Gž-2221/2010 · Županijski sud u Sisku

Gž-2221/10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Krbot, kao predsjednice vijeća, te Lucijane Vukelić i Marijanke Salopek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. S. iz P., kojeg zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik iz Z., protiv Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, Građansko – upravni odjel, radi poništenja odluke o otkazu, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Sisku br. P-2221/09 od 2. srpnja 2010. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 3. veljače 2011. godine,

p r e s u d i o j e

Odbijaju se kao neosnovane, žalba tužitelja J. S. i žalba tuženice Republike Hrvatske te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku broj P-2221/09 od 2. srpnja 2010. godine.

Odbijaju se kao neosnovani, zahtjev tužitelja i zahtjev tuženice za naknadu troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

«I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja J. S. koji glasi:

"Poništava se presuda Disciplinskog suda, Policijske uprave S. broj 19/21 od 17.04.1991. g. kojom je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa a koja je potvrđena presudom Disciplinskog suda Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske br. DS-II-64/91 od 04.06.1991.g. kao na zakonu osnovana, te ne proizvodi pravni učinak, te se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto u PP P., te platiti parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

II/ Nalaže se tužitelju da tuženiku plati trošak ovog postupka u iznosu od 3.875,00 kn u roku od 8 dana."

Tu presudu pravovremenom žalbom iz svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 i 123/08 dalje: ZPP), pobija tužitelj. Smatra da mu je radni odnos prestao nezakonito, s obzirom da je u vrijeme donošenja odluka poslodavca, čije poništenje traži u ovom postupku, bio na bolovanju. Nadalje, ono što se od njega zahtijevalo, a rezultiralo je prestankom radnog odnosa, misleći pri tom na spornu "Izjavu" lojalnosti Republici Hrvatskoj (a koju je odbio potpisati, što je ć iz razloga što je u to vrijeme bio i nesporno, ali ne iz razloga na koje upućuje tuženica, ve

privremeno nesposoban za obavljanje radnih zadataka), da je ista bila protivna Ustavu Republike Hrvatske, da je traženje poslodavca u tom smislu predstavljalo postupak kojim su kršena radna i ljudska prava svih zaposlenika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Zaključno smatra da navedeno nije moglo, niti smjelo biti razlogom davanja otkaza zaposlenicima, pa tako niti njemu. Nastavno još napominje, a kako je to isticao tijekom postupka, da bi tu "Izjavu", bez obzira na njenu neprihvatljivost i protuzakonitost i potpisao, ali da to nije učinio iz dva, po njemu opravdana razloga, prvi što se u to vrijeme nalazio na bolovanju, pa je bilo protivno tada važećim radno pravnim propisima da ga poslodavac poziva pristupiti na radno mjesto za naprijed opisanu svrhu, i drugi što se od njega zahtijevalo da unatoč činjenici što je na bolovanju, dođe raditi. Navodi da je pobijana odluka proturječna sama sebi i danim razlozima, kao i ispravama sadržanim u spisu. Da je iz utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud izveo potpuno pogrešne zaključke, sasvim nepotrebno ukazivao na određene činjenice koje i nisu od utjecaja za odlučivanje o predmetu prijepora i konačno da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Predlaže stoga da se pobijana odluka preinači u smislu navoda žalbe i tužbeni zahtjev usvoji uz dosudu cjelokupnih parničnih troškova uvećanih za troškove ove žalbe.

U odgovoru, tuženica žalbene navode osporava u cijelosti. Opširno ukazuje na činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda koja nalazi valjanim kao i pobijanu odluku s prijedlogom da se žalba tužitelja kao neosnovana odbije. Zahtijeva naknadu troškova izjavljenog odgovora.

Prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (stavak II. izreke) pravovremenom žalbom pobija tuženica, a kako to iz sadržaja žalbe proizlazi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pozivajući se na odredbu čl. 122. a ZPP i Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 148/09 dalje: Tarifa), osnovom kojih smatra da joj pripadaju troškovi i za sastav obrazloženih podnesaka od 21. siječnja i 18. ožujka 2010. godine. Predlaže u navedenom smislu preinačenje pobijane odluke. Zahtijeva naknadu troškova žalbe.

Žalbe su neosnovane.

Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju ovaj sud ne nalazi počinjenima bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP čl. 365. st. 2. ZPP, pazi po

na koje ukazuje žalitelj, a nema niti onih na koje ovaj sud osnovom službenoj dužnosti. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud postupio je sukladno uputi ovog suda (čl. 377. ZPP), te se i u navedenom smislu žalbeni razlog tužitelja ocjenjuje neosnovanim.

U iscrpno provedenom dokaznom postupku, prvostupanjski sud utvrdio je sve odlučne i pravno relevantne činjenice i okolnosti, te pravilno utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim. Po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, kao što je i ranije ukazano, okolnost u smislu da je tužitelj u kritično vrijeme 1991. g. bio na bolovanju nije relevantna, a ovaj sud ujedno nalazi da je tu činjenicu tužitelj dokazao (podaci HZMO Područne službe S., list 52. spisa). Ovo iz razloga jer je i u smislu tada važećih radno pravnih propisa, neopravdani izostanak s posla pet radnih dana rezultirao prestankom radnog odnosa, obzirom da tužitelju prestanak radnog odnosa nije nastupio zbog tih okolnosti već iz razloga navedenih u odlukama, zbog kojih u ovom postupku tužitelj traži njihovo poništenje, kojima je prethodio u smislu tada važećeg Zakona o unutarnjim poslovima ("Narodne novine" br. 55/89, 18/99 i 47/90 dalje: ZOUP) zahtjev ovlaštene osobe radi pokretanje disciplinskog postupka, osnovom čl. 84. st. 1. toč. 10. istog ZOUP (list 53. spisa) a u vezi čl. 62. i 79. ZOUP.

Za svoju konačnu odluku, prvostupanjski sud dao je u potpunosti prihvatljive razloge, pravilno je primijenio materijalno pravo, što sve navodima žalbe nije dovedeno u sumnju.

Imajući u vidu pravne propise koji su bili u primjeni u vrijeme donošenja odluka Disciplinskih sudova od 17. travnja 1991. g. i 4. lipnja 1991.g. i to ZOUP, Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa te izmjene i dopune tog Zakona (Službeni list SRFJ br. 60/89 i 42/90), te Zakon o radnim odnosima ("Narodne novine" br. 19/90 i 28/90), Pravilnik i opće akte tuženika kao i kroz tada važeću sudsku praksu (koja je aktualna i danas), radnik i za vrijeme bolovanja može počiniti povrede obveza iz radnog odnosa, ranije označene kao povrede radne discipline, pa i teške, što poslodavcu daje mogućnost izricanja mjere prestanka radnog odnosa. Tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je njegova privremena nesposobnost za rad bila uzrokovana ozljedom na radu (čl. 219. i čl. 221. a ZPP), što bi otklanjalo poslodavcu mogućnost izricanja mjere prestanka radnog odnosa, navedeno kad se između ostalog ima u vidu Rješenje MIORH-a Područne službe u S. od 16. travnja 1991. g. (list 39. spisa).

Nadalje, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, u konkretnom slučaju, pa i općenito, sve teže povrede radne dužnosti ne moraju biti taksativno navedene u zakonu ili internim propisima poslodavca, već se težina takve povrede ocjenjuje prema okolnosti svakog pojedinog slučaja i svim elementima koji su bili relevantni u vrijeme počinjenja takve povrede.

Tužitelj je dana 11. ožujka 1991.g. po pozivu pristupio u prostorije PP P., čiji je bio zaposlenik, no odbio je potpisati izjavu sadržaja kako je to izloženo u pobijanoj presudi, a obrazac koje prileži spisu (list 93.), opisujući to razlozima koji su navedeni u zapisniku o uzimanju izjave ( list 54. spisa), da se zbog bolesti ne osjeća sposobnim za izvršavanje radnih zadataka (a koji rad se od njega nije niti tražio već potpisivanje izjave određenog sadržaja, kako i sam tužitelj iskazuje izjave o lojalnosti Hrvatskoj državi, obavljanja povjerenih poslova i zadataka sukladno odredbama Ustava Republike Hrvatske, Zakona o unutarnjim poslovima i drugim odgovarajućim propisima).

I po stajalištu ovog suda, činjenica da je tužitelj u vrijeme kada je pozvan na potpisivanje izjave bio na bolovanju i pristupio u prostorije PP P., nije ga sprječavala potpisati traženu izjavu, pa prema tome pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao opravdane razloge zbog čega je traženu izjavu odbio potpisati.

U konačnici ovakvo ponašanje tužitelja, dakle odbijanje potpisivanja izjave kojom se jamči postupanje tužitelja po Ustavu i Zakonima RH, kao i zaštita ustavnih prava građana RH, svakako se može smatrati teškom povredom radne discipline koja je u datim okolnostima opravdavala izrečenu mjeru prestanka radnog odnosa, čime se nisu ispunile zakonske pretpostavke za poništenje odluka tuženice, kojima je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi tako i po visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP). Pravilno je prvostupanjski sud, ocjenjujući uspjeh parničnih stranaka i koji su troškovi bili potrebni radi vođenja predmetne parnice, o istima odlučio uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Za svoju odluku dao je jasne razloge, ista se može ispitati, radi čega je i žalba tuženice odbijena kao neosnovana.

Iz navedenih razloga, osnovom čl. 368. ZPP, kako su izjavljene žalbe ocijenjene neosnovanima, odlučeno je kao u izreci.

O troškovima nastalim u povodu pravnog lijeka, obzirom žalitelji sa žalbama nisu uspjeli, a odgovor tuženice nije bio od utjecaja za odlučivanje, uz primjenu čl. 166. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Sisku, 3. veljače 2011. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Jadranka Krbot, v.r.