Revr-519/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 519/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr.sc. Andrije Erakovića i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz I., K. P. iz V., M. P. iz O., A. N. iz V. i G. U. iz V., svi zastupani po punomoćniku D. Š., odvjetniku u V., protiv tuženika Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje Zagreb, kojega zastupa punomoćnica S. B., dipl. pravnik, radi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu od tužiteljica M. K. i K. N., protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 3. studenoga 2004. godine, br. Gž 2277/04, kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Županji od 31. kolovoza 2004. godine, br. P 415/04, u sjednici održanoj dana 28. prosinca 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljica M. K. i K. N. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Županji od 31. kolovoza 2004. godine, br. P 415/04, suđeno je:

„Odbijaju se tužitelji I M. K. iz V., …, II I. K. iz I., …, III K. P. iz V., …, IV K. N. iz I., …, V M. P. iz O., …, VI A. N. iz V., … i VII G. U. iz V., … s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje Zagreb, …, da svakom od tužitelja isplati iznos od 107.200,00 kn i to 6.700,00 kn mjesečno počevši od 1. 5. 2001. godine do 31. 8. 2002. godine, koji iznosi dospijevaju svakog 15. u mjesecu za protekli mjesec, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, kao i da naknadi trošak ovog postupka, sve u roku od 8 dana.“

Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.“

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Vukovaru od 3. studenoga 2004. godine, br. Gž 2277/04, odlučeno je:

„I. Odbija se žalba I.-tužitelja M. K., V. i IV.-tužitelja K. N., I., kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđuje se.

II. Uvažava se žalba II.-tužitelja I. K., I., III.-tužitelja K. P., V., V.-tužitelja M. P., O., VI.-tužitelja A. N., V., VII.-tužitelja G. U., V., u k i d a se prvostupanjska presuda i predmet vraća istom sudu na ponovni postupak.“

Protiv ove pravomoćne presude drugostupanjski sud reviziju su izjavile tužiteljice M.

K. i K. N. (dalje: revidentice).

Zbog revizijskih razloga navedenih u čl. 222. st. 1. toč. 3. i st. 2. u svezi s čl. 197. st. 1. i 2. toč. 11. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 117/03 – dalje: ZIDZPP) i predložili da sud reviziju prihvati i pobijane presude ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja prvostupanjski sud dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) na odgovor tuženiku.

Tuženik je u odgovoru na reviziju pobijao osnovanost revizijskih navoda i predložio da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određeno navedenih u reviziji a sukladno čl. 392. a) ZPP-a ovaj sud ocijenio da nisu ostvareni revizijski razlozi iz čl. 222. st. 1. toč. 1. i 3. te čl. 222. st. 2. ZIDZPP u svezi s čl. 197. st. 1. i 2. toč. 11. ZIDZPP. Naime, osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a u reviziji nisu određeno navedeni razlozi u čemu bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Zato je ovaj sud ocijenio da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Prvostupanjski sud utvrdio je, a drugostupanjski sud ocijenio je pravilnima utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi:

- da revidentice zahtijevaju da im tuženik na ime manje isplaćene plaće u razdoblju od 1. svibnja 2001. godine do 31. kolovoza 2002. godine isplati po 107.200,00 kn (po 6.700,00 kn mjesečno) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama,

- da su revidentice radnice tuženika s kojima su zaključeni ugovori o radu 1999. godine s time da su nazivi radnih mjesta, koeficijenti i osnovice za obračun plaće utvrđeni prema odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 2/97 i 138/99 – dalje: Kolektivni ugovor) koji je prestao važiti 31. prosinca 2000. godine,

- da je tuženik isplaćivao revidenticama plaću do svibnja mjeseca 2001. godine sukladno koeficijentima i osnovici iz Kolektivnog ugovora a nakon toga da je revidenticama isplaćivao umanjenu plaću u skladu s dopisom od 20. lipnja 2001. godine upućenom tužiteljima o kojima ih je obavijestio da je 1. svibnja došlo do promjene naziva radnog mjesta i promjene koeficijenta,

- da revidentice nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine", broj 27/01) nisu s tuženikom sklopile nove ugovore o radu,

- da je Upravno vijeće tuženika 9. svibnja 2001. godine usvojilo Pravilnik o ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje te su tužitelji dobili nove nazive radnih mjesta i nove koeficijente kojima je plaća tužiteljima smanjena u odnosu na plaću koji su na istom radnom mjestu primali do 1. svibnja 2001. godine.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili tužbeni zahtjev revidentica neosnovanim.

Nižestupanjski su sudovi cijeneći osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja zaključili da obavijest tuženika od 20. svibnja 2001. godine predstavlja Odluku o rasporedu na radno mjesto i koeficijentu za obračun plaće, da tužitelju odluku nisu pobijali pa je ista postala konačna i da zato tužiteljima ne pripada pravo na plaću prema odredbama Kolektivnog ugovora i Ugovora o radu.

U reviziji revidentice navode da je plaća revidenticama bila određena ugovorom o radu, koji prema čl. 9. st. 2. ZR obvezuje stranke, zbog čega da tuženik nije bio ovlašten jednostrano mijenjati ranije sklopljene ugovore o radu. Tuženik da je mogao na temelju čl. 114. ZR revidenticama otkazati postojeće ugovore o radu i istovremeno im dati ponudu za sklapanje novih ugovora o radu. Budući da tuženik nije postupio na navedeni način to da revidenticama pripada pravo na plaću prema ugovoru o radu do sklapanja novog ugovora o radu.

Člankom 3. st. 1. Zakona o plaćama u javnim službama je propisano da se na pitanja plaća i drugih naknada na osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama koja nisu uređena tim zakonom primjenjuju opći propisi o radu, odnosno u skladu s njima kolektivni ugovori. Budući se u Zakonu o plaćama u javnim službama u II. dijelu uređuju plaće službenika i namještenika u javnim službama, te su odredbe obvezujuće, pa ako plaća ugovorom o radu nije određena u skladu sa zakonom, službenik odnosno namještenik ima pravo na isplatu plaće prema odredbama zakona.

Člankom 12. Zakona o plaćama u javnim službama (koji je stupio na snagu 30. ožujka 2001. godine) određeno je da službenici i namještenici zatečeni na radu u javnim službama na dan stupanja na snagu zakona, nastavljaju s radom na svojim radnim mjestima i zadržavaju plaće prema propisima koji su bili na snazi do stupanja na snagu tog zakona, do rasporeda na radna mjesta i utvrđivanja plaća prema pravilniku o unutarnjem redu i propisima o plaćama sukladno odredbama tog zakona. Tuženik je 8. svibnja 2001. godine na temelju čl. 11. st. 3. Zakona o plaćama u javnim službama donio Pravilnik o ustroju i sistematizaciji radnih mjesta i na temelju tog Pravilnika dopisom od 20. lipnja 2001. godine revidentice rasporedio na radno mjesto prema novoj sistematizaciji i ujedno im odredio koeficijent složenosti poslova kao osnovu za obračun plaće, stoga ovaj dopis po svom sadržaju i pravnim učincima predstavlja izračun plaće. Kako revidentice nisu zahtijevale zaštitu povrijeđenog prava, to je odluka (dopis od 8. svibnja 2001.) o rasporedu na radno mjesto i koeficijentu za obračun plaće postala konačna, zbog čega se više ne može pobijati.

Budući je navedenom konačnom odlukom tuženika određen koeficijent za obračun plaće, to tužitelji imaju pravo na isplatu plaće sukladno toj odluci, ne pripada im pravo na isplatu razlike plaće obračunate prema ranije sklopljenim ugovorima o radu.

Zbog navedenih se razloga nije ostvari ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je revizija tužiteljica M. K. i K. N. primjenom čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 28. prosinca 2005. godine

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.