Rev-x-1252/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1252/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. iz K., kojeg zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u P. protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2140/15-2 od 7. srpnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10978/02-51 od 18. prosinca 2014., u sjednici održanoj 7. studenoga 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2140/15-2 od 7. srpnja 2015., preinačena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 10978/02-51 od 18. prosinca 2014. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i suđeno je:

„I. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 10978/02-51 od 18. prosinca 2014. u točki I. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da tužitelju I. V. iz ..., K., isplati iznos od 691.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućom od 14. lipnja 2002. pa do isplate po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do isplate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te trošak parničnog postupka u iznosu od 100.609,62 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2014. pa do isplate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici daljnji parnični trošak u iznosu od 70.467,00 kuna u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici trošak žalbe u iznosu od 8.637,50 kuna u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troška sastava odgovora na žalbu."

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši preinačenje pobijane presude, uz naknadu troškova revizije tužitelju.

Tuženica na reviziju nije odgovorila.

Revizija nije osnovana.

Postupajući u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje njegove nekretnine u razdoblju od 9. veljače 1998. do 14. svibnja 2002.

Polazeći od utvrđenja:

- da su K. d.d. i tužitelj, u ovršnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Požegi, poslovni broj Ovr-1728/98, dana 9. veljače 1998., zaključili nagodbu prema kojoj je tužitelj stekao u vlasništvo nekretnine upisane u zk.ul.br. ..., k.o. C. i to k.č.br. ..., zgrada i park B. od 1 ha, 88 ara i 26 m2, zatim nekretnine upisane u zk.ul.br. ..., k.o. V. i to k.č.br. ..., dvije zgrade i dvorište u površini od 3 ha, 00 ara i 56 m2;

- da su predmetne nekretnine mobilizirane 11. rujna 1995., dok su se nalazile u vlasništvu K. d.d., te su ih u vrijeme zaključenja nagodbe koristili pripadnici Hrvatske vojske, a s kojom je činjenicom tužitelj bio upoznat prilikom zaključenja nagodbe;

- da je spomenutom nagodbom bilo ugovoreno da će tužitelj stupiti u posjed nekretnina nakon demobilizacije, a u slučaju da do demobilizacije ne dođe u roku dvije godine od zaključenja nagodbe, stranke su se sporazumjele da će K. d.d. prenijeti tužitelju u vlasništvo druge nekretnine ili isplatiti vrijednost nekretnine iznosom od 336.914 DEM u kunskoj protuvrijednosti;

- da su nekretnine demobilizirane i predane u posjed tužitelju 14. svibnja 2002.

sud drugog stupnja je, na temelju odredbe čl. 13. Zakona o obrani („Narodne novine“, broj 74/93, 57/96, 31/98, 78/99 i 16/01 - dalje: ZO/93), kojom je propisana materijalna obveza građana davanja materijalnih sredstava i opreme oružanim snagama, a da pritom nije propisana obveza tuženice na isplatu novčane naknade za korištenje mobiliziranih materijalnih sredstava, te imajući u vidu i odredbe Zakona o obrani („Narodne novine“, broj 33/02 - dalje: ZO/02), a koji je stupio na snagu 6. travnja 2002., i koji odredbom čl. 83. st. 7. izričito propisuje da vlasniku mobiliziranih sredstava ne pripada naknada za izmaklu dobit, odbio tužbeni zahtjev.

Tužitelj u reviziji osporava pravilnost primjene materijalnog prava pozivajući se na Naputak o demobilizaciji objekata od 14. ožujka 1995. i Zapovijed glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Suprotno navodima revizije, drugostupanjski je sud je imao u vidu da je demobilizacija predmetnih nekretnina provedena upravo na temelju konkretne Zapovjedi Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog stožera OS RH, Zapovjedništva II ZP OS RH, Klasa: T 801-01/02-01/01, Ur. broj: 1076-G3-05/4-02-04 od 2. svibnja 2002., prema kojoj Zapovjedi je 14. svibnja 2002. izvršena primopredaja nekretnina i tužitelj je stupio u posjed istih.

Kako je tuženica stupila u posjed nekretnina na temelju valjanog akta o mobilizaciji te posjedovala nekretninu kao pošteni posjednik do trenutka donošenja akta o demobilizaciji, a nakon donošenja kojeg je bez odgađanja predala nekretninu u posjed tužitelju, a budući da tužitelj nije tijekom postupka na nedvojben način dokazao kada je i na koji način tražio od tuženice predaju u posjed tih nekretnina (tj. nepošten posjed tuženice), i prema shvaćanju ovog suda tužitelj nije dokazao pravnu osnovu za isplatu naknade pa je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Pritom je ovaj sud ocijenio da tužitelju nije bio nametnut prekomjeran teret kada je bio onemogućen u korištenju nekretnine kroz utuženo razdoblje u odnosu na legitiman cilj zbog kojeg je ta nekretnina bila oduzeta iz posjeda pravnog prednika tužitelja, imajući posebno u vidu utvrđene činjenice da je tužitelju u času stjecanja bilo poznato da je nekretnina mobilizirana i da je zaključenom sudskom nagodbom s K. d.d. pristao stupiti u posjed nekretnine nakon demobilizacije, a ako do demobilizacije ne dođe u roku od dvije godine od zaključenja nagodbe, ugovorio je za sebe mogućnost da od otuđivatelja stekne u vlasništvo druge nekretnine ili ostvari isplatu vrijednosti nekretnine ugovorenim iznosom od 336.914 DEM u kunskoj protuvrijednosti, a koje mogućnosti nije koristio.

Stoga je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija odbijena kao neosnovana i odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 7. studenoga 2018.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.