Uzz-43/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Uzz 43/08-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u upravnom sporu tužiteljice H. C. M. iz Š., koju zastupa punomoćnica I. Z., odvjetnica u L., protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprava za građansko pravo, Klasa: UP/II-942-01/02-01/527, Ur. broj: 514-03-03/03-6-04-5 od 17. rujna 2004., radi naknade za oduzetu imovinu, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj UZ-DO-30/08 od 6. studenog 2008. podignutog protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-9895/04 od 7. svibnja 2008., u sjednici održanoj 15. rujna 2010.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se odbija.

Obrazloženje

Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-9895/04 od 7. svibnja 2008. uvažena je tužba tužitelja te poništeno rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo, Klasa: UP/II-942-01/02-01/527, Ur. broj: 514-03- 03/03-6-04-5 od 17. rujna 2004. Tim rješenjem je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv zaključka Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostava Opatija, Klasa:

Up/I-942-05/02-01/987, Ur. broj: 2170-85-01-02-7 od 17. lipnja 2002. kojom je odbačen njezin zahtjev kao španjolske državljanke za povrat u vlasništvo imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i to nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 296 k.o. V..

Protiv navedene presude zahtjev za zaštitu zakonitosti podiglo je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tužiteljica u podnesku od 9. listopada 2009. ističe kako smatra da nije bilo zakonske osnove za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, a tuženik je u odgovoru naveo da podržava zahtjev.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Podnoseći tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske protiv gore spomenutog rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske tužiteljica je osporila zakonitost zaključka upravnog tijela kojim je odbačen njezin zahtjev za povrat imovine nacionalizirane njezinom sada pokojnom ocu C. Y. B. F. (F.) temeljem rješenja Gradskog narodnog odbora Opatija broj 9750/I/48 od 13. srpnja 1948., pozivom na odredbe Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 – dalje: Zakon o naknadi). Tužiteljica je priložila dokaz da je nasljednica prvog nasljednog reda te rješenje o nacionalizaciji i zemljišno-knjižni izvadak iz kojeg je vidljivo da su nekretnine prenesene u društveno vlasništvo te da su još uvijek upisane kao društveno vlasništvo. Tužiteljica smatra da je spomenuti zaključak protivan odredbama čl. 9. i čl. 10. Zakona o naknadi, a koje odredbe ostvarivanje prava na povrat oduzete imovine ne vezuju uz državljanstvo podnositelja.

Upravni sud je uvažio tužbu tužiteljice te poništio rješenje upravnog tijela izražavajući pravno stajalište da temeljem čl. 9. i čl. 10. Zakona o naknadi pravo na naknadu imaju sve strane fizičke osobe za čiju oduzetu imovinu pitanje naknade nije riješeno međudržavnim sporazumom.

Osporavajući zakonitost ove presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ukazuje na pogrešno tumačenje spomenutih odredaba Zakona o naknadi smatrajući da u donošenje tog zakona volja zakonodavca nije bila ta da na temelju tog zakona svi strani državljani ostvaruju pravo na povrat oduzete imovine već samo oni sa čijom državom je Republika Hrvatska sklopila međudržavni sporazum.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 80/02 i 81/02), koja izmjena je uslijedila nakon što su odlukom i rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. („Narodne novine“ broj 39/99) ukinute određene odredbe tog zakona uključujući i one čl. 9. i čl. 11., pokrenut je postupak za ocjenu ustavnosti odredaba tog zakona.

Obrazlažući svoje razloge zbog kojih je ukinuo odredbu čl. 9. st. 1. i čl. 11. Zakona o naknadi Ustavni sud Republike Hrvatske u toj odluci uz ostalo je naveo: „Razlikovanje prijašnjih vlasnika obzirom na njihovu pravnu svezu s određenom državom (tj. prema državljanstvu) – time da se jednima priznaje pravo na naknadu (hrvatskim državljanima), a drugima se to pravo nikako ne priznaje – nepravedno je i ne može se opravdati zaštitom nekog drugog važnog ustavnog ili drugog prava…“ zbog toga bi, propisom koji će se donijeti umjesto ukinutog, prijašnjim vlasnicima koji nisu hrvatski državljani trebalo načelno priznati pravo na naknadu ili vraćanje imovine, odnosno odrediti pod kojim pretpostavkama će se tim osobama priznati pravo na naknadu…“.

Izmijenjena odredba čl. 9. Zakona o naknadi sada glasi:

„Prava iz ovog zakona priznaju se fizičkoj osobi – prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda (u daljnjem tekstu: prijašnji vlasnik).“

Izmijenjena odredba čl. 10. Zakona o naknadi sada glasi:

„Prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima. Iznimno od odredbe st. 1. ovog članka prava propisana ovim zakonom mogu steći i strane fizičke i pravne osobe ako se to utvrdi međudržavnim sporazumima.“

Ove zakonske odredbe potrebno je tumačiti u cilju iznalaženja prave volje zakonodavca kojom se rukovodio pri provođenju odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske, a kojom su ukinute bivše odredbe čl. 9. i čl. 10. st. 1. i 2. Zakona o naknadi.

Polazeći od toga i imajući na umu uz ostalo razloge iznesene u gore spomenutoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske da „Prijašnjim vlasnicima koji nisu hrvatski državljani treba načelno priznati pravo na naknadu ili vraćanje imovine, odnosno pod kojim pretpostavkama će se tim osobama priznati pravo na naknadu“ zaključiti je da je zakonodavac pravo strane osobe (fizičke i pravne) na ostvarenje prava na naknadu za oduzetu imovinu vezao uz sklopljeni međudržavni sporazum. Iz sadržaja čl. 10. st. 1. proizlazi da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom. Iznimno prema st. 2. tog članka i kada je pitanje naknade za oduzetu imovinu već riješeno međudržavnim sporazumom, pravo na naknadu mogu steći strane osobe ako se to utvrdi međudržavnim sporazumom.

Kada se u tumačenju i iznalaženju stvarne volje zakonodavca u reguliranju ove materije, st. 1. i st. 2. odredbe čl. 10. Zakona o naknadi protumači u međusobnoj povezanosti proizlazi da u slučajevima kada pitanje naknade nije riješeno međudržavnim sporazumom prijašnji vlasnik (strana fizička i pravna osoba) ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu.

Time se u provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske izjednačava pravni položaj prijašnjih vlasnika oduzetih nekretnina neovisno o njihovoj državnoj pripadnosti, a čime se postiže ravnopravnost građana pred zakonom.

Kako pitanje naknade za oduzetu imovinu između Republike Hrvatske i Španjolske nije riješeno međudržavnim sporazumom, nužno je zaključiti da tužiteljica kao strana osoba ima pravo na ovu naknadu.

Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci temeljem odredbe čl. 52. u svezi odredbe čl. 21. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 53/91, 9/92, 77/92).

U Zagrebu, 15. rujna 2010.

Predsjednik vijeća:

Katarina Buljan, v.r.