Legislator Case Law & Legislation
Gž-691/2011-2 AI generated

Croatian court dismisses tenant's appeal, upholding landlord's claim for possession and rent while rejecting investment costs.

Case Number Gž-691/2011-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Court of County in Rijeci dismissed the tenant's appeal against the first-instance judgment ordering eviction and payment of rent. The court confirmed that tenants were dishonest possessors who used the commercial space without a lease, obligating them to pay rent and legal interest from the date of unauthorized use. Furthermore, the court rejected the tenants' claim for reimbursement of investment costs, ruling that they knowingly violated the lease agreement by making unauthorized modifications.

Legislator headnote

AI generated

čl. 214. ZOO-a; čl. 368. st. 1. ZPP-a: A dishonest possessor must return fruits and pay interest from the date of acquisition, and a tenant who makes unauthorized improvements without the landlord's consent cannot claim reimbursement for those costs.

Keywords

AI generated
unauthorized possession dishonest possessor unauthorized improvements lease agreement breach reimbursement of costs rent and interest eviction order

Cited Legislation

AI generated
čl. 214. ZOO-a
Naime, odredba čl. 214. ZOO-a određuje da se kod vraćanja stečenog bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
čl. 368. st. 1. ZPP-a
Iz navedenih razloga valjalo je žalbu 1.-tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u odnosu na tog tuženika potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Poslovni broj Gž-691/2011-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, predsjednika vijeća, te Helene Vlahov Kozomara, suca izvjestitelja i člana vijeća i Mare Beljan Čamber, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKE HRVATSKE, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika 1. B. B. iz O., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R. i 2. N. B. iz O., radi iseljenja i dr., rješavajući žalbu 1.-tuženika, podnesenu protiv presude Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-356/03-87 od 28. listopada 2010. godine, u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2014. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba 1.-tuženika kao neosnovana i u odnosu na tog tuženika p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-356/03-87 od 28. listopada 2010. godine.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženicima da pod prijetnjom ovrhe i uz sastavljanje primopredajnog zapisnika u roku od 15 dana predaju slobodan od osoba i stvari tužitelju u neposredan samoposjed, poslovni prostor površine 195,74 m2 zatvorenog prostora i 360,75 m2 otvorenog prostora koji se nalazi u zgradi L. k. u O., sagrađenog na grč. … zk.ul.br. … k.o. O., kao i nekretnini oznake k.č.br. … zk.ul.br. … k.o. O..

U točki II. izreke utvrđeno je da postoji potraživanja tužitelja prema tuženiku solidarno, i to s naslova korištenja nekretnine iz st. 1. za 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2008., 2009. i dio 2010. godine (siječanj-svibanj) u ukupnom iznosu od 806.300,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki III. izreke utvrđeno je da postoji potraživanje tuženih iz osnove ulaganja prema tužitelju u iznosu od 343.035,64 kn dok je u preostalom iznosu do 883.937,35 kn potraživanje tuženih neosnovano.

U točki IV. izreke izvršen je prijeboj potraživanja tužitelja i tuženika iz st. II. i III. izreke te presude, te je tuženicima naloženo da isplate tužitelju nekompenzirani dio tužiteljeve tražbine u iznosu od 463.264,92 kn i kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos kao što je navedeno u st. II. izreke presude u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a za kompenzirani dio u iznosu od 343.035,64 kn tužbeni zahtjev se odbija.

U točki V. izreke naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 16.280,52 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok je u preostalom dijelu do ukupno 188.463,52 kn zahtjev odbijen.

U točki VI. izreke odbijen je prigovor retencije (zadržanja) kao neosnovan. Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda odbijen je prijedlog tužitelja radi određivanja privremene mjere oduzimanjem tuženicima posjeda nekretnine, i to poslovnog prostora u prizemlju zgrade u O., koji se sastoji od 145 m2 zatvorenog prostora i 60 m2 terase, i njihovo povjeravanje na čuvanje i upravu tužitelju uz zabranu tuženicima daljnjeg obavljanja ugostiteljske djelatnosti.

Protiv te presude žali se 1.-tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13; dalje ZPP) nalazi u tome što presuda suda prvog stupnja ne sadrži valjano obrazloženje o aktivnoj legitimaciji tužitelja, visini tužbenog zahtjeva, ulaganjima tuženika i plaćanju tuženika.

U žalbi navodi da predmetna nekretnina je pomorsko dobro i predstavlja dio L. O., a pomorskim dobrom ne upravlja Republika Hrvatska već uprava. Stoga da ne postoji aktivna legitimacija Republike Hrvatske kako za zahtjev za predaju u posjed tako i glede zahtjeva za isplatu. U vezi visine tužbenog zahtjeva da je nejasno na temelju čega je određena visina na način na koji je to odredio sud prvog stupnja, smatra da je visinu trebalo utvrditi provođenjem odgovarajućeg vještačenja po vještaku odgovarajuće struke. To stoga jer više uopće ne postoji mogućnost davanja tog prostora u zakup već isključivo koncesije koja se utvrđuje potpuno drugačijim pravilima i tarifama. Stoga tužitelj ne može nakon prestanka ugovora o zakupu i u situaciji u kojoj uopće nije moguć novi ugovor o zakupu jer je nekretnina postala pomorsko dobro, tražiti plaćanje nikakve zakupnine. Nadalje, 1.-tuženik navodi da tuženici nisu solidarni dužnici, da je 1.-tuženik izvršio sva plaćanja što je razvidno iz uplatnica, pa je iste trebalo odbiti od jedne polovine zahtjeva te za eventualni ostatak do jedne polovine teretiti 1.- tuženika. Smatra da je pogrešno utvrđena i visina ulaganja 1.-tuženika jer je vještak utvrdio ukupan iznos korisnih i nužnih ulaganja u iznosu od 696.659,62 kn. Pored toga, da 1.-tuženik nije nepošteni već pošteni posjednik. Prvotuženik smatra da ima pravo na zadržanje iz razloga jer je njegovo potraživanje iz osnove ulaganja veće od ½ bilo kojeg tužiteljevog zahtjeva prema njemu. Na kraju navodi da nije bilo osnove dosuditi zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog iznosa jer je riječ o stjecanju bez osnove pa kamata ide od dana presuđenja.

Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da je tužba podnesena u vrijeme dok je na snazi bio ugovor o zakupu, a koji je u međuvremenu istekao, te je na prijeporu upisano pomorsko dobro temeljem Uredbe o određivanju granica pomorskog dobra, shodno odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (čl. 3. st. 1.) te odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( čl. 3. st. 3.) upravo tužitelj ukazuje kao jedini legitimiran za zaštitu prijeporne nekretnine, pa samim time i za podnošenje tužbe. U pogledu iznosa zatraženog na ime naknade za korištenje prijepora, novčani iznos je utvrđen temeljem parametara u ugovoru, dakle u visini zakupnine koju tuženici tijekom postupka nisu osporavali. U pogledu navoda da se ne radi o solidarnim dužnicima ukazuje da je prostor u cijelini dan 1.-tuženiku i 2.-tuženiku, te da je shodno tome i ugovorena obveza zakupnine u ukupnom iznosu za oba tuženika, pa stoga proizlazi njihova solidarna odgovornost za naknadu koristi za cijeli prostor, kao i predaju cijelog prostora. Neosnovanim smatra i prigovor glede ulaganja jer je sud utvrdio visinu ulaganja uzimajući u obzir i razlučivši ulaganja izvršena u prostor koji je dat u zakup kao i prostor koji je bio bez pravne osnove u posjedu tuženika. Također, da tužitelju pripada i pravo na zateznu kamatu, jer se nakon podnošenja tužbe kao i nakon isteka ugovora o zakupu radi o nesavjesnim korisnicima, a kako isti nisu plaćali svoje obveze ima se primijeniti odredba čl. 277.-279. Zakona o obveznim odnosima.

Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama tako da je istu moguće ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

Tužitelj je u ovom sporu prema tuženicima postavio tužbeni zahtjev za predaju u posjed poslovnog prostora, a koji tuženici drže u posjedu bez valjane pravne osnove, te isplatu naknade koristi koju tuženici imaju od korištenja poslovnog prostora, a tuženici su prema tužitelju istakli zahtjev za utvrđenje novčane tražbine na ime vrijednosti ulaganja koja su izvršili u taj poslovni prostor.

Sud prvog stupnja utvrđuje da je između Ministarstva kao zakupodavca i 1.-tuženika B. B. i 2.-tuženika N. B. kao zakupca 1994. godine zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora u O., a koji je smješten u prizemlju zgrade L. ispostave O., ukupne površine 145 m2 (zatvoreni prostor) i terase površine 60 m2 (otvoreni prostor), da je ugovor zaključen na vrijeme od 10 godina, i to počevši od 1. rujna 1994. godine. Nadalje, utvrđuje da je ugovoreno da će zakupac poslovni prostor koristiti za restoran koji će pružati visokokvalitetnu uslugu tijekom cijele godine, da su prostor primili u neuređenom stanju i da su bili dužni u određenom roku dati na uvid idejno rješenje adaptacije i aproksimativni troškovnik radova, da je ugovorena zakupnina u iznosu od 3.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Hrvatske narodne banke, a koju će zakupac plaćati svakog 5-og u mjesecu, da je zakupac osim zakupnine u obvezi snositi i troškove utroška električne energije, vode, komunalnih i dr. usluga. Utvrđuje da je ugovoreno da zakupac nema pravo vršiti bilo kakve prepravke ili adaptacije poslovnog prostora tijekom trajanja tog ugovora bez pisane suglasnosti zakupodavca. Također utvrđuje da su tuženici bez suglasnosti zakupodavca prepravili i adaptirali poslovni prostor u dva caffe bara, da je tužitelj zbog navedenog i neplaćanja zakupnine opomenuo tuženike, te konačno dana 19. studenog 2002. godine otkazao ugovor o zakupu poslovnog prostora, a koji otkaz su tuženici uredno zaprimili. Utvrđuje da je u međuvremenu istekao i rok na koji je ugovor o zakupu zaključen (1. rujna 2004. godine). Stoga utvrđuje da su 1.-tuženik i 2.-tuženik koji predmetni poslovni prostor i nadalje drže u posjedu bez valjane pravne osnove, dužni tužitelju isti predati u posjed, a pozivom na odredbu iz čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12; dalje ZV).

Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da su prema ugovoru o zakupu oba tuženika zakupci, da su oba preuzela predmetni poslovni prostor, da su ista sva prava i obveze prema obojici, i to kako u pogledu vršenja djelatnosti, uređenja, plaćanja zakupnine, traženja posebnih suglasnosti te mogućnosti raskida i otkaza ugovora, pa posljedično tome da su tuženici solidarni dužnici te ujedno i jedinstveni suparničari u smislu odredbe čl. 201. st. 1. ZPP-a, jer se spor može riješiti samo na jednak način prema obojici.

Nadalje utvrđuje da tuženici od 1. ožujka 2003. godine koriste predmetni poslovni prostor bez valjane pravne osnove, pa tužitelj ima pravo na naknadu koristi koju tuženici imaju od korištenja poslovnog prostora u visini zakupnine za taj poslovni prostor. Utvrđuje da tužitelj tu naknadu traži u visini zakupnine uračunavši pri tome izvršene uplate po pojedinim mjesecima, dok za mjesece u kojima je izvršena djelomična isplata taj ukupni iznos je umanjio za uplaćene iznose, tako da za razdoblje od siječnja 2003. godine do zaključno svibnja 2010. godine traži ukupan iznos od 860.300,56 kn, a sve pozivom na odredbu iz čl. 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje ZOO).

Nadalje utvrđuje da tuženici imaju pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova ali samo za ulaganja u prostor koji su primili u zakup. Naime, utvrđuje da su tuženici bez suglasnosti tužitelja prenamijenili prostor i od njega napravili dva prostora – caffe bar C. i caffe bar G., da su potom djelatnost proširili na česticu koja nije bila predmet zakupa i to k.č. … koja je također pomorsko dobro, da su protivno ugovoru i bez suglasnosti tužitelja izgradili polukat, prenamijenili stambeni u poslovni prostor te terasu pretvorili u salu i pomoćne prostorije, a koja ulaganja sud prvog stupnja nije uzeo u obzir jer su tuženici bili nepošteni posjednici. Također nije uzeo u obzir ugrađenu opremu jer se opremu može iznijeti. Takve troškove (nužne i korisne) po sudu prvog stupnja ne predstavljaju ni troškovi izvedene kanalizacije jer se u prostoru i ranije obavljala ugostiteljska djelatnost, a vještak nije naveo o kakvim se ulaganjima radilo.

Nadalje utvrđuje iz nalaza i mišljenja vještaka D. Z. da su u zatvorenom dijelu poslovnog prostora izvedeni nužni radovi na hidroizolaciji krova u vrijednosti od 5.743,80 kn, dok na otvorenom dijelu koji je dat u zakup nisu izvedeni nužni radovi potrebni za održavanje stvari. U zatvorenom dijelu poslovnog prostora koji je dat u zakup izvedeni su korisni radovi i to rušenje i demontaže, zidarski radovi, kamenoklesarski radovi, keramičarski radovi, stolarski radovi, vodoinstalacija, elektroinstalacija, te ventilacija i klima uređaj ukupne vrijednosti od 327.874,21 kn. U otvorenom dijelu poslovnog prostora koji je dat u zakup izvedeni su korisni radovi koji se odnose na keramičke radove, spušteni strop, vodinstalacije i elektroinstalacije u visini od 9.417,63 kn.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da postoji potraživanje tužitelja prema tuženicima u iznosu od 806.300,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude, zatim utvrđuje da postoji potraživanje tuženika iz osnove ulaganja prema tužitelju u iznosu od 343.035,64 kn, pa nakon izvršenog prijeboja tih potraživanja obvezuje tuženike na isplatu tužitelju iznosa od 463.264,92 kn.

Pri tome sud prvog stupnja smatra neosnovanim i prigovor retencije uz obrazloženje da tuženici nemaju pravo na nikakvu isplatu već upravo suprotno pravo na isplatu ima tužitelj pa posljedično tome da tuženici nemaju pravo na zadržanje poslovnog prostora pozivom na odredbu iz čl. 286. st. 1. ZOO-a.

Predmetna nekretnina predstavlja opće dobro u smislu odredbe čl. 3. st. 2. ZV-a.

Prema odredbi čl. 3.st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ 158/03, 141/06, 38/09 i 123/11; dalje ZPDML) pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan tim zakonom.

U smislu citirane odredbe pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje, s tim da se dijelom kopna smatra morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva.

Prema tome luka je dio kopna koji po svojoj prirodi je namijenjen općoj uporabi i čini pomorsko dobro.

Prema ocjeni ovog suda tuženik u žalbi izražava pogrešan stav smatrajući da ne postoji aktivna legitimacija Republike Hrvatske jer pomorskim dobrom – lukom upravlja lučka uprava. Suprotno tome ovaj sud smatra da pojam pomorskog dobra treba tumačiti u smislu odredbe čl. 3. st. 2. i 3. ZPDML na način da se pomorskim dobrom smatra i luka.

To slijedi iz odredbe čl.37.a ZPDML koji propisuje da Republika Hrvatska može poduzimati sve radnje radi zaštite pomorskog dobra, kao i podnositi tužbe radi utvrđenja pomorskog dobra, naknade štete ili stjecanja bez osnove protiv osoba koje gospodarski koriste ili su koristile pomorsko dobro bez koncesije ili koncesijskog odobrenja i time ostvarile određenu korist ili svojim radnjama uzrokovale štetu.

Nadalje, u konkretnom slučaju su bile ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora sukladno odredbi čl. 27. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ 91/96, 124/97, 174/04). Tužitelj je naime, otkazao ugovor o zakupu 19. studenog 2002. godine, s time da je otkazni rok iznosio 3 mjeseca, a počeo je teći 1. prosinca 2002. godine te istekao dana 28. veljače 2003. godine. Navedeno znači da tuženici od 1. ožujka 2003. godine koriste poslovni prostor bez valjane pravne osnove.

Polazeći od navedenih utvrđenja da su tuženici spornu nekretninu nastavili koristiti i nakon što je ugovor o zakupu prestao, dakle koristiti tuđu stvar u svoju korist, obveza tuženika da naknade koristi koje su imali od uporabe tuđe stvari proizlazi iz odredbe čl. 219. ZOO-a. Naime, citiranom odredbom je propisano kad netko tuđu stvar upotrijebi ili kad bi netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi koristi koje je imao od upotrebe. Budući da se upotrebom tuđe stvari bez naknade smatra i stjecanje bez osnove u smislu odredbe čl. 210. ZOO-a, to su tuženici osnovom citiranih odredbi dužni tužitelju vratiti koristi koje su stekli uporabom predmetne nekretnine, a koje koristi u konkretnom slučaju odgovaraju visini zakupnine koju bi tuženici plaćali za korištenje takve tuđe nekretnine.

Tuženici su koristili poslovni prostor i nakon što je prestalo ovlaštenje da ga koriste po ugovoru, dakle po prestanku ugovora i time se neosnovano obogatili barem za iznos zakupnine koju bi inače trebali plaćati, pa su tu korist dužni nadoknaditi, a u okolnostima konkretnog slučaja, imajući na umu da su bespravno, pa i pored činjenice da su znali za visinu prethodno ugovorene zakupnine zadržali posjed poslovnog prostora, ničim se ne dovodi u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja da bi u tom razdoblju zakupnina bila upravo ona koju su ugovorom o zakupu, i sami prethodno ugovorili sa zakupodavcem. U prilog tome govore i podaci pribavljeni od Grada O. prema kojima bi zakupnina za takav poslovni prostor u vlasništvu Grada O. u istom vremenskom razdoblju za zatvoreni poslovni prostor iznosila 11.329,94 kn i otvoreni poslovni prostor 2.344,14 kn, odnosno ukupno 13.674,07 kn. Pravilno je pravno stajalište suda prvog stupnja da su tuženici solidarni dužnici, ali iz razloga koji slijede.

To prije svega proizlazi iz činjenice da su tuženici bili u obvezi poslovni prostor predati u posjed zakupodavca, a koja obveza je nedjeljiva u smislu odredbe čl. 435. ZOO-a.

Naime, tuženici su, obzirom da se radi o nedjeljivoj obvezi bili dužni solidarno predati poslovni prostor zakupodavcu pa kako to nisu učinili, solidarno odgovaraju tužitelju za korist koju su ostvarili od upotrebe poslovnog prostora. Prema odredbi čl. 219. ZOO-a kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Budući da su tuženici solidarno bili u obvezi predati poslovne prostorije, a što nisu učinili, to su solidarno dužni tužitelju naknaditi koristi koje su imali od korištenja poslovnog prostora bez pravne osnove.

Pri tome treba istaknuti da je za navedeno neodlučno da tužitelj predmetni poslovni prostor ne bi mogao dati u zakup već samo koncesiju, budući da se radi o koristi koju su tuženici ostvarili korištenjem poslovnog prostora, a koja odgovara visini zakupnine koju bi plaćali za takav isti ili sličan prostor.

Poštenje posjeda na koje se poziva 1.-tuženik značajno je kod opsega vraćanja onoga što je stečeno bez osnove. Naime, odredba čl. 214. ZOO-a određuje da se kod vraćanja stečenog bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Tužitelj zateznu kamatu na zahtijevani iznos stečenog bez osnove potražuje od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa koristi, odnosno od dana kada su tuženici stekli koristi ostvarene korištenjem predmetne nekretnine. U takvoj situaciji pravilno je sud prvog stupnja postupio kad je obvezao tuženike na plaćanje zakonske zatezne kamate od dospjelosti svakog pojedinog iznosa zakupnine koju bi trebali platiti, jer su tuženici bili nepošteni posjednici predmetnog poslovnog prostora.

Nije osnovan ni žalbeni prigovor tuženika glede visine izvršenih ulaganja u predmetni poslovni prostor.

Ovaj sud prihvaća zaključak suda prvog stupnja koji se odnosi na potraživanje tuženika u iznosu od 540.901,71 kn ( preko iznosa od 343.035,64 kn do iznosa od 883.937,35 kn ) na ime troškova ulaganja u poslovni prostor koji nije dat u zakup i ulaganja izvršena u prenamijenjenom poslovnom prostoru, da su tuženici navedene radove izveli unatoč tome što je ugovorom o zakupu određeno što je predmet zakupa i djelatnost koja će se u poslovnom prostoru obavljati, te ugovoreno da zakupci bez pisane suglasnosti zakupodavca nemaju pravo vršiti bilo kakve prepravke ili adaptacije, pa slijedom toga da tuženici nemaju pravo na naknadu tih troškova.

U odnosu na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da su tuženici izvršili ulaganja u poslovni prostor koji nije dat u zakup i ulaganja u svrhu prenamjene poslovnog prostora unatoč tome što je ugovoreno da zakupci bez pisane suglasnosti zakupodavca nemaju pravo vršiti bilo kakve prepravke ili adaptacije, za koju ugovornu obvezu su znali, pa tuženicima ne pripada pravo na naknadu tih troškova.

Utoliko, dakle, suprotni navodi tuženika u žalbi nemaju nikakvog opravdanja i ne mogu se prihvatiti.

Prema tome pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je odlučio na način naveden u izreci prvostupanjske presude.

Kako tuženici nakon izvršenog prijeboja nemaju potraživanja po osnovi ulaganja u predmetni poslovni prostor, sud prvog stupnja također je pravilno odlučio kad je odbio kao neosnovan njihov prigovor retencije.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu 1.-tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u odnosu na tog tuženika potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u odnosu na 2.-tuženika N. B. kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

Rješenje suda prvog stupnja je kao nepobijano ostalo neizmijenjeno.

U Rijeci, 7. svibnja 2014. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Milena Vukelić Magan

OPĆINSKOM SUDU U OPATIJI

Vraća vam se spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.