Rev-1915/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1915/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Ivana Mikšića, Tome Gložinića i Jakoba Miletića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. P. iz Z., zastupana po D. M.-U., odvjetnici iz Z., protiv tuženice F. B. iz Z., zastupane po V. Š., odvjetniku iz Z., te umješača na strani tužiteljice R. M. O. P., radi iseljenja iz ostave, te u pravnoj stvari tužitelja F. G. Z. za stambeno i komunalno gospodarstvo Z., protiv tuženice F. B. iz Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora o korištenju stana, te u pravnoj stvari tužiteljice F. B. protiv tuženika P. i I. P., radi utvrđenja pravne nevaljanosti odluke, rješavajući reviziju tuženice-protutužiteljice F. B., protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. travnja 1995. godine br. Gž 5308/94-2, kojom je djelomično potvrđena a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. lipnja 1993. godine br. Ps 999/82, u sjednici održanoj 4. prosinca 1996. godine

presudio je i riješio je:

Djelomično se odbacuje revizija kao nedopuštena a djelomično odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 16. lipnja 1993. godine br. Ps 999/82 suđeno je: " I. B.F. iz Z., dužna je iseliti iz ostavne veličine oko 3 m5 koja se nalazi u prizemlju stambene zgrade u Z., i istu slobodnu od osoba i stvari predati tužiteljici P.I. u roku od 15 dana, kao i naknaditi istoj ovom parnicom prouzročeni trošak u iznosu od 179.000 HRD u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se ništavim ugovor zaključen 15. 3. 1983. godine između tužitelja SIZ-a Stanovanje i komunalnih djelatnosti općine M. - sada Fonda Grada Z. za komunalno i stambeno gospodarstvo i B.F. iz Z.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja Fonda Grada Z. za stambeno i komunalno gospodarstvo, a koji glasi:

"Tužena B.F., dužna je predati tužitelju ostavu u prizemlju, slobodnu od osoba i stvari u roku od 15 dana."

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice B.F. koji glasi:

"Utvrđuje se da je odluka prvotuženog poduzeća P. Z. od 3. 3. 1982. godine kojom je ostava u prizemlju zgrade u ... dodjeljena kao stambeni prostor drugotuženoj P.I. iz Z., nije zakonita i kao takva ne proizvodi nikakve pravne učinke što su oboje dužni priznati te tužiteljici naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana."

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. travnja 1995. godine br. Gž 5308/94-2 odlučeno je:

"Odbija se žalba tuženice B.F. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Ps 999/82 od 16. lipnja 1993. godine u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice P.I. uključujući odluku o troškovima postupka (točka I. izreke), te u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženice B.F. (točka IV. izreke), a ukida navedena presuda u dijelu kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva Fonda Grada Z. protiv tuženice B.F. (točka II. izreke), te se u navedenom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude tuženica-protutužiteljica izjavila je reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati u pobijanom dijelu sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na reviziju tuženice-protutužiteljice tužiteljica P.I. porekla je navode revizije i predložila da se revizija odbije kao neosnovana, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

Tužiteljica P.I. je kao nositelj stanarskog prava na stanu u Z., u prizemlju tvrdila da tužena B.F. bez pravne osnove koristi predmetnu prostoriju koja se nalazi u prizmelju zgrade i tražila iseljenje tužene.

Radi se, dakle, o imovinsko-pravnom sporu koji se tužbeni zahtjev odnosi na predaju stvari, pa o pravu tužene na izjavljivanje revizije valja odlučivati na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP), a prema kojoj je zakonskoj odredbi pravo na izjavljivanje revizije ograničeno primjenom vrijednosnog kriterija, jer revizija (s obzirom da je tužba podnesena 19. 4. 1982. godine), nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 50.000 tadašnjih dinara.

Budući da se u ovom slučaju radi o sporu iz odnosa korištenja predmetne prostorije i vrijednost predmeta spora utvrđuje u skladu s čl. 38. ZPP, a iz podataka u spisu proizlazi da stanarina za stan tuženice zajedno sa spornom prostorijom iznosi manje od 50.000 tadašnjih dinara (godišnja stanarina za cijeli stan 2.415 dinara), proizlazi da revizija u odnosu na tužbeni zahtjev, kojim je naloženo tuženoj iseljenje iz sporne prostorije, nije dopuštena pa je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. ZPP.

U odnosu pak na protutužbeni zahtjev kojim je tužena-protutužiteljica tražila da se utvrdi da je odluka prvotuženika P. Z. od 3. 3. 1982. godine kojom je predmetna prostorija dodjeljena kao stambeni prostor drugotuženoj P.I. iz Z. nije zakonita i kao takva ne proizvodi nikakve pravne učinke, revizija nije osnovana.

Iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je poduzeće M. sada P. vlasnik zgrade i davatelj na korištenje stana tužiteljici i prvotuženoj, da je predmetna zgrada u naravi samostalni objekt koji se sastoji samo od dva stana i to stana u prizemlju sa posebnim ulazom s južne strane te stana na katu koji koristi tužena sa stepenicama sa vanjske strane, da je 1975.-1976. bio požar i oštećen stan na katu i krovište i da je izvršen popravak od strane vlasnika zgrade poduzeća M. s tim da je umjesto stepenica u unutrašnosti zgrade izgrađene stepenice s vanjske strane kuće, a tužena počela koristiti spornu prostoriju u prizmelju koja je nastala adaptacijom, da je M. spornu prostoriju dodjelio tužiteljici uz njezin stan u prizemlju, te da je tužiteljica pred nadležnim upravnim organom inicirala postupak za utvrđenje da sporna prostorija predstavlja s njezinim stanom cijelinu, ali je odbijena sa zahtjeva.

Iz navedenih činjeničnih utvrđenja proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da odluka prvotuženog P. Z. od 3. 3. 1982. godine kojom je sporna prostorija u prizemlju zgrade u Z., dodjeljena kao stambeni prostor drugotuženoj P.I. iz Z., nije nezakonita.

Ovo zbog toga što i po ocjeni ovoga suda ne postoje zakonski uvjeti iz čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZOO), budući da je ". " kao vlasnik i davatelj stana bio ovlašten raspolagati sa spornom prostorijom (čl. 3. Zakona osnovnim vlasničko pravnim odnosima - "Narodne novine", broj 73/91, 9/92, 77/92), i bez suglasnosti tužene - protutužiteljice.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 4. prosinca 1996.

Predsjednik vijeća:

Miljenka Vraničar, v.r.