Pž-7843/2010-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

91. Pž-7843/10-3

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Marine Veljak, sutkinje izvjestiteljice, i Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. D. G. a.d. S., Podružnica Z., V. G., kojeg zastupa punomoćnik M. Č., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. N. d.d., Z., radi isplate iznosa od 473.122,55 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3488/09 od 12. listopada 2010., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2013.

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3488/09 od 12. listopada 2010. u točkama 1., 2. i 4. izreke presude i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi broj Ovrv-405/09 od 15. lipnja 2009. koje je donio javni bilježnik J. R. iz Z. za iznos glavnice od 350.311,20 kn sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, kao i za trošak ovrhe od 12.578,20 kn sa zateznom kamatom tekućom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena počev od 16. lipnja 2009. do isplate, sve u roku od osam dana (točka 1. izreke). Točkom 2. izreke održan je na snazi platni nalog za zateznu kamatu obračunatu na plaćeni dio glavnice od 73.122,55 kn za period od 1. studenoga 2007. do 23. lipnja 2009. i to u visini od 15% godišnje za period od dospijeća duga do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate 23. lipnja 2009. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, i za zateznu kamatu obračunatu na plaćeni dio glavnice od 30.000,00 kn za period od 1. studenoga 2007 do 6. listopada 2010. po stopi od 15% godišnje za period od dospijeća duga do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate 6. listopada 2010. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena. Točkom 3. izreke platni nalog je ukinut za iznos od 122.811,35 kn te je utvrđeno da je u tom dijelu tužba povučena, a točkom 4. izreke naloženo je tuženiku u roku od osam dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 22.600,00 kn.

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju kojeg tužitelj potražuje utuženi iznos od 473.122,55 kn za izvršene usluge „rad finišerom“ tijekom kolovoza, rujna i listopada 2007. (račun broj 95/07 i 96/07) i za usluge strojeva, transporta betona, betoniranja i ugradnje betonskih rubnika i dr. (račun broj 272/08). Tuženik ne osporava postojanje poslovnog odnosa s tužiteljem, već tvrdi da je u cijelosti isplatio glavnicu, dok račun broj 95/07 osporava za iznos od 19.688,80 kn iz razloga što je na gradilištu utvrđen broj utrošenih efektivnih sati drugačije od onog obračunatog u računu slijedom čega priznaje 94 radna sata, a ne 106. Budući da je tuženik djelomično podmirio utuženi iznos u iznosu od 73.122,55 kn i 30.000,00 kn, a u odnosu na tuženikov prigovor glede računa broj 95/07 tužitelj je umanjio iznos tog računa za 19.688,80 kn, tužitelj je djelomično povukao tužbu pa je prvostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 456. st.

1. Zakona o parničnom postupku u tom dijelu ukinuo platni nalog. U odnosu na plaćeni dio duga i povučeni dio u odnosu na osporeni račun tužitelj je umanjio svoje potraživanje po prvom (najstarijem) izdanom računu broj 95/07. Tužitelj je konačno odredio tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupan iznos od 350.311,20 kn sa zateznim kamatama te zatezne kamate tekuće na plaćeni iznos glavnice od dospijeća do dana plaćanja. Budući da tuženik nije niti osporio osnovu potraživanja, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj za tuženika izvršio usluge navedene i obračunate u utuženim računima. S obzirom na to da tuženik do zaključenja glavne rasprave nije dostavio dokaz o isplati preostalog duga, prvostupanjski sud je utvrdio da mu je dužan podmiriti i taj iznos, zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća duga do konačne isplate sukladno odredbi čl.

29. st.

1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; u daljnjem tekstu; ZOO). S obzirom na to da je tuženik izvršio djelomično plaćanje duga nakon dospijeća, odnosno sa zakašnjenjem, to tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dospijeća do izvršenog plaćanja. O troškovima parničnog postupka odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st.

3. Zakona o parničnom postupku, odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 37/05, 59/07 i 148/09) i odredaba Tarife sudskih pristojbi koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 26/03-pročišćeni tekst).

Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik. Iz sadržaja žalbe je vidljivo da tuženik prvostupanjsku presudu pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu (točka 1., 2. i 4. izreke) i to zbog svih žalbenih razloga. U bitnom navodi da je presuda nepravilna i nezakonita te činjenično i pravno neutemeljena. Prvenstveno navodi da je tužitelj prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva za zakonske zatezne kamate na dio plaćenog računa broj 95/07 zahtjev trebao postaviti na način da je kamatu trebao obračunati, odnosno izraziti u apsolutnom iznosu, a ne u postotku za razdoblje od dospijeća računa pa do plaćanja dijelova računa. Nadalje navodi da je u prigovoru osporio zahtjev tužitelja u cijelosti pa da nije ispravno obrazloženje suda da tijekom postupka nije osporio osnovu tužbenog zahtjeva. Stoga da je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu u smislu žalbenih navoda odluka o cjelokupnom trošku bi bila drugačija. Budući da je tužitelj neosnovano utužio račun broj 95/07 na ukupan iznos od 140.641,60 kn jer je isti osporio za iznos od 19.688,80 kn, slijedom čega je tužitelj za taj iznos i djelomično povukao tužbu, i ovršni trošak je trebao biti umanjen. Slijedom navedenog predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovan postupak, odnosno da je preinači.

Tužitelj je podnio odgovor na žalbu. U bitnom navodi da su žalbeni navodi u cijelosti neosnovani. Smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo te da obrazloženje sadrži jasne razloge. Predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 7.687,50 kn. Žalba je osnovana, ali ne iz razloga koje tuženik ističe u žalbi.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 81/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13; u daljnjem tekstu; ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana prvostupanjska presuda nepravilna i nezakonita.

Prvostupanjski sud je u postupku donošenja pobijane presude počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema odredbi čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće nema razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U konkretnom slučaju presuda ima nedostataka zbog kojih je nije moguće ispitati.

S obzirom na to da je tužitelj pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, to se u ovom predmetu radi o sporu s međunarodnim elementom pa je prvostupanjski sud trebao utvrditi pravno relevantne činjenice o kojima u sporu s međunarodnim elementom ovisi primjena materijalnog prava. Budući da je to prvostupanjski sud propustio učiniti, ovaj sud ne može ispitati koje je pravo mjerodavno u konkretnom slučaju i s tim u vezi ne može ispitati koje su pravno relevantne činjenice. Prvostupanjski sud se uopće nije pozvao na materijalno pravo na temelju kojeg je presudio o osnovanosti glavnog potraživanja. Međutim, budući da se u odnosu na zatezne kamate tekuće na nenaplaćene račune i račune plaćene sa zakašnjenjem pozvao na odredbe Zakona o obveznim odnosima (čl. 29. st. 1. i 2.) može se zaključiti da je i osnovanosti glavnog potraživanja odlučio primjenom relevantnih odredba Zakona o obveznim odnosima, iako se na njih nije pozvao.

Dakle, prvostupanjski sud se u pobijanoj odluci nije pozvao na kolizijske norme o sadržaju mjerodavnog prava.

Na temelju odredbe čl. 13. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91; u daljnjem tekstu: ZRSZ) prvostupanjski sud je bio dužan po službenoj dužnosti utvrditi sadržaj stranog mjerodavnog prava i zatražiti obavijest o stranom pravu od nadležnog Ministarstva, uz mogućnost stranaka sudu podnijeti javnu ispravu o tome. U svakom slučaju, on je bio dužan najprije utvrditi pravno-relevantne činjenice za primjenu mjerodavnog materijalnog prava, jer ga na to obvezuju kolizijske norme i međunarodne konvencije, u slučaju kada ih stranke nisu ugovorima isključile.

Odredbom čl. 19. ZRSZ-a, za ugovore je mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane, osim ako navedenim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. U smislu navedene odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, prvostupanjski sud je bio dužan prethodno utvrditi pravno relevantne činjenice za primjenu mjerodavnog materijalnog prava. Valja napomenuti kako, prema važećoj sudskoj praksi, ugovorne strane mogu i nakon zaključenja ugovora pa i nakon pokrenutog spora, ugovoriti primjenu materijalnog prava, o čemu prvostupanjski sud također treba voditi računa.

Iz spisa je razvidno da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o djelu. U spisu, osim računa, naloga i narudžbenica, nije priložen ugovor ili kakva druga dokumentacija iz koje bi bilo vidljivo da su stranke ugovorile mjerodavno materijalno pravo. U slučaju kad stranke nisu ugovorile mjerodavno pravo i nema okolnosti koje upućuju na primjenu drugog prava, kao materijalno pravo, u konkretnom slučaju primjenjivalo bi se makedonsko pravo na temelju odredbe čl. 20. st. 1. t. 2. ZRSZ-a. Navedena odredba propisuje da se u slučaju da mjerodavno pravo nije ugovoreno kod ugovora o djelu odnosno za ugovor o gradnji s međunarodnim elementom primjenjuje – pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište poslenika (poduzimača), u konkretnom slučaju tužitelja.

Međutim, prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije utvrdio jesu li stranke ugovorile primjenu materijalnog prava pojedine države kao mjerodavnog pa nije moguće zaključiti o pravilnosti primjene hrvatskog materijalnog prava.

Kako je prvostupanjski sud na sporni poslovni odnos pogrešno primijenio hrvatski Zakon o obveznim odnosima za sada se ne može ocijeniti jer li pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Slijedom navedenog, valjalo je ukinuti točke 1. i 2. izreke presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a) kako je i odlučeno točkom I. izreke rješenja.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, vodeći računa o ukazanim propustima, utvrditi mjerodavno materijalno pravo, na način da će prvo utvrditi jesu li stranke ugovorile primjenu materijalnog prava pojedine države. U slučaju da nisu prvostupanjski sud pribaviti će makedonsko pravo koje uređuje ugovorne odnose (ugovor o djelu) i materijalno pravo koji uređuje zatezne kamate, a sve primjenom odredbe čl. 13. ZRSZ-a. Nakon toga će na temelju rezultata postupka utvrditi odlučne činjenice, te na te odlučne činjenice primijeniti odgovarajuće odredbe materijalnog prava.

Kako odluka o trošku postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari, valjalo je i tu odluku (točka 4. izreke) ukinuti.

Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 23. listopada 2013.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

JAGODA CRNOKRAK, v.r.