I Kž-Us-125/2012-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 125/12-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. L. zbog kaznenog djela iz članka 348. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.; dalje: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 10. listopada 2012. broj K-Us-3/12-27, u sjednici održanoj 25. ožujka 2015. u nazočnosti branitelja optuženika odvjetnika D. M.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog S. L., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se optuženi S. L. za kazneno djelo iz članka 348. stavka 1. KZ/97 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci pa se na temelju članka 67. KZ/97 prema optuženiku primjenjuje uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

II. Žalba optuženog S. L. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi S. L. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela davanja mita iz članka 348. stavka 1. KZ/97 pa je, na temelju tog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci.

I Kž-Us 125/12-6

Na temelju članka 80. KZ/97 optuženom S. L. izrečena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – novčanice od 500,00 EUR-a.

Na temelju članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11. i 121/11. – pročišćeni tekst; dalje: ZKP/08) optuženom S. L. naloženo je podmiriti paušalnu svotu troška kaznenog postupka u iznosu od 500,00 kuna te troškove vještačenja o čijoj visini će biti naknadno odlučeno. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi S. L. po branitelju, odvjetniku D. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu „ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da istu preinači u odluci o kazni te opt. S. L., primjenom odredbi o ublažavanju kazne, izrekne blažu sankciju od izrečene, odnosno uvjetnu osudu.“

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženog S. L., odvjetnika D. M., a u skladu s odredbom članka 475. stavka 5. ZKP/08, u odsutnosti optuženika te glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji su o sjednici uredno obaviješteni.

Žalba je djelomično osnovana.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 optuženi S. L. u žalbi obrazlaže tvrdnjom da su „razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri u proturječnosti sa navodima u razlozima presude i iskazima danim u postupku“, jer da prvostupanjski sud nije ocijenio iskaz optuženika dan prilikom prvog ispitivanja, kada je on porekao počinjenje kaznenog djela stavljenog mu na teret, već je prihvatio istinitim iskaz kojega je optuženi L. dao na raspravi, kada je iskazao da je policajcima dao novčanicu od 500,00 EUR-a da ne ponesu prijavu protiv njega.

Suprotno ovim tvrdnjama, nakon što je optuženi L. u svom iskazu na raspravi, iako se prethodno očitovao o optužbi na način da se ne smatra krivim, naveo da je dao 500,00 EUR-a djelatniku policije, i to kako ne bi protiv njega podnijeli prijavu jer je upravljao vozilom bez položenog vozačkog ispita i pod utjecajem alkohola, ove okolnosti više nisu bile sporne, pa prvostupanjski sud nije niti trebao iznositi sadržaj obrane optuženog L. koju je on iznio prilikom ispitivanja pred državnim odvjetnikom u prethodnom postupku.

Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka koju u žalbi ističe žalitelj, niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti.

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja, optuženi S. L. žalbom pokušava osporiti nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. sc. I. P., tvrdeći da i iz prvog optuženikovog iskaza proizlazi da se s njim teško uspostavila komunikacija, da on nije mogao reproducirati

I Kž-Us 125/12-6

predmetni događaj u cjelini, već fragmentarno, nakon što su mu višekratno postavljana pitanja na koja je različito odgovarao, zbog čega zaključuje da je upitno je li optuženik „uopće bio svjestan svog postupanja (…) kao i mogućnosti (…) dovođenja u sklad svojeg ponašanja s prethodnom spoznajom protupravnosti“.

Međutim, vještak psihijatar dr. sc. I. P. dao je nalaz i mišljenje u kojem je, nakon pregleda optuženika i uvida u raspoloživu medicinsku dokumentaciju i drugu dokumentaciju u spisu, naveo da je optuženi L. u vrijeme počinjenja djela mogao biti u srednje teškom običnom pijanom stanju te da nema elemenata koji bi ukazivali na eventualno komplicirano ili patološko opito stanje, zbog čega je zaključak vještaka da je optuženik mogao shvatiti značenje svog djelovanja i upravljati svojim postupcima, ali da su te sposobnosti bile umanjene. Žalbenim tvrdnjama nije doveden u sumnju ovaj nalaz i mišljenje kojega je nepristrani i stručni vještak valjano i logično obrazložio, a time niti utvrđenje prvostupanjskog da je optuženi S. L. u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv, ali ne u znatnoj mjeri.

Budući da žalbom optuženog S. L. nisu dovedene u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja, a žalbom se ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, neosnovana je žalba optuženika podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08).

Pobijana presuda ispitana je i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08 (je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakona), posebno i zbog toga što je 1. siječnja 2013., dakle, nakon donošenja prvostupanjske presude, stupio na snagu novi Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; nastavno: KZ/11), ali je našao da taj Zakon nije blaži za optuženika (članak 3. stavak 2. KZ/11 i KZ/97). Naime, za kazneno djelo davanja mita iz članka 294. stavka 1. KZ/11 koje odgovara onom iz članka 348. stavka 1. KZ/97 propisana je kazna zatvora od jedne do osam godina, dakle, stroža od one koju predviđa KZ/97 (kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine), pa je KZ/11 stroži.

Žaleći se zbog odluke o kaznenoj sankciji, optuženi S. L. ističe da boluje od duševnog poremećaja i poremećaja ponašanja uzrokovanog uporabom alkohola (sindrom ovisnosti), da je i tijekom ovog postupka on bio liječen od alkoholizma, a da, osim njegove dosadašnje neosuđivanosti, „postoji niz izraženih olakotnih okolnosti koje prvostupanjski sud nije uopće cijenio“, ali ne navodi o kojim bi se to okolnostima radilo.

Suprotno ovim tvrdnjama, ispravno je prvostupanjski sud, s obzirom na dosadašnju neosuđivanost optuženika, a izvjesno imajući na umu i njegovo faktično priznanje počinjenja djela, u odsutnosti otegotnih okolnosti, kaznu optuženom S. L. odmjerio na donjoj granici propisane, a okolnosti počinjenja kaznenog djela – prije svega težina prometnih prekršaja koje je optuženik počinio i za koje je htio izbjeći sankcioniranje davanjem mita (upravljao je vozilom bez položenog vozačkog ispita i pod utjecajem alkohola) – otklanjaju mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne.

Međutim, s obzirom na činjenicu da optuženi S. L. do sada nije dolazio u sukob sa zakonom, a imajući na umu i očigledno značajan doprinos njegove bolesti predmetnom događaju, kao i njegovo faktično priznanje iz kojega proizlazi određeni kritički stav prema počinjenom djelu, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da se i bez izvršenja kazne može

I Kž-Us 125/12-6

očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja pa je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08, preinačio pobijanu presudu u odluci o kaznenoj sankciji na način da je prema optuženom L. primijenio uvjetnu osudu, odredivši da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, kako je i presuđeno pod točkom I. izreke.

Budući da ne postoje ostali razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, na temelju članka 482. ZKP/08 odbijena je žalba optuženog S. L. u ostalom dijelu kao neosnovana te je u nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 25. ožujka 2015.

Zapisničar

Predsjednik vijeća

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Žarko Dundović, v.r.