Revt-37/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 37/05-2

Gzz 77/05-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R. d.d. sa sjedištem u R., zastupanog po punomoćniku direktoru R. M., protiv tuženika O. K. d.o.o. sa sjedištem u R., zastupanog po članu Uprave mag. dr. W. H., a ovaj zastupan po punomoćnici B. B., odvjetnici iz Z., radi prestanka društva O. K. d.o.o., odlučujući o reviziji tužitelja, te zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj G-DO-709/04 od 27. rujna 2004. godine, izjavljenih protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 29. lipnja 2004. godine, broj Pž-2392/03, kojim je ukinuta presuda Trgovačkog suda u Rijeci od 15. studenog 2002. godine, broj P-1339/02 i tužba odbačena, u sjednici održanoj dana 10. svibnja 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Ukida se rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 29. lipnja 2004. godine, broj Pž-2392/03 i predmet vraća Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev te je tako odlučeno da Trgovačko društvo O. K. d.o.o. upisano u sudskom registru Trgovačkog suda u Rijeci, prestaje s danom pravomoćnosti presude, pa je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn.

Istom je odlukom tužitelj odbijen sa zahtjevom da se tuženiku imenuje likvidator. Rješenjem suda drugog stupnja u točci I izreke ukinuta je gore navedena presuda suda prvog stupnja i tužba odbačena, te je u točci II izreke tužitelju naloženo platiti tuženiku na ime troškova drugostupanjskog postupka iznos od 305.000,00 kn u roku od 8 dana.

Protiv pravomoćnog rješenja suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se ukine rješenje suda drugog stupnja i predmet vrati tom istom sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na reviziju tuženik se ovoj usprotivio smatrajući reviziju neosnovanom, pa je predložio da se ona odbije, a tužitelja obveže na naknadu troškova odgovora na reviziju.

Nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio, ali je podignut zahtjev za zaštitu zakonitosti iz razloga pogrešne primjene odredaba zakona o parničnom postupku.

Predloženo je zahtjevom za zaštitu zakonitosti, da se ovaj prihvati i pobijano rješenje ukine te predmet vrati na ponovno odlučivanje istom sudu, odnosno podredno, da se ono preinači, odbije žalba tuženika u dijelu koji se odnosi na prigovor apsolutne nenadležnosti Trgovačkog suda u Rijeci, a da se u cijelosti potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije podnesen.

Revizija i zahtjev za zaštitu zakonitosti su osnovani.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja J. R." d.d. sa sjedištem u R. za prestanak tuženika O. K. d.o.o. sa sjedištem u R., presudom suda, te slijedom toga i za imenovanjem likvidatora tuženiku.

U ovoj fazi postupka sporno je procesno pitanje nadležnosti domaćeg trgovačkog suda naspram arbitražnog suda strane države.

Slijedeće su odlučne činjenice utvrđene presudom suda prvog stupnja,

- da su potpisnici Društvenog ugovora (zaključenog 1999. godine, a prihvaćenog 2000. godine) strana tvrtka A. H. H. GmbH, iz A. i tužitelj J. R. d.d., sa sjedištem u R.,

- da su potpisnici Društvenog ugovora vlasnici društva s ograničenom odgovornošću osnovanog po propisima Republike Hrvatske, a naziva O. K. d.o.o. sa sjedištem u R., a tuženika u ovom sporu,

- da je u čl. 46. Društvenog ugovora, ugovoreno da će sve sporove koji proizlaze iz predmetnog Društvenog ugovora ili su u svezi s njim i o kojima se može arbitrirati, rješavati isključenjem redovnog pravnog puta na Međunarodnom arbitražnom sudu Gospodarske komore Beč, u smislu Pravilnika o arbitraži (Bečka pravila) od dana 03. srpnja 1991. godine,

- da je tuženik odmah, prije nego li se upustio u raspravljanje u postupku, prigovorio nadležnosti domaćeg suda.

Prvostupanjski trgovački sud je, a glede svoje nadležnosti, koja jedino i može biti predmetom ocjene ovog revizijskog suda, s obzirom na podnesenu reviziju i zahtjev za zaštitu zakonitosti i njihove razloge, a s obzirom i na različitost odluka nižestupanjskih sudova glede tog procesnog pitanja, zauzeo stajalište da je stvarno nadležan, unatoč arbitražnog ugovora sadržanog u Društvenom ugovoru prije spomenutog, kojim je ugovorena nadležnost inozemnog arbitražnog suda.

Ovo stoga što sud prvog stupnja smatra da se radi o sporu za koji je propisana isključiva nadležnost domaćeg suda, pa stranke nisu mogle ugovoriti nadležnost arbitražnog suda.

Suprotno stajalištu suda prvog stupnja, drugostupanjski sud smatra da trgovački sud nije nadležan za postupanje u situaciji kada su stranke ugovorile nadležnost stranog arbitražnog suda, pa prvostupanjsku presudu ukida i tužbu odbacuje.

Tužba u ovom sporu podnesena je dana 06. lipnja 2002. godine.

Dana 19. listopada 2001. godine stupio je na snagu Zakon o arbitraži ("Narodne novine" broj 88/01 – dalje ZA). Njegovim čl. 51. st. 1. propisano je da će se učinci Ugovora o arbitraži koji su bili sklopljeni prije stupanja na snagu ovog zakona, prosuđivati po zakonu koji je prije toga bio na snazi.

Za učinak Ugovora o arbitraži je, a to je upravo učinak koji se ogleda, između ostalog, u mogućnosti ugovaranja, za konkretni slučaj, inozemnog arbitražnog suda, mjerodavno pravo za primjenu ono važeće u vrijeme zaključenja Ugovora o arbitraži sadržanog u Društvenom ugovoru zaključenom 1999. godine, odnosno 2000. godine.

S tim u svezi prvenstveno valja poći od toga, da je tužba u ovom postupku podnesena osnovom čl. 468. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 11/93, 34/99 i 121/99 - dalje ZTD).

Tom je odredbom zakona i to u st. 1. propisano da društvo može prestati na temelju presude suda, ako postane nemoguće da se ostvaruje svrha društva ili ako u prilikama društva postoje drugi važni razlozi za njegov prestanak.

U st. 2. istog članka zakona propisano je da se tužba za prestanak društva podiže protiv društva isključivo kod suda iz čl. 40. st. 1. tog zakona, te da ovu tužbu mogu podići samo članovi društva čiji temeljni ulozi čine najmanje deseti dio temeljnog kapitala društva.

U čl. 40. st. 1. ZTD propisano je, da je za rješavanje sporova pobliže opisanih u tom stavku zakona, nadležan trgovački sud na čijem se području nalazi sjedište društva upisano u trgovačkom registru.

Odredba čl. 40. st. 1. ZTD-a sadrži dakle određenje stvarne nadležnosti, jer je predviđena nadležnost trgovačkog suda, ali i mjesne nadležnosti jer je predviđena nadležnost suda prema sjedištu društva upisanog u trgovačkom registru.

Čl. 469. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92 i 112/99

– dalje ZPP) koji je u primjeni za konkretni slučaj, osnovom čl. 51. st. 1. ZA, propisano je da, ukoliko se radi o sporu s međunarodnim elementom, mogu ugovoriti nadležnost domaćeg ili inozemnog izabranog suda samo ako je barem jedna od njih fizička osoba s prebivalištem ili trajnim boravištem u inozemstvu, odnosno pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, te ako za te sporove nije predviđena isključiva nadležnost suda u Republici Hrvatskoj.

Čl. 469. a) ZPP-a propisano je pak da, ako se ne radi o sporu s međunarodnim elementom, da stranke mogu iznositi spor pred stalne izbrane sudove ako nije određeno da te sporove isključivo rješavaju drugi sudovi.

U konkretnom slučaju spor se vodi između pravnih osoba, tj. trgovačkih društava osnovanih po propisima Republike Hrvatske i sa sjedištem u Republici Hrvatskoj.

Stoga, imajući na umu gore navedene odredbe ZPP i po pravnom shvaćanju ovog Vrhovnog suda, pravilno se u reviziji i zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe da stranke iz ovog spora, sve da su i ugovorile nadležnost inozemnog izabranog suda, a što nisu (stranke u ovom sporu nisu stranke koje su sklopile Društveni ugovor s arbitražnom klauzulom), to ne bi mogle učiniti već zbog toga, što niti jedna od stranaka u ovom sporu nije fizička osoba s prebivalištem ili trajnim boravištem u inozemstvu, odnosno pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu.

Kada bi takav ugovor o nadležnosti inozemnog izabranog suda među strankama bio sklopljen, isti bi bio ništav (čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/96, 112/99).

Prema tome, u konkretnom slučaju predmetni spor pokrenut osnovom odredbe iz čl. 468. ZTD nije arbitrabilan, iz razloga što stranke iz ovog spora nisu mogle ugovoriti njegovo rješavanje pred međunarodnim arbitražnim sudom.

Slijedom navedenog za konkretni spor predleži nadležnost za postupanje domaćeg trgovačkog suda prema sjedištu tuženika.

Valjalo je zato iz navedenih razloga prihvatiti reviziju i zahtjev za zaštitu zakonitosti, te rješenje suda drugog stupnja ukinuti i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje, a sve pozivom na odredbu iz čl. 394. st. 1. i čl. 408. st. 2. ZPP-a.

U Zagrebu, 10. svibnja 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.