I Kž-282/2004-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 282/04-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. B. zbog kaznenog djela iz 347. st. 1. Kaznenog zakona (NN 110/97; 27/98 i 129/00), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika – Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. rujna 2003. godine, br. K-us-20/02, u sjednici održanoj dana 22. studenog 2005. godine, u nazočnosti branitelja optuženika, odvjetnika D. G. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

Žalba državnog odvjetnika (Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta) i optuženog J. B. odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim J. B. što je počinio kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. Kaznenog zakona, te je temeljem istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 6. lipnja do 3. srpnja 2002. godine. Istom presudom optuženiku je izrečena sigurnosna mjera iz čl. 77. Kaznenog zakona, zabrane obavljanja dužnosti suca u trajanju od pet godina. Od optuženog J. B. je temeljem čl. 82. Kaznenog zakona oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 3.100 € i 400 USD.

U odnosu na troškove kaznenog postupka optuženik je, temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, obavezna na dužnost naknade istih i to troškova postupka u iznosu od 2.643,52 kune i paušalne svote u iznosu od 5.000,00 kuna.

I Kž 282/04-5

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik - Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, žaleći se zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

Žalbu je podnio optuženi J. B., kako osobno tako i po branitelju D. G., odvjetniku iz Z.. Zatražio je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a u osobnoj žalbi i podredno da se pobijana presuda preinači u pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela i odluci o kazni na način da ga se osudi blažom kaznom.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99 i 58/02, u nastavku Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženik i branitelj. Sjednici vijeća pristupio je samo branitelj optuženika odvjetnik D. G., te je sjednica održana u odsutnosti uredno obaviještenog optuženika, na temelju čl. 374. st. 4. Zakona o kaznenom postupku.

Žalba državnog odvjetnika - Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i optuženog J. B. nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 7. i 11. Zakona o kaznenom postupku, a koju prepoznaje u tvrdnji da sud nije u cijelosti riješio predmet optužbe kada je iz činjeničnog opisa izostavio pojedine dijelove, te da zatim u obrazloženju presude nije dao razloge za ovakvu izmjenu.

Prvenstveno valja istaći da prvostupanjska presuda na listu 22. sadrži navod o razlozima ispuštanja pojedinih dijelova iz činjeničnog opisa kako ga je sastavio Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, uz obrazloženje da su izostavljeni dijelovi za koje sud nije našao da su odlučni za određenje kaznenog djela i njegova zakonska obilježja. Analizom izostavljenog dijela vidljivo je da je isto rezultat dijelom jasnijeg opisivanja kriminalne radnje optuženika, a dijelom izostavljanje dijelova koji se odnose na opis razgovora optuženika i Z. B. o drugim kaznenim postupcima koji su bili u tijeku protiv Z. B., u rješavanje kojih postupaka nije uopće involviran optuženi J. B., pa se prema tome u odnosu na te postupke i razgovor o njima uopće ne može raditi o postupanjima optuženika koja bi ostvarivala obilježja bilo kojeg modaliteta počinjenja kaznenog djela iz čl. 347. Kaznenog zakona, za koje kazneno djelo iz stavka 1. je optuženik bio optužen. Prema tome, prvostupanjski sud je bio ovlašten iz činjeničnog opisa izostaviti ove dijelove, a razlog njihovog izostavljanja je naveden, kako je to već istaknuto, na listu 22. prvostupanjske presude.

I Kž 282/04-5

Također, nije u pravu optuženi J. B. kada u žalbi tvrdi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama u odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga za ispitivanjem u svojstvu svjedoka inspektora PU Karlovačke Z. H.. Naime, o ovom dokaznom prijedlogu sud je rješavao raspravnim rješenjem na glavnoj raspravi održanoj 28. svibnja 2003. godine, na kojoj glavnoj raspravi nije donesena presuda. Presuda u ovom predmetu donesena je na glavnoj raspravi koja je trajala 16., 17. i 18. rujna 2003. godine, na kojoj glavnoj raspravi su stavljani i dokazni prijedlozi o kojima je sud odlučivao i u odnosu na sve svoje odluke kojima je odbio pojedine dokazne prijedloge obrane (ispitivanje svjedoka I. K. i M. Š.) dao je i valjana obrazloženja u pisanom otpravku presude (list 4. presude). Na toj glavnoj raspravi, održanoj kroz više dana u kontinuitetu, nije istican dokazni prijedlog za ispitivanjem svjedoka Z. H., te sud o istom prijedlogu nije niti odlučivao, pa prema tome pisani otpravak presude u obrazloženju i ne mora sadržavati dio koji se odnosi na neko ranije odbijanje dokaznih prijedloga s neke ranije glavne rasprave, na kojoj presuda nije donesena.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. Zakona o kaznenom postupku, koju nalazi u tvrdnji da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu – audio zapisu razgovora optuženog J. B. i svjedoka Z. B. od 21. svibnja 2002. godine.

Uvodno valja istaći da se radi o audio zapisu koji je snimljen nakon što je istražni sudac izdao nalog broj Kir-US-4/02 od 14. svibnja 2002. godine o provođenju posebnih izvidnih mjera kojima se privremeno ograničavaju ustavna prava i slobode, između kojih je bila sadržana i mjera tajnog praćenja i tehničkog snimanja.

U odnosu na tvrdnju da ista snimka predstavlja nezakoniti dokaz jer sadrži razgovore iz kojih se razabire poticanje optuženog J. B. od strane svjedoka Z. B. na kazneno djelo, kada mu on nudi novac, valja istaći da je prvostupanjski sud već razmatrao ove prigovore optuženika i odbio prijedlog za izdvajanje ove snimke kao nezakonitog dokaza, za što je dao i valjane razloge (list 15 presude). Naime, ponovno valja istaći da je službena radnja optuženika koju nije smio obaviti, a koju je obavio zbog dara koji je zahtijevao i dijelom primio, obavljena prije ovog razgovora. Prema tome, optuženik je ostvario sva obilježja kaznenog djela za koji je proglašen krivim prije nego li je obavljen snimljeni razgovor. Iz sadržaja snimljenog razgovora razabire se da je isti vođen u odnosu na primijenjenu mjeru osiguranja optuženika u kaznenom postupku – pritvora, ali u drugim kaznenim postupcima pred Općinskim sudom, u odnosu na koje postupke optuženik, kao istražni sudac Županijskog suda nema nikakve ingerencije. Prema ispravnom utvrđenju prvostupanjskog suda, razgovor o tim kaznenim postupcima i mjeri pritvora izrečenoj u njima ne ulazi u obilježja kaznenog djela iz čl. 347. Kaznenog zakona u bilo kojem modalitetu, zbog čega je taj dio i izostavljen iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim. Slijedom izloženog, i ne može se raditi o poticanju na kazneno djelo, zbog čega optuženik problematizira zakonitost ovih audio snimki i njihovih prijepisa. Istovremeno, u ovim snimkama sadržane su rečenične konstrukcije koje se odnose na ranije obavljene radnje od strane optuženika, koje on sam označava nezakonitim i motiviranim novcem koji je primio od svjedoka Z. B., pa se niti u tome dijelu ne radi o poticanju na kazneno djelo, već o razgovoru o ranije konzumiranom kaznenom djelu.

U odnosu na tvrdnju da bi se radilo o nezakonitom dokazu, obzirom na lošu tonsku snimku, ovu okolnost moguće je problematizirati u okvirima ispravnosti utvrđenog

I Kž 282/04-5

činjeničnog stanja, a dijelovi žalbe koji insinuiraju moguće nadosnimavanje šumova ili pojedinih rečeničnih konstrukcija iz tonskih zapisa koji su ranije izdvojeni kao nezakoniti dokazi, valja istaći da je vještak doc. dr. H. D., dajući svoj nalaz i mišljenje na glavnoj raspravi od 13. lipnja 2003. godine (list 549 spisa), izričito naveo da iako postoji tehnička mogućnost naknadnog dosnimavanja šumova i njima pokrivanje dijela razgovora, u odnosu na konkretnu snimku da je „analizom snimke zaključio da nema elemenata koji bi upućivali da su pojedini dijelovi snimke montirani odnosno da su šumovi naknadno snimani“. Prvostupanjski sud je prihvatio ovaj nalaz i mišljenje, dajući za to valjane razloge, koje prihvaća i Vrhovni sud kao sud drugog stupnja, pa niti ovaj razlog za tvrdnju iz žalbe optuženika kako se radi o nezakonitom dokazu nije osnovan.

U odnosu na tvrdnju optuženika kako je povrijeđen kazneni zakon time što je proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. Kaznenog zakona, primanje mita radi poduzimanja radnje koju ne bi smio obaviti, žalitelj nije u pravu.

Uvodno valja istaći da konzumiranje sudačke funkcije jednim dijelom u sebi uključuje upravo pravo na donošenje odluka. Jednako tako nedvojbena je okolnost da sudac ne može biti pozvan na odgovornost za mišljenje izraženo u odluci koju donosi. Međutim, sudačke odluke nisu stvar arbitrarnosti suca. Odluke, u cilju ostvarenja svrhe sudbene vlasti, moraju biti utemeljen na zakonu, ispravno utvrđenim činjenicama i njihovoj ispravnoj ocjeni, a koja mora biti u skladu sa životnom logikom, pravilima pojedine struke, iskustvom i stručnim znanjem. Svjesno odstupanje suca od ovih pravila u donošenju pojedine odluke znači svjesno donošenje nezakonite odluke, a što ne ulazi u dopušteni okvir konzumiranja sudbene vlasti, kako je ona određena Ustavom Republike Hrvatske i zakonima.

Prema tome, kada je optuženik kao sudac u postupku donošenja odluka o zadržavanju, pritvaranju i izraženom neslaganju sa provođenjem istrage u odnosu na dovedenog mu danas svjedoka, a tada osumnjičenika i okrivljenika Z. B., kako to ispravno utvrđuje prvostupanjski sud unaprijed zahtijevao, a zatim i primio dar, a sve da bi donio, ne bilo kakvu već određenu, povoljnu, odluku, te zatim sam u snimljenim razgovorima svoje odluke opisuje kao „nezakonite“ i „donesene mimo zakona“, te opisuje za svoje postupke „a to kako je išlo u tom predmetu, to je išlo kako ne može ići. To sam ja sredil“, jasno je da je optuženik kao sudac u procesu donošenja određene odluke svjesno ju donosio suprotno cilju zbog kojeg i postoji sudski postupak i zbog kojeg je upravo njemu kao sucu povjereno oživotvorenje svrhe sudskih postupaka. U odnosu na motiv donošenja takve odluke, ispravno prvostupanjski sud utvrđuje da je donošenje takvih odluka bilo motivirano zahtijevanim i primljenim darom te da je optuženik radi dara kao sudac, u okvirima konzumiranja sudačke funkcije, odlučio na način kako ne bi smio.

Upravo zbog zahtijevanja i primanja dara da kao sudac donese odluku kakvu ne bi smio donijeti, koju i sam označava kao „donesenu mimo zakona“, u radnjama optuženika ostvarena su obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Drugačije razmišljanje, kako konzumiranje sudačke funkcije i sudbene vlasti predstavlja apsolutno pravo na donošenje odluka, te da u donošenju odluka postoji apsolutna sloboda odlučivanja, koja niti sa čime nije ograničena, pa da sudac može donositi odluke kakve hoće, potpuno bi isključila mogućnost počinjenja ovakvog kaznenog djela od strane suca (svjesno donošenje nezakonite odluke motivirano darom), a što pravnetički nije prihvatljivo.

I Kž 282/04-5

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno.

U odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kako je već ranije istaknuto, dokazni prijedlog za ispitivanje svjedoka inspektora PU Karlovačke Z. H. uopće nije istican, a okolnosti na koje ga se predlaže u samoj žalbi ne dovode u sumnju ispravnost utvrđenja prvostupanjskog suda. U odnosu na prijedlog za ispitivanjem svjedoka I. K. i M. Š., koji je odbijen raspravnim rješenjem i prema utvrđenju Vrhovnog suda kao suda drugog stupnja, isti dokazni prijedlozi ukazuju se nevažnim s razlozima kako je to navedeno i u prvostupanjskoj presudi, na što se upućuje žalitelj.

Nije u pravu optuženik kada žalbom tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Ovu tvrdnju optuženik kao žalitelj argumentira drugačijom ocjenom vjerodostojnosti, prvenstveno iskaza svjedoka Z. B., a zatim i ostalih svjedoka za koje je prvostupanjski sud ustvrdio da potkrjepljuju u bitnim detaljima kazivanje svjedoka Z. B..

Neprihvatljivost moralnih načela osobe koja daje mito sucu ne diskreditira samo po sebi tu osobu kao vjerodostojnog svjedoka. Naime, nije logično niti za očekivati da bi sucu mito davala moralna i čestita osoba, no ponovno se ističe da ova okolnost ne diskreditira takvog svjedoka sama po sebi. Diskreditaciju takve osobe ne predstavlja niti okolnost što je sama prijava uslijedila dosta vremena nakon zatraženog, a zatim dijelom i predanog mita sucu.

Nije u pravu optuženik kada žalbom pokušava diskreditirati iskaz svjedoka Z. B. i njegove supruge B., tvrdeći da isti nisu suglasni sa iskazom svjedoka A., a koji je prema njihovom kazivanju nosio novac od supruge svjedoka Z. B..

Točno je da postoji nesuglasje u dijelu je li on (svjedok A.) brojao novac kada ga je preuzeo od supruge svjedoka Z. B. ili nije, u koje doba godine je izvršio ovu radnju i drugim nebitnim detaljima. Međutim, ono u čemu su ovi svjedoci suglasni to je okolnost da je Z. B. od supruge zatražio da mu pošalje novac, da je supruga taj novac pripremila i poslala ga svome suprugu po svjedoku A.. Upravo taj novac, kako to navodi Z. B., on je predao J. B. na njegovo traženje, a o ranije predanom novcu postoji audio zapis razgovora optuženika i svjedoka Z. B.. U odnosu na preciznost sjećanja svjedoka A., vidljivo je iz raspravnog zapisnika da on pamti bitne detalje (preuzimanje i predaja novca), a u odnosu na druge detalje, koji očito niti njemu nisu bili odlučni, iskazuje načelno.

Isto se odnosi i na razlike u iskazima je li se radilo o novčanicama DEM ili eurima. Naime, kazneno djelo je počinjeno upravo u vrijeme kada je vršena zamjena DEM za euro i u kolokvijalnom govoru bilo je uobičajeno označavanje bilo u DEM ili euru, a omjer je uvijek računat u omjeru 2:1.

U odnosu na izlist telefonskih poziva, nije točna tvrdnja optuženika kao žalitelja da bi on zvao telefonom svjedoka Š. tek 23. ožujka 2002. godine, kada je KV vijeće već odlučilo o prijedlogu za zadržavanje.

I Kž 282/04-5

Prvenstveno valja istaći da telefonski kontakti posredstvom telefonskih brojeva za koje postoji izlist ne predstavljaju i jedine moguće kontakte između optuženika, svjedoka Š. i svjedoka Z. B..

Međutim, čak i u odnosu na ove telefonske kontakte vidljivo je da su oni postojali i prije 23. ožujka kako to tvrdi optuženik. Naime, 20. ožujka u vremenu od 18,43 do 18,51 sati postoji učestalo pozivanje optuženika na njegov mobitel od strane svjedoka Š., a istog dana nakon ovih pozivanja svjedoka Š. zove Z. B.. Sadržaj ovih razgovora sudu nije poznat, no uopće o sadržaju razgovora i kontakata iskazivao je svjedok Z. B.. Za sam prvi susret optuženika i svjedoka Z. B., na koji ga je dovezao svjedok Š. značajan je slijed telefonskih kontakata 21. ožujka. Toga dana prvi kontakt ostvaruje Š. zovući telefonski broj mobitela Z. B. u 9,11 sati, da bi u 9,49 sati Z. B. zvao Š., a odmah potom u 9,58 sati Š. zove J. B., da bi odmah zatim u 10,01; 10,12 i 11,07 sati Š. zvao Z. B., a u 11,07 sati Š. zove J. B.. Slijed ovih telefonskih kontakata Š., koji je očito kontakt osoba između optuženog J. B. i svjedoka Z. B., sa jedne strane prema Z. B., a sa druge strane prema J. B., jasnim potvrđuje navode iskaza svjedoka Z. B. o načinu kontaktiranja i susretanja sa optuženim J. B.. Osim toga, upravo ovaj slijed telefonskih kontakata, koji ne isključuje i druge mogućnosti kontaktiranja, jasnim pokazuje netočnost tvrdnje optuženika istaknute u žalbi da bi on kontakt sa Š. imao tek 23. ožujka, kada je KV vijeće već donijelo odluku.

Nije u pravu optuženi kada u žalbi problematizira iskaz svjedoka Đ. S., odvjetnika i branitelja Z. B.. Upravo ovaj svjedok jasan je i određen u prepričavanju svoga razgovora sa svojim tadašnjim klijentom Z. B., kada mu ovaj govori kako je sudac J. B. od njega tražio, te da mu je on i dao novac, opisujući na koji način je stupio sa njim u kontakt, gdje su se sastali i kako mu je predao novac. Točno je da ovaj svjedok govori o tome kako mu je pristupio optuženik na sprovodu kolegi R., a koji sprovod je prema priloženoj dokumentaciji u žalbi održan 22. travnja 2002. godine, dakle u vrijeme kada je optuženi J. B. dovršio istragu u predmetu Kio-48/02. Međutim i sam svjedok na glavnoj raspravi (list 594 spisa) iskazuje kako su razgovarali o Z. B. predmetu, a on je u to vrijeme bio branitelj optuženika u tri predmeta od kojih je samo jedan Kio-48/02, a druga dva su vođena na Općinskom sudu u Karlovcu te su upravo oni u kojima je njegovom tadašnjem branjeniku Z. B. bio određen pritvor i u odnosu na koji pritvor je Z. B. razgovarao sa optuženim J. B. u vrijeme kada je njihov razgovor sniman prema nalogu istražnog suca. Prema tome, okolnost istaknuta u žalbi ne dovodi u pitanje iskaz ovog svjedoka u dijelu kada on prepričava sadržaj svog razgovora sa svojim tadašnjim branjenikom Z. B., u kojem razgovoru mu je ovaj ispričao činjenicu i način davanja mita optuženiku. Drugi dio njihovog razgovora odvijao se nakon počinjenja kaznenog djela od strane optuženika, te ovaj dio razgovora i nije odlučan za pitanje utvrđivanja krivnje optuženika, pa prema tome niti za provjeru navoda obrane.

Isticanje u žalbi optuženika da svjedok Z. B. boluje od PTSP-a niti po čemu ne dovodi u pitanje mogućnost vjernog reproduciranja doživljenog u svojstvu svjedoka od strane samog svjedoka. Naime, njegov iskaz, kako to ispravno zaključuje i prvostupanjski sud u bitnim i karakterističnim dijelovima za kazneno djelo za koje je utvrđeno da ga je optuženik počinio, nadopunjuje se prvenstveno sa materijalnim tragom – audio zapisom, a zatim i iskazima drugih svjedoka u odlučnim dijelovima. Razlike u tim iskazima na koje ukazuje žalba odnose se na nebitne i neodlučne detalje. Teško je i zamisliti mogućnost reproduciranja određenih događanja od strane više svjedoka koji bi bili apsolutno suglasni u svim bitnim i nebitnim detaljima. Svaki svjedok individua je za sebe sa svojim specifičnim krugom perceptivnih

I Kž 282/04-5

elemenata. Ti perceptivni elementi i njihova reprodukcija moraju biti suglasni u bitnim segmentima, što je u konkretnom spisu i slučaj, dok odstupanja koja se ističu u žalbi nisu razlog za generalno ne prihvaćanje iskaza tih svjedoka.

Nisu u pravu optuženik i državni odvjetnik da bi kazna zatvora na koju je optuženik osuđen bila odmjerena u predugom odnosno prekratkom trajanju.

Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne i obrazložio ih (list 22-24). Argumentaciju koju je iznio prvostupanjski sud u odnosu na utvrđene okolnosti u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud kao sud drugog stupnja. Opravdano prvostupanjski sud naglašava naročitu pogibeljnost kaznenog djela primanja mita kada ga čini sudac.

Naime, obavljanje sudačke funkcije predstavlja oživotvorenje jednog od samostalnih segmenata vlasti određene države. U određivanju smisla i zadaće sudbene vlasti, koja se ostvaruje kroz postupanje suca, postiže se konzistentnost ukupne vlasti u određenoj državi, a sud se pojavljuje kao krajnje sredstvo pred kojim suprotstavljene strane u društveno i zakonski uređenoj zajednici – državi, razrješavaju sporove koje na drugi način ne mogu riješiti ili se sud pojavljuje kao onaj koji provodi zaštitu prava i interesa kako pojedinaca, tako i države kao cjeline, sankcionirajući nedopuštena ponašanja pojedinaca. Pri tome valja imati u vidu da funkcija suđenja ne predstavlja samo donošenje konačne odluke u pojedinom postupku, već se funkcija suđenja ostvaruje i kroz postupanje i odlučivanje suca tijekom sudskog postupka, pa i u istražnom postupku, u kojoj funkciji je postupao optuženik. Svjesna odluka osobe kojoj je država povjerila obavljanje iznimno važnog segmenta vlasti – sudbene vlasti kojom se pogoduje jednoj strani u postupku, namjernim donošenjem odluka kakve ne bi smio donijeti, o čemu je bilo riječi ranije u ovoj odluci, a sve motivirano isključivo osobnim materijalnim interesima, ne samo da ukazuje na moralnoetičku insuficijentnost same te osobe, već takav čin dovodi do urušavanja ukupnog reda vrijednosti na kojima određena država gradi svoj sistem vrijednosti u postupku vladanja. Kako su države uklopljene u različite asocijacije u okvirima kojih se provodi međusobno uspoređivanje upravo koncepata vlasti i njihove provedbe svake od njih, postupanje kakvo je utvrđeno kod optuženika ima značajan odraz i za ocjenu vlasti kao cjeline u Republici Hrvatskoj u međunarodnim razmjerima, što njegovom postupanju daje dodatnu težinu.

Imajući u vidu ovu istaknutu okolnost, navod medicinske dokumentacije za optuženika, koja je prvostupanjskom sudu bila predočena i poznata, a ponovno je istaknuta i u samoj žalbi, ne dovodi u pitanje visinu odmjerene kazne. Pri tome treba imati u vidu da dio naznačenih bolesti je čest kod osoba životne dobi u kojoj je optuženik, a da se ne radi o naročito teškim oblicima bolesti ukazuje i činjenica da je optuženik u vrijeme kad je počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim obnašao dužnost istražnog suca, kojoj funkciji je zbog povećanog fizičkog tereta posla priznato i pravo na radni staž u povećanom trajanju. Bolesti koje ističe optuženiku svojoj žalbi nisu ga ometale u obavljanju takvog posla sa povećanim fizičkim naporom, pa očigledno i nisu takvog karaktera da bi opravdale blažu kaznu. Također, valja istaći da su utvrđene dijagnoze kod optuženika pretežito datirane iz vremena prije počinjenja kaznenog djela.

I Kž 282/04-5

Prema tome, suprotno tvrdnji optuženika u žalbi ne radi se o odmazdi, već o primjerenom sankcioniranju njegovih nedopuštenih postupanja, gdje se sud, odlučujući u rasponu propisane kazne, odlučio za kaznu u visini početka gornje trećine propisane kazne. Za težinu ovog kaznenog djela, kada to kazneno djelo čini sudac u obnašanju funkcije suđenja, nema prevladavajući značaj iznos pribavljene imovinske koristi optuženika.

Također, nije u pravu niti državni odvjetnik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije sa dovoljno pažnje cijenio naročitu pogibeljnost ovog kaznenog djela. Prvostupanjski sud dao je cjelovitu i potpunu analizu i ocjenu okolnosti važnih za individualizaciju kazne, što prihvaća i Vrhovni sud kao sud drugog stupnja, te se, imajući u vidu sve utvrđene okolnosti, upravo kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci ukazuje primjerenom stupnju težine kaznenog djela koje je optuženik počinio i njega kao počinitelja ovog kaznenog djela.

U odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi, kako je ispravno utvrđenje o počinjenju kaznenog djela i iznosu primljenog mita, ispravna je i odluka o oduzimanju imovinske koristi upravo sa obrazloženjem da nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom.

Obzirom na utvrđeno kazneno djelo u postupanju optuženika, kao i sam karakter kaznenog djela primanja mita, opravdana je i na zakonu osnovana odluka o sigurnosnoj mjeri zabrane obavljanja dužnosti suca i to u upravo u maksimalnom trajanju od pet godina.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik – Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. studenog 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.