Rev-3023/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3023/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.G. iz S.N., O., zastupanog po B.R., odvjetniku u Z., protiv tuženika "G. " građevinsko poduzeće Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 29. ožujka 1994. godine br. XXVIII Gž-516/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. studenog 1993. godine br. Pn-2322/91, u sjednici održanoj dana 24. rujna 1997. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija, ukidaju se nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 29. ožujka 1994. godine br. XXVIII Gž-516/94-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. studenog 1993. godine br. Pn-2322/91 u pobijanom dosuđujućem dijelu i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku "G. " d.d. iz Z., platiti tužitelju D.G. iznos od 39.500.000.- HRD sa kamatom od 19. studenog 1993. do isplate a u stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata (NN 95/93) kao i nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 3.573.450.- HRD, sve u roku od 15 dana. II S dijelom zahtjeva u iznosu od 2.000.000.- HRD tužitelj se odbija."

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, pobijajući presudu u dosuđujućem dijelu, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud nižestupanjske presude preinači i odbije tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva naknadu štete pretrpljene njegovim ozljeđivanjem na radu.

Ocjenjujući pitanje odgovornosti za štetu sudovi su utvrdili postojanje cjelovite odgovornosti tuženika, stim da je sud prvog stupnja zaključio da nastanak štete nije skrivio sam tužitelj, te da ne postoje ni drugi razlozi koji bi u smislu odredbe iz čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 19/83) tuženika oslobađali od odgovornosti, dok je sud drugog stupnja u obrazloženju svoje presude naveo "kada se radi o slučaju naknade štete nastale u toku rada i u svezi s radom, onda se tuženi može osloboditi odgovornosti jedino ako dokaže, da je šteta nastupila kao posljedica više sile, ili pak namjerom samog oštećenog", te da je "sud prvog stupnja utvrdio da šteta nije nastupila namjernim ponašanjem tužitelja".

Prema odredbi iz čl. 6. Zakona o zaštiti na radu za štetu koju radnik pretrpi na radu i u svezi s radom poduzeće, odnosno poslodavac, odgovara kauzalno uz mogućnost oslobođanja odgovornosti, potpunog ili djelomičnog, u slučaju više sile, radnje i djelovanje treće osobe i krivnje samog radnika. Pojam krivnje radnika određen rečenim propisom obuhvaća sve vrste i oblike krivnje, dakle i običnu nepažnju kao najblaži oblik krivnje, pa stoga drugostupanjski sud potpuno pogrešno i proizvoljno smatra da samo postojanje namjere predstavlja razlog oslobađanja tuženika od odgovornosti.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj ozlijeđen na radu kada je obavljajući poslove ličenja prozora pokliznuo se i pao sa parapeta prozora te pritom ozlijedio koljeno.

Tuženik tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, a što ponavlja i sada u reviziji, ističe da se prema pravilima zaštite na radu soboslikarske struke, a koja da tužitelj kao kvalificirani majstor poznaje, ličenje unutarnje strane prozora vrši u pravilu sa poda, a one dijelove prozora koji se ne mogu ličiti sa poda liče se sa dvokrakih ljestava.

Ovaj prigovor od značaja je za ocjenu pitanja krivnje tužitelja, jer ako je tužitelj prema pravilima struke bio dužan koristiti ljestve i ako ih zbog vlastitog propusta nije koristio, postojala bi njegova nepažnja kao razlog za oslobođenje tuženika od odgovornosti.

Kako zbog pogrešne primjene materijalnog prava to činjenično pitanje nije raspravljeno, pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude, sukladno odredbi iz čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92) revizija je prihvaćena, obje nižestupanjske presude su u pobijanom dijelu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 24. rujna 1997.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.