II Kž-515/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 515/09-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice kao predsjednika vijeća te Hajrije Novoselec i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 3. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženih N. M., M. L., I. R., B. Ž., D. Z. i B. P. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 6. srpnja 2009. broj Kv-Us-103/09 (K-US-17/07) o produljenju pritvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 7. kolovoza 2009.,

r i j e š i o j e:

Žalbe optuženog N. M., optužene M. L., optuženog I. R., optuženog B. Ž., optuženog D. Z. i optuženog B. P. odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženih N. M., M. L., I. K., V. Č., N. Ć., I. R., B. Ž., D. Z., K. M., B. P. i G. K., zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavak 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05 i 71/06 – dalje u tekstu: KZ), produljen je pritvor protiv optuženih N. M., M. L., I. K., V. Č., I. R., B. Ž., D. Z., K. M., B. P. i G. K. iz osnova propisanih člankom 102. stavak 1. točke 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP).

Protiv navedenog rješenja žalbu su podnijeli optuženi N. M. putem branitelja D. M., odvjetnika iz S., optužena M. L. putem branitelja B. M., odvjetnika iz S., optuženi I. R. putem branitelja H. A., odvjetnika iz S., optuženi B. Ž. putem branitelja V. Lj. i Ž. V., odvjetnika iz S., optuženi D. Z. osobno i putem braniteljice M. M., odvjetnice iz S. te optuženi B. P. putem branitelja T. V. odvjetnika iz S.. Žalbama se predlaže ukidanje pritvora protiv ovih optuženika, s time da optuženi M. L., D. Z. i B. P. predlažu da im se mjera pritvora zamjeni nekom od mjera opreza iz članka 90. ZKP-a.

Žalbe nisu osnovane.

Suprotno žalbenim navodima, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da protiv optuženih N. M., M. L.,

II Kž 515/09-3

I. R., B. Ž., D. Z. te B. P. i nadalje postoje razlozi za primjenu mjere pritvora iz osnova u članku 102. stavak 1. točke 3. i 4. ZKP-a.

Naime, optuženi N. M., M. L., I. R., B. Ž., D. Z. te B. P. osnovano su sumnjivi da su počinili kazneno djelo zlouporabe opojnih droga i to iz članka 173. stavak 3. KZ-a, a koja osnovana sumnja proizlazi iz pravomoćne optužnice te podataka u spisu prikupljenih u tijeku istrage i glavne rasprave. Time je ispunjen opći zakonski uvjet za primjenu mjere pritvora iz članka 102. stavak 1. ZKP-a.

Okolnosti koje upućuju na postojanje opasnosti od ponavljanja djela kod optuženih N. M., M. L., I. R., B. Ž., D. Z. i B. P., i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, proizlaze iz činjenice da je navedenim optuženicima predmetnom optužnicom stavljeno na teret da su se u razdoblju od 8. ožujka 2007. do 12. svibnja 2007. udružili radi neovlaštenog prodavanja te posjedovanja i prenošenja radi prodaje većih količina opojne droge heroin. Optuženi N. M. tereti se da je organizirao mrežu preprodavatelja, u kojoj je svaki od optuženika imao određenu ulogu u terećenom ponašanju, što opravdano upućuje na zaključak da se je u konkretnoj situaciji radilo o trajnijoj djelatnosti poduzetoj prvenstveno s ciljem ostvarivanja značajnije zarade (preprodajom droge osnovano se sumnja da je ostvarena materijalna korist u iznosu najmanje 1,280.000,00 kuna). Osim toga, prema podacima u spisu predmeta optuženi N. M., I. R. i B. P. već su ranije osuđivani zbog istovrsnih kaznenih djela zlouporabe opojnih droga, dok je optuženi B. Ž. osuđivan zbog kaznenih djela krivotvorenja isprave. Navedeno ukazuje da su ovi optuženici i u tijeku ranijeg života svojim ponašanjem dolazili u sukob sa zakonima te da ih dosadašnja osuđivanost nije poučila o nedopustivosti činjenja kaznenih djela, s obzirom na to da se ponovno pojavljuju kao osnovano sumnjivi da su nastavili s protupravnim ponašanjem, čineći kazneno djelo za koje ih se tereti predmetnom optužnicom. Kada se svemu navedenom doda činjenica da su optuženi N. M., M. L., B. Ž., D. Z. i B. P. nezaposleni, dakle, bez stalnih izvora prihoda, a da I. R. ima prihode koji su višestruko manji od materijalne dobiti pribavljene ovim kaznenim djelom, kao i da je psihijatrijskim vještačenjem kod optuženih N. M., I. R., B. P. i D. Z. utvrđena ovisnost o opojnim drogama, tada ove okolnosti upućuju na upornost optuženika za bavljenje ovakvom kriminalnom djelatnošću, a radi ostvarenja materijalne koristi.

Budući da sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti, unatoč činjenici što su optuženi M. L. i D. Z. prema raspoloživim podacima neosuđivani, i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, predstavljaju one osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi svi navedeni optuženici boravkom na slobodi nastavili s činjenjem novih, istih ili istovrsnih kaznenih djela, to i nadalje postoje razlozi za primjenu mjere pritvora protiv navedenih optuženika iz osnove članka 102. stavak 1. točka 3. ZKP-a, a u svrhu preveniranja iteracijske opasnosti, što se ne bi moglo ostvariti niti jednom od mjera opreza iz članka 90. ZKP-a, kako to u svojim žalbama predlažu optuženi M. L., D. Z. i B. P..

Opravdano je i zakonito produljen pritvor protiv navedenih optuženika i na temelju osnove iz članka 102. stavak 1. točka 4. ZKP-a. Naime, prema činjeničnom opisu djela predmet inkriminacije je opojna droga heroin koja se mjeri u kilogramima, od koje se količine može pripraviti velik broj pojedinačnih doza i na taj način ugroziti zdravlje velikog broja ljudi, poglavito mladeži. Stoga količina opojne droge za koju se optuženici teret, uz organiziranost te sustavnost u inkriminiranom djelovanju s detaljno razrađenim ulogama, koje je bilo vezano za preprodaju velikih količina opojne droge heroin, uvelike nadmašuje

II Kž 515/09-3

uobičajene okolnosti pod kojima se čine ovakva djela. Time su u cijelosti ostvarene posebno teške okolnosti djela iz pritvorske osnove propisane člankom 102. stavak 1. točka 4. ZKP-a.

Svi optuženici u žalbama prvenstveno upiru na načelo razmjernosti, smatrajući da je njihovim dosadašnjim boravkom u pritvoru u trajanju dvije godine i gotovo tri mjeseca navedeno načelo ugroženo. No, suprotno ovakvom stanovištu žalitelja, ocjena je ovog suda drugog stupnja da ovo načelo za sada nije ugroženo. Ovo stoga jer pri ocjenjivanju eventualne povrede načela razmjernosti, osim vremena provedenog u pritvoru, valja imati na umu i razmjer između konkretne težine kaznenog djela za koje se optuženici terete, kazne koja se prema podacima u spisu može očekivati, ako budu proglašeni krivima, kao i potrebe određivanja i trajanja pritvora.

Što se tiče navoda optuženih N. M., D. Z. i B. P., a koji se odnose na njihovu ovisnost o opojnim drogama, odnosno isticanje činjenice da je njihova ovisnost tijekom boravka u pritvoru većim dijelom izliječena, što je potvrđeno i dopunskim psihijatrijskim vještačenjem te navoda optužene M. L. da ona uopće nije ovisnica, niti ovim navodima nije dovedena u pitanje opstojnost pritvorske osnove iz članka 102. stavak 1. točka 3. ZKP-a, s obzirom na to da ovisnost o opojnim drogama, a što je već isticano i u ranijim rješenjima ovog suda, nije jedini utvrđeni poticaj ka činjenju kaznenih djela u konkretnoj situaciji. Naime, okolnost da za neke od optuženika postoji više pojedinih okolnosti koje upućuju na opasnost od ponavljanja djela, nego za druge, ne dovodi u pitanje zaključak o utemeljenosti pritvora za sve optuženike, osobito kada se ima na umu znatna kriminalna količina.

Nisu osnovani niti žalbeni navodi optuženih M. L., B. Ž., D. Z. i B. P. koji upiru na nepostojanje dokaza za počinjenje kaznenih djela koje im se stavlja na teret te pokušaj umanjivanja njihovih uloga prilikom počinjenja djela, pri čemu pojedini od navedenih žalitelja analiziraju u tijeku postupka provedene dokaze. Naime, kao što se to isticalo i u ranijim rješenjima ovog suda, prilikom odlučivanja u povodu žalbe protiv rješenja o pritvoru, sud drugog stupnja nema ovlaštenja za preispitivanje činjeničnog stanja u predmetnom postupku te kaznene odgovornosti optuženika, već je kao pretpostavka za pritvor dovoljan relevantan stupanj osnovane sumnje u smislu članka 102. stavak 1. ZKP-a koji proizlazi iz pravomoćne optužnice i podataka u spisu predmeta prikupljenih u tijeku istrage i glavne rasprave. Pri tome valja imati na umu da se svi optuženici terete za udruživanje radi činjenja kaznenog djela iz članka 173. stavak 2. KZ-a, neovisno o tome koja je bila njihova konkretna uloga u inkriminiranom ponašanju.

Niti isticanje obiteljske situacije u žalbama optuženih M. L. i D. Z. te zdravstvenog stanja ovog optuženika, nije dovelo u pitanje pravilnost pobijane odluke, budući da navedene okolnosti ne nadmašuju značaj okolnosti koje upućuju na opasnost od ponavljanja djela, odnosno posebno teške okolnosti kod ovih optuženika.

Slijedom navedenog, a na temelju članka 398. stavak 3. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 7. kolovoza 2009.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Slunjski, v. r.

Ante Potrebica, v. r.