nematerijalne štete nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje ne bi bilo podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Naime, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno na odjelnoj sjednici održanoj 29. studenoga 2002. kada su razmatrani i prihvaćeni „Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete“ predstavlja, kako to sama riječ „orijentacijski“ ukazuje, takve kriterije koji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu odredaba čl. 200. st. 1. ZOO.

Pri tome ovi Orijentacijski kriteriji ne mogu predstavljati matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade te su nužna odstupanja od iznosa navedenih u spomenutim kriterijima, a što proizlazi iz odredaba čl. 200. ZOO prema kojima se novčana satisfakcija određuje prema svim okolnostima svakog konkretnog slučaja.

Kako se pored rečenog revidentova usporedna analiza kriterija i visina dosuđenih naknada za pojedine vidove nematerijalne štete iz pobijane presude u odnosu na Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske svodi na vlastitu, dakle subjektivnu procjenu o tome kolika bi visina naknade trebala pripasti tužitelju, to valja zaključiti da postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene i ravnopravnosti građana jer odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje ne bi bilo podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Zbog toga je na temelju čl. 392. st. 2. ZPP reviziju tuženika u pogledu odluke o glavnoj stvari valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Međutim, u pogledu odluke o troškovima postupka prema pravnom shvaćanju revizijskog suda odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom kako u presudi broj Rev-1594/04 na koju se poziva revident, a tako i zaključku sjednice broj 3/80 Građanskog odjela Vrhovnog suda od 6. lipnja 1980.

Naime, pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka treba u pravilu kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici uzimati u obzir kako tužiteljev, tako i tuženikov uspjeh u parnici.

Osim toga, pri parcijalnom uspjehu stranaka u postupku u smislu čl. 154. st. 2. ZPP potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ ocjenivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu tako i s obzirom na visinu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.

U ovom slučaju riječ je o zahtjevu za naknadu štete u kojem je tužitelj uspio sa 62% zahtjeva, pa je tuženik u ovom sporu uspio u razmjeru od 38% jer se u tom omjeru ogleda djelomični neuspjeh tužitelja (tj. odbijanje tužbenog zahtjeva).

Zbog toga je nakon utvrđivanja visine opravdanog parničnog troška tužitelja i tuženika trebalo pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP izvršiti prijeboj tih troškova, time da je troškove liječničkog vještačenja i pribave zdravstvenog kartona u iznosu od 2.550,00 kn tužitelju trebalo priznati u cijelosti, kako je sve pravilno i učinio prvostupanjski sud. Naime, u ovom slučaju u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nisu navedeni i obrazloženi razlozi koji bi opravdali odstupanje od izloženog načelnog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje svoju primjenu, kako je rečeno, ima u pravilu. Prema tome, navod u pobijanoj presudi da je tužitelju trebalo priznati troškove srazmjerno njegovu uspjehu u sporu, a posebno stoga što je tuženik tijekom postupka osporavao osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva, nije sukladan pravnom shvaćanju revizijskog suda te je dosljednom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP uspjeh tuženika trebalo vrednovati upravo provedbom prijeboja vodeći računa i o ostalim sastavnicama načelnog shvaćanja Vrhovnog suda, a kako je to prethodno rečeno.

Zbog toga je revizija tuženika prihvaćena i odluka o troškovima u drugostupanjskoj odluci preinačena primjenom čl. 395. st. 1. u svezi s čl. 400. st. 3. ZPP.

Kako tuženik u revizijskom stadiju postupka nije uspio glede glavne stvari, to mu ne pripada pravo na naknadu troškova revizijskog stadija postupka (čl. 35. ZPP, čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. ZPP).

U Zagrebu, 29. rujna 2010.

Sudac

Dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.