Rev-560/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-560/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. M. iz P., kojega zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u L., protiv tuženika 1. Poduzeća K. iz P., zastupanog po punomoćniku A. S., odvjetniku u P. i ZO C. d.d. Z. - Filijala P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika Poduzeća K. iz P. protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 6. studenog 1995. godine broj Gž-895/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 25. svibnja 1995. godine broj P-318/94, u sjednici održanoj dana 15. prosinca 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika K. poduzeće iz P. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku K. poduzeće iz P. naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 130.000,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 25. svibnja 1995. godine do isplate i uz naknadu troška postupka u iznosu od 24.329,50 kn dok je u st. 2. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 70.000,00 kn a st. 3. odbijen je tužbeni zahtjev protiv drugotuženice C. osiguranje d.d. Z. Filijala P. kao neosnovan.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i prvotuženika K. poduzeće iz P. kao neosnovane i u cijelosti potvrđena navedena prvostupanjska presuda.

Protiv dijela pravomoćne presude suda drugog stupnja kojom je u odnosu na njega prihvaćen tužbeni zahtjev (st. 1. izreke) reviziju je izjavio tuženik K. poduzeće iz P. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje pred drugo vijeće a podredno da se preinače.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika K. poduzeća iz P. prvostupanjski sud dostavio je temeljem odredbe čl. 390. st. 1. ZPP protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku no tužitelj nije odgovorio, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 386. ZPP. Iz sadržaja žalbe dalo bi se zaključiti da revident ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP smatrajući da nižestupanjski sudovi nisu primijenili odredbu čl. 201. ZPP što bi bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu. Suprotno revizijskim razlozima tuženici u ovom predmetu nisu jedinstveni suparničari jer iako njihove obveze proistječu iz iste činjenične i pravne osnove to se predmet ne mora riješiti na jednak način prema svim suparničarima. Stoga je revident u parnici samostalna stranka tako da se učinak njegove žalbe ne proteže i na drugotuženog C. osiguranje d.d. Z. Filijala P. Stoga po ocjeni ovog suda činjenica da je Poduzeće K. izjavilo žalbu protiv prvostupanjske presude ni ne koristi, a niti šteti drugom suparničaru (čl. 200. ZPP) pa ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP. U drugostupanjskoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama glede odgovornosti za nastanak štetnog događaja pa ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio 30. srpnja 1992. godine kada je doživio nesreću na radu. Među strankama nije sporna činjenica da je navedenog dana u tijeku rada na iskrcavanju tereta ispod mostne dizalice, dok se kretala, pao na tužitelja "tavalon" sa te dizalice te je tužitelj zadobio teški prijelom vratnog kralješka, iščašenje te teški potres mozga. U postupku je utvrđeno da tužitelj sa mjesta na kojem je radio nije mogao vidjeti navedeni "tavalon" na dizalici jer se isti nalazio na neuobičajenom mjestu i to u jednom udubljenju na nosaču dizalice, da tužitelj nije na to mjesto "tavalon" postavio, a na dizalici nije radio te da stoga nije mogao ni predvidjeti a niti spriječiti pad "tavalona". Također je utvrđeno da tužitelj te zgode nije nosio zaštitni šljem, jer ni njemu a niti ostalim zaposlenicima nikada nije bio stavljen na raspolaganje već su zaštitni šljemovi nabavljeni tek nakon predmetne nesreće tužitelja. Utvrđeno je također da je tužitelj u trenutku nesreće radio ispod dizalice upravo na mjestu gdje je po rasporedu rada trebao biti.

Obzirom na takvo utvrđenje nižestupanjski sudovi su ocijenili da u datom slučaju ne postoji doprinos tužitelja nastupu štetnog događaja, a sa tom ocjenom slaže se i ovaj sud. Tužitelj je u trenutku štetnog događaja radio na radnom mjestu na koje je bio raspoređen, u vrijeme štetnog događaja se nije mogao koristiti zaštitnim sredstvima jer mu tuženik K. poduzeće iz Pazina nije stavilo zaštitni šljem na raspolaganje a ni na koji način nije mogao spriječiti pad "tavalona" sa dizalice, jer nije imao nikakvog saznanja da se "tavalon" nalazi na dizalici pa iz svega proizlazi da je do štetnog događaja došlo isključivo zbog propusta revidenta da osigura siguran rad tužitelju. Kako revident tijekom postupka nije dokazao da je do štete došlo krivnjom tužitelja ni u potpunosti a niti djelomično nije se mogla primijeniti odredba čl.

6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83) temeljem koje bi se tuženik mogao svoje odštetne odgovornosti osloboditi u slučaju ako bi dokazao da je do štete došlo krivnjom tužitelja, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo utvrdivši da je tužitelj u cijelosti odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju dana 30. srpnja 1992. godine. Neosnovani su i navodi revizije glede visine dosuđene nematerijalne štete, jer su nižestupanjski sudovi imali u vidu činjenicu da je tužitelj u dobi od samo 23 godine zadobio teške tjelesne povrede zbog kojih je trpio jake i dugotrajne fizičke bolove (8 dana jakog intenziteta, 3 mjeseca srednjeg intenziteta, te 2 godine slabijeg intenziteta), da je tužitelj zbog ovog povređivanja trpio strah dužeg trajanja i to u početku intenzivan a kasnije se razvila panika i zabrinutost za ishod liječenja i stanje zdravlja.

Nižestupanjski sudovi imali su u vidu činjenicu da je kod tužitelja došlo do smanjenja životne aktivnosti od 25% sa kirurške strane a koje tegobe će se očitovati u smetnjama i povremenim bolovima u vratu, a naročito kod težeg tjelesnog rada, visokog podizanja ruku i slično dok je sa neurološke strane došlo do smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 35% koji se očituju u vidu permanentne i doživotne zabrane bilo kakvog fizičkog opterećivanja ruku, vrata, nemogućnosti bavljenja sportom te izlaganja hladnoći, a očituju se i u težem savladavanju svakodnevnih obiteljskih potreba i u komunikaciji sa okolinom zbog subjektivnih tegoba koje tužitelj ima zbog doživljenog potresa mozga.

Nižestupanjski sudovi imali su u vidu i činjenicu da je kod tužitelja došlo do blažeg oblika naruženosti koja se očituje u tzv. "antalgičnom položaju" njegovog vrata te činjenicu da je tu povredu zadobio u ranoj životnoj dobi te da je po zanimanju zaposlenik. Stoga su nižestupanjski sudovi po ocjeni ovog suda pravilno primijenili odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91 i 3/94 - dalje ZOO) kada su tužitelju dosudili za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 80.000,00 kn, za duševne bolove zbog naruženosti iznos od 10.000,00 kn, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 30.000,00 kn, te za strah iznos od 10.000,00 kn pa se zbog svega navedenog nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Ocijenjujući revizijske razloge od odlučnog značaja utvrđeno je da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena te je presuđeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 15. prosinca 1999. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.