Revr-501/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Olge Jelčić i Gordane Matasić Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz G., koga zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., protiv tuženika Poljoprivredne zadruge P. iz P., radi nezakonitosti odluke o prestanku rada i vraćanja na rad, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Osijeku od 22. travnja 2004. godine, br. Gž- 286/04-2, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Osijeku od 13. studenog 2003. godine, br. Pr-1123/03, u sjednici održanoj dana 9. prosinca 2004. godine,
Legislator headnote
AI generatedRevr-501/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Utvrđenje, je li tužitelj saznao da mu je prestao radni odnos prije 23. travnja činjenične je naravi, koje ovaj sud nije ovlašten ispitivati, s obzirom da se prema odredbi čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92,112/99 i 117/03: dalje ZPP) revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 501/04-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Olge Jelčić i Gordane Matasić Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz G., koga zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., protiv tuženika Poljoprivredne zadruge P. iz P., radi nezakonitosti odluke o prestanku rada i vraćanja na rad, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Osijeku od 22. travnja 2004. godine, br. Gž- 286/04-2, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Osijeku od 13. studenog 2003. godine, br. Pr-1123/03, u sjednici održanoj dana 9. prosinca 2004. godine,
r i j e š i o j e:
Odbija se revizija tužitelja M. P. kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je rješenje prvostupanjskog suda kojim je tužba tužitelja odbačena kao nepravovremena i nedopuštena.
Tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog uz prijedlog da se nižestupanjske presude preinače i prihvati tužbeni zahtjev.
Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnilo nadležno državno odvjetništvo. Revizija nije osnovana.
U postupku je utvrđeno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika do 24. srpnja 1991. godine, od kada više nije radio kod tuženika. Dana 23. travnja 2003. godine da je podigao radnu knjižicu, a nakon toga je podnio zahtjev tuženiku za zaštitu prava iz radnog odnosa, te potom tužbu 15. svibnja 2003. godine. Budući da je postupak mirne reintegracije Podunavlja okončan 1997. godine, a od tada do 2003. godine tužitelj da nije ništa poduzimao radi ostvarenja prava iz radnog odnosa, iako nije primao plaću, nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj za prestanak radnog odnosa saznao prije 23. travnja 2003. godine. Revident osporava utvrđenje nižestupanjskih sudova, da bi o prestanku radnog odnosa saznao prije podizanja radne knjižice, ovo stoga što mu nije bila dostavljena pismena odluka o prestanku radnog odnosa.
Utvrđenje, je li tužitelj saznao da mu je prestao radni odnos prije 23. travnja činjenične je naravi, koje ovaj sud nije ovlašten ispitivati, s obzirom da se prema odredbi čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92,112/99 i 117/03: dalje ZPP) revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Budući je radni odnos tužitelja prestao 24. srpnja 1991. godine o pravovremenosti i dopuštenosti tužbe zbog povrede prava iz radnog odnosa odlučuje se na temelju odredaba Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (Narodne novine 34/91; dalje ZOPRO) i Zakon o radnim odnosima (Narodne novine 19/90 i 28/90, dalje ZRO) koji su u to vrijeme bili na snazi. Prema odredbi čl. 80. st. 2. ZOPRO prigovor protiv odluke što ih nadležna tijela organizacije ili poslodavca donose o pravima, obvezama i odgovornostima radnika, radnik može izjaviti u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od dana kada je saznao za povredu prava. Dakle, rok za izjavljivanje prigovora se ne vezuje samo za dan dostave odluke, već on počinje teći i od dana saznanja za takovu odluku. Odredbom čl. 83. st. 2. ZOPRO bilo je propisano da zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti radnik koji nije prethodno tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim pravo na novčano potraživanje. Kako tužitelj zaštitu prava iz radnog odnosa nije zahtijevao od nadležnog tijela tuženika u propisanom zakonskom roku, to mu ne pripada pravo tražiti ni sudsku zaštitu u smislu odredbe čl. 83. st. 2. ZOPRO. Dosljedno izloženom, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, kada su odbacili tužbu tužitelja, zbog čega je ovaj sud odbio reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju čl. 400. st. 4. u vezi čl.393. ZPP.
U Zagrebu, 9. prosinca 2004. godine
Predsjednica vijeća:
Miroslava Vekić, v. r.