Croatian Supreme Court increases prison sentences for attempted murder by emphasizing location and weapon use.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the prosecutor's appeal to increase prison sentences for three defendants convicted of attempted murder. The court found the first-instance judges erred in underestimating the danger posed by committing the crime in a crowded market using an automatic weapon. Consequently, the court re-evaluated the circumstances and significantly increased the individual and combined prison terms for all accused individuals.
Legislator headnote
AI generatedKazneni zakon; Zakon o kaznenom postupku: The court must fully consider aggravating circumstances such as the location of the crime and the use of automatic weapons when sentencing for attempted murder, rejecting a lighter penalty if these factors increase the danger to society.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 742/06-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa, Lidije Grubić Radaković, mr. sc. Branka Brkića i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženih A. A. i dr. zbog kaznenog djela iz 91. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 12. lipnja 2006. godine, br. K-51/04, u sjednici održanoj dana 13. veljače 2007. godine, u nazočnosti braniteljice optuženog I. G., odvjetnice D. K. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,
p r e s u d i o j e :
I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se:
- optuženi A. A., za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, temeljem istog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. d/ Kaznenog zakona osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, u koju kaznu mu se temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 7. siječnja 2003. do 28. listopada 2003. godine ;
- optuženom I. G. se
- za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona, temeljem istog zakonskog propisa utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina;
- za kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. Kaznenog zakona temeljem istog zakonskog propisa uzima se kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci iz prvostupanjske presude;
- za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona temeljem istog zakonskog propisa uzima se kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine iz prvostupanjske presude;
- a kao utvrđena uzima se i kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz čl. 335. st. 2. Kaznenog zakona, iz pravomoćne presude Županijskog suda
I Kž 742/06-9
u Splitu broj K-55/03, potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-1151/03, nakon čega se optuženik, za sva ta kaznena djela za koja je prvostupanjskom presudom proglašen krivim,
- temeljem čl. 60. st. 2. toč. c/ Kaznenog zakona osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina, u koju kaznu mu se temeljem čl. 63. st.
1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 9. siječnja 2003. godine pa nadalje;
- optuženom D. M. se
- za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona, temeljem istog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. d/ Kaznenog zakona utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) godina; dok mu se
- za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona temeljem istog zakonskog propisa uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine iz prvostupanjske presude, nakon čega se optuženik za navedena kaznena djela za koja je prvostupanjskom presudom proglašen krivim
- temeljem čl. 60. st. 2. toč. c/ Kaznenog zakona osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, u koju kaznu mu se temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 9. siječnja 2003. godine pa nadalje;
II Žalbe optuženih A. A., I. G. i D. M. odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom proglašeni su krivima i osuđeni optuženi A. A., I. G. i D. M. i to tako da je optuženi A. A., za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona, temeljem istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. d/ Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godina, optuženom I. G. za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona, temeljem istog zakonskog propisa utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 8 godina; za kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. Kaznenog zakona temeljem istog zakonskog propisa utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona temeljem istog zakonskog propisa utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine. Ovom optuženiku kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz čl. 335. st. 2. Kaznenog zakona, iz pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj K-55/03, potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-1151/03 uzeta je kao utvrđena nakon čega se je isti temeljem čl. 60. st. 2. toč. c/ Kaznenog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina; dok je optuženom D. M. za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona, temeljem istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. d/ Kaznenog zakona utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 godina, a za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona temeljem istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, nakon čega je isti temeljem čl. 60. st. 2. toč. c/ Kaznenog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. U ove kazne optuženicima je temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to optuženom A. A. od 7. siječnja 2003. do 28. listopada 2003. godine, a optuženim I. G. i D. M. od 9. siječnja 2003. godine pa nadalje.
I Kž 742/06-9
Prema optuženicima I. G. i D. M. primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta uporabljenih za počinjenje kaznenih djela, iz čl. 80. Kaznenog zakona, te je od I. G. oduzet pištolj marke Crvena Zastava M70 call. 7,65 s 8 komada streljiva; revolver „Amadeo Rossi“ SA 357 Magnum s 5 komada streljiva, automatski pištolj „Češki Škorpion“ model 61 SHE 79 s 9 komada streljiva te zajedno sa D. M. pištolj marke „Crvena zastava“ M57 call. 7,62 mm, sve već privremeno oduzeto prema potvrdama.
Od optuženika je temeljem čl. 82. st. 1. i 2. Kaznenog zakona uz primjenu čl. 464. st. 1., čl. 466 i čl. 468. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku, oduzeta imovinska korist i to u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude od optuženih A. A., I. G. i D. M. u iznosu od po 14.187,00 kuna svakom; a u odnosu na kazneno djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude od optuženih I. G. i D. M. u iznosu od po 12.598,00 kuna svakom. Oštećeni HVB „S. b.“ d.d.l S. i E. o. d.d. S., temeljem čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku sa svojim imovinskopravnim zahtjevima upućeni su u parnicu.
U odnosu na troškove kaznenog postupka temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku optuženici su ih dužni naknaditi i to optuženi A. A. 5.967,00 kuna na ime nagrade i troška sudskih vještaka, a 1.500,00 kuna na ime sudskog paušala; I. G. 6.591,00 kn na ime nagrade i troška sudskih vještaka i svjedoka, a 2.500,00 kuna na ime sudskog paušala i D. M. 8.591,00 kn na ime nagrade i troška sudskih vještaka i svjedoka, a 2.000,00 kn na ime sudskog paušala.
Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike. Predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženicima izreknu strože kazne zatvora.
Žalbu je podnio optuženi A. A. po branitelju E. T., odvjetniku iz S. te je zatražio i obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, koju žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Žali se optuženi I. G. po braniteljici D. K., odvjetnici iz S. i također traži obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da se preinači i optuženika osudi kaznom zatvora u kraćem trajanju.
Žali se i optuženi D. M. po braniteljima Z. M. i P. T., odvjetnicima iz S.. Žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kaznenoj sankciji i troškovima postupka, što posebno ne obrazlaže. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi A. A. po branitelju E. T. te predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.
I Kž 742/06-9
Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99 i 58/02, u nastavku Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.
O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženici i njihovi branitelj koji su to zahtijevali, a sjednici je pristupila samo odvjetnica D. K.. Kako je obavijest o održavanju sjednice uredno dostavljena odvjetniku E. T., a u odnosu na optužene A. A. i I. G. vijeće nije našlo da bi njihova nazočnost bila svrhovita, a nalaze se u pritvoru i imaju branitelje, to njegova prisutnost nije osigurana. Sjednica vijeća održana je na temelju čl. 374. st. 2. i 4. Zakona o kaznenom postupku.
Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok nasuprot tome žalbe optuženika nisu osnovane.
Nije u pravu optuženi G. kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. U ovoj žalbenoj osnovi žalitelj osporava ispravnost činjeničnih zaključaka prvostupanjskog suda u odnosu na učin kaznenog djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude, a što predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Nisu u pravu optuženici ni kada tvrde da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno.
U odnosu na kaznenu odgovornost A. A. i D. M. za kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju, prvostupanjski sud ispravno analizira sve provedene dokaze i zatim na temelju tako provedenog dokaznog postupka izvodi ispravan zaključak o krivnji i ovih optuženika i to kao supočinitelja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona kako je ono opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude.
U svojoj žalbi optuženi A. ponavlja navode obrane da on nije znao niti za kakav dogovor ili plan oko počinjenja kaznenog djela razbojništva, niti dao svoj pristanak, niti da je on imao bilo kakvo oružje, već da je samo iz usluge prevozio druga dva optuženika do S. i na lokaciju koju su oni odredili. Optuženi M. u žalbi tvrdi da kod njega nije postojala nikakva namjera za upotrebu oružja pucanjem, već samo sa svrhom prijetnje, te da bi se kod njega eventualno moglo raditi o kaznenom djelu iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona.
Međutim, u odnosu na kaznenu odgovornost oba ova optuženika, prvostupanjski sud ispravno analizira utvrđeni slijed događanja (list 12 i 13 presude) na temelju kojega zaključuje da ranojutarnji odlazak u Split, odabir mjesta za parkiranje, zajednički odlazak M. sa G. do prostora ispred banke, dok ih optuženi A. čeka u autu, a osobito postupanje nakon počinjenja kaznenog djela tj. odnošenje torbe sa novcem, bijeg automobilom, premještanje novca u druge torbe, uništavanje alarma, sakrivanje odjeće i novca u napuštenoj zgradi, te posebno okolnost da upravo ovaj optuženik iz mase otuđenog novca izdvaja novca u iznosu od 3.000,00 kuna i daje ga optuženom M., ne može biti stvar slučajnog druženja već samo i jedino rezultat pomno planirane zajedničke aktivnosti u svim segmentima počinjenja kaznenog djela. Iako optuženici G. i M. ne govore o prethodnom dogovoru sa optuženim A., niti govore o dogovoru o načinu upotrebe oružja, ispravno zaključuje prvostupanjski sud da iz utvrđenog slijeda postupaka i doprinosa svakog od optuženika u počinjenju kaznenog djela (ostvarenje
I Kž 742/06-9
složenog kaznenog djela u materijalnom smislu tj. napad na tijelo i djelotvorno oduzimanje novca) takva njihova obrana je očito usmjerena otklanjanju kaznene odgovornosti ovih optuženika. Logičan je zaključak nakon toga da su i optuženi A., kao i optuženi M. znali za sve detalje oko počinjenja kaznenog djela, od odabira mjesta gdje će oduzimanje novca biti izvršeno, načina izvršenja radnje uz upotrebu vatrenog oružja ne samo prijetnjom već i ispaljivanjem projektila u osobu koja čuva novac (zaštitar) te postupanja oko odnošenja torbe i daljnjeg bijega sa novcem, uništavanja alarma i konačno skrivanja novca i izdvajanja dijela novca za optuženog M.. Upravo u utvrđenoj spremnosti da sudjeluju u ovom dijelu gdje će biti upotrijebljeno oružje ispaljivanjem projektila kao bi se onesposobio čuvar novca, a sve kako bi se ovaj novac mogao uzeti, kako to ispravno zaključuje i prvostupanjski sud, sadržan je i pristanak na počinjenje kaznenog djela ubojstva iz koristoljublja kod svih optuženika. Supočiniteljska aktivnost svih optuženika u tome dijelu se ogleda u očiglednom prethodnom zajedničkom dogovoru o svim detaljima počinjenja kaznenog djela, te zatim aktivnom postupanju u skladu sa tim dogovorom kod svakog od optuženika dogovorenih radnji, u čemu njihov aktivitet na bitan način doprinosi počinjenju samog složenog kaznenog djela teškog ubojstva. Pri tome valja imati u vidu da se kod kaznenog djela iz čl. 91. toč., 4. Kaznenog zakona tj. kaznenog djela teškog ubojstva, kvalificirano imovinskom korišću, radi o složenom djelu (napad na život i oduzimanje tuđeg novca) u kome se bitan doprinos supočinitelja u izvršenju kaznenog djela ogleda i kroz aktivitet u drugom dijelu ovog složnog kaznenog djela tj. u stvarnom dovršenju prisvajanja novca koja se sastoji u aktivnosti odnošenja torbe sa novcem, organiziranog bijega, uništavanja alarma, skrivanja novca i njegove djelomične raspodjele.
Upravo zbog ovih okolnosti prvostupanjski sud radnje optuženih A. i M., suprotno tvrdnjama iz žalbi ovih optuženika, označava kao supočiniteljske radnje u počinjenju kaznenog djela iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona.
Nije u pravu optuženi G. u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. izreke pobijane presude da je činjenično stanje nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno, koji žalbeni osnov obrazlaže odbijanjem prvostupanjskog suda da izvede pojedine dokaze kako je to predlagano tijekom glavne rasprave te u samoj žalbi.
Naime, i po mišljenju Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, nije bilo potrebe pribavljati od S. b. podatak o načinu određivanja rasporeda dostave novca, vremenu dostave ovih podataka službi koja vrši dostavu novca, utvrđivanju kruga osoba koje bi znale taj raspored, podatke o količini novca koja se treba dostaviti i sl. Tvrdnja kako bi se tek nakon provjere i izvođenja ovih dokaza moglo ispravno zaključivati postoji li ili ne postoji „razrađen plan“ pogrešna je. Okolnost „razrađenosti plana“ u smislu oduzimanja novca, načina kretanja, izbora vrste i načina uporabe oružja, prvostupanjski sud utvrđuje i obrazlaže zaključivanjem u odnosu na ukupni slijed postupanja optuženika kako je to već ranije izloženo, pa i u pogledu pristanka optuženika na lišenje života osobe koja čuva novac.
Na temelju provedenih dokaza ispravan je zaključak prvostupanjskog suda o krivnji optuženika za kazneno djelo pod točkom 1. te doista nije bilo potrebe ni za provođenjem rekonstrukcije, kako to u svojoj žalbi predlaže optuženi G..
Naime, upravo je on osoba koja iz oružja koje je nosio puca u oštećenike i to prvo u onoga koji je osiguravao torbu sa novcem, Z. Z., a zatim i u A. T. koji je nosio torbu sa
I Kž 742/06-9
novcem.. Tom prilikom on prvo puca rafalnom paljbom ispaljujući osam projektila u oštećenog Z., a zatim nakon što mu se automatsko oružje zaglavilo, iz drugog oružja, revolvera, ispaljuje u oštećenog T. jedan hitac koji ga pogađa u lijevo koljeno. Ispaljeni projektili iz automatskog oružja pogađaju prvog oštećenika u prsni koš i trbušnu šupljinu i u noge, dok projektil ispaljen iz revolvera pogađa samo u noge drugog oštećenika.
Ovakva upotreba oružja radi oduzimanja novca, kako to ispravno zaključuje prvostupanjski sud očigledno je rezultat prethodnog dogovora u odnosu na cjelokupno složeno kazneno djelo u kojim radnjama složenog kaznenog djela participiraju svi sudionici. Potpuno je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da opisana upotreba vatrenog, a osobito automatskog oružja nije uslijedila radi zastrašivanja osoba koje čuvaju novac, već upravo kako bi ispaljivanjem projektila iste bile onemogućene u daljnjem čuvanju toga novca, a sve kako bi isti mogao biti otuđen po optuženicima, što je stvarno i učinjeno. Prema tome nije u pravu optuženi G. kada tvrdi da je namjena oružja bila samo prijetnja njime, jer da je to bila stvarna namjera njegove upotrebe, tada ne bi uslijedilo pucanje u zaštitara kome se prilazi s leđa i to bez prethodnog upozorenja ili bilo kakve druge verbalizirane ili tvorne prijetnje.
Pogrešno optuženi u žalbi problematizira zaključivanje prvostupanjskog suda o postojanju kaznenog djela teške tjelesne ozljede u odnosu na drugog oštećenika tj. oštećenog T., dok za oštećenog Z. sud zaključuje da se radi o pokušaju teškog ubojstva.
Ispravno sud radi ovu razliku obzirom da je pokušaj teškog ubojstva bio počinjen prema osobi koja je oružjem trebala štititi torbu sa novcem i fizički onemogućiti njeno odnošenje, zbog čega je u odnosu na ovog oštećenika i pucano rafalno iz automatskog oružja tako da su ispaljeni projektili, čiji smjer pucanja se teže kontrolira, pogodili i prsni koš oštećenika, a život mu je spašen tek brzom liječničkom intervencijom. U odnosu na drugog oštećenika, A. T., on je samo nosio torbu sa novcem i nije mogao pružiti oružani otpor te je za njegovo onesposobljavanje bilo dovoljno ispaliti mu jedan projektil u noge tj. lijevo koljeno, ne dovodeći njegov život u opasnost, a istovremeno djelotvorno ga onesposobivši za pružanje bilo kakvog otpora optuženicima radi zaštite torbe sa novcem koju je nosio.
U odnosu na kazneno djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, nisu u pravu optuženi G. i M. da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, tvrdeći kako ne postoji niti jedan dokaz da bi upravo oni počinili kazneno djelo razbojništva na štetu „P. b. Z.“ u Š., kako je ono opisano u izreci presude.
Točno je da niti jedan od svjedoka nije mogao prepoznati počinitelje kaznenog djela, već da je dat samo opis njihove tjelesne konstitucije koji se u potpunosti ne poklapa sa opisom koji ovi optuženici daju za sebe u žalbama (optuženi M.).
Međutim, kako to ispravno ocjenjuje i prvostupanjski sud, krivnja optuženika utvrđena je na temelju zatvorenog kruga indicija (list 14 presude). Naime, u poslovnici banke prilikom počinjenja kaznenog djela nesporno je ispaljen projektil iz pištolja. Balističkim vještačenjem zrna ovog projektila je utvrđeno da je ovaj projektil ispaljen iz pištolja koji je pronađen u Splitu, nepuni mjesec nakon počinjenja ovog kaznenog djela. Tom prilikom uz pištolj koji je bio vještačen i za koji je utvrđeno da je iz njega ispaljen sporni projektil u poslovnici banke, pronađena je i jedna podkapa sa tragovima epitela koji se provedenim vještačenjem podudaraju sa DNA profilom oba optuženika tj. optuženog G. i M.. Točno je da ovako
I Kž 742/06-9
utvrđeni dokazi još ne ukazuju upravo na ove optuženike kao počinitelje kaznenog djela. Međutim, ispitana je kao svjedok i Š. R., koja je prepričala razgovor sa optuženim M. nakon počinjenja kaznenog djela pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude. Navodi kako joj je tom prilikom optuženi M. rekao kako su već ranije počinili ovakva kaznena djela. Prvostupanjski sud ispravno dovodi u vezu sve izvedene dokaze i tek tada zaključuje o zatvorenom krugu indicija. Ovakvo zaključivanje suda ne dovodi u pitanje niti nalaz vještaka o pokretljivosti optuženog M., za što je sud dao valjane razloge (list 13 presude) koji nisu dovedeni u pitanje tvrdnjama iz žalbe, a niti postoji potreba ispitivanja svjedoka – kapetana broda „B. K.“.
Stoga suprotno tvrdnji optuženih G. i A. činjenično stanje je ispravno i potpuno utvrđeno i u odnosu na kazneno djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude.
U odnosu na odluku o kazni
Nisu u pravu optuženici da bi kazne koje su im utvrđene, odnosno na koje su osuđeni bile odmjerene u prevelikom trajanju. Nasuprot tome, u pravu je državni odvjetnik da su kazne odmjerene optuženicima za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33 Kaznenog zakona, a slijedom toga i jedinstvene kazne zatvora za optužene G. i M., odmjerene u prekratkom trajanju.
Prvostupanjski sud je potpuno utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne optuženicima, ali je, makar kada je riječ o kaznenom djelu iz čl. 91. toč. 4. u svezi čl. 33. Kaznenog zakona, pogriješio u njihovom vrednovanju. Naime, kako to ispravno uočava državni odvjetnik, sud nije dovoljno cijenio činjenicu mjesta gdje je počinjeno to kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju, tj da se radi o prostoru tržnice, na kojem se u vrijeme počinjenja kaznenog djela nalazi više osoba i da je pri izvršenju kaznenog djela upotrijebljeno automatsko oružje, što povećava opasanost utvrđenog postupanja optuženika.
Stoga je Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, prihvaćajući argumentaciju žalbe državnog odvjetnika – a ne optuženika, na ranije opisani način, te ponovnim ispravnim vrednovanjem svih okolnosti važnih za proces individualizacije kazne preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni u odnosu na sva tri optuženika i za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona, što je posljedično imalo odraza i na odluku o jedinstvenoj kazni za optuženike I. G. i D. M.. Takvim ispravnim vrednovanjem ovih okolnosti optuženi A. A. osuđen je temeljem čl. 91. i uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. d/ Kaznenog zakona na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, optuženom I. G. za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona, temeljem istog zakonskog propisa utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina; dok mu je za kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. Kaznenog zakona prihvaćena kao primjerena kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci iz prvostupanjske presude, a kao primjerena uzeta mu je iz prvostupanjske presude i kazna zatvora u trajanju od 4 godine; za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ mu je uzeta kao utvrđena i kazna zatvora u trajanju od 1 godine za kazneno djelo iz čl. 335. st. 2. Kaznenog zakona, iz pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj K-55/03, potvrđeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-1151/03, nakon čega je optuženi I. G. temeljem čl. 60. st. 2. toč. c/ Kaznenog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Optuženom D. M. za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 33. Kaznenog
I Kž 742/06-9
zakona, temeljem istog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. d/ Kaznenog zakona utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 6 godina; dok mu je za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona prihvaćena kao primjerena kazna zatvora u trajanju od 4 godine iz prvostupanjske presude, nakon čega je optuženi D. M. temeljem čl. 60. st. 2. toč. c/ Kaznenog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina.
Sud smatra da su ovakve kazne, kako pojedinačne, tako i jedinstvene, adekvatne svim utvrđenim kako olakotnim, tako i otegotnim okolnostima u odnosu na svakog od optuženika te da će se istima postići sve svrhe kažnjavanja kako ih zakon predviđa.
Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. i 390. st. 1. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 13. veljače 2007. godine
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Ivona Horvatić, v. r.
Ana Garačić, v. r.