I Kž-245/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 245/06-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara u kaznenom predmetu protiv opt. S. J., zbog kaznenih djela iz čl. 124 st. 1 KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 18. siječnja 2006. godine, broj K- 36/04, u sjednici održanoj dana 03. ožujka 2009. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o je:

Odbija se žalba opt. S. J. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Sisku, proglašen je krivim opt. S. J. da je, na način opisan u izreci presude, počinio kaznena djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 124 st. 1 KZ i protupravne naplate iz čl. 330 st. 1 KZ, pa mu je za kazneno djelo iz čl. 124 st. 1 KZ, temeljem tog zakonskog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 330 st. 1 KZ, temeljem tog zakonskog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60 st. 2 toč. c) KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Temeljem čl. 122. st. 4 ZKP, optuženik je u cijelosti oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik, po braniteljici D. N., odvjetnici u S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

I Kž 245/06-3

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pisanom očitovanju od 17. svibnja 2006. godine, broj KŽ-DO-759/06, kao i usmeno na sjednici vijeća, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 toč. 11 ZKP navodeći da je izreka presude proturječna razlozima presude budući da nije jasno zašto je sud našao utvrđenim da je počinjeno kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode a ne otmice, u kom smislu žalitelj smatra i da presuda nema razloge. Također se navodi da je izreka presude nerazumljiva jer je ''ograničenje slobode kretanja'' zakonski opis djela, dok bi činjenični supstrat trebao biti opis tog ograničenja slobode kretanja s točnom oznakom koliko dugo i gdje je došlo do tog ograničenja slobode kretanja, čega u konkretnom slučaju nema, u kom smislu činjenični opis nije pravilno izmijenjen u odnosu na izmjenu pravne i zakonske kvalifikacije.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je izreka presude proturječna razlozima, te da presuda uopće nema razloge u svezi utvrđenja suda da je inkriminirane zgode počinjeno kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode, a ne otmice, kako mu je to optužnicom bilo stavljeno na teret. Sud prvog stupnja je u presudi vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio odlučne činjenice na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju kaznenog djela i kaznenoj odgovornosti optuženika i to upravo za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode, a ne otmice, za što je dao valjane, potpune i dostatne razloge.

Također, nije u pravu optuženik ni kada tvrdi da je izreka presude, u odnosu na kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode, nerazumljiva, te da činjenični opis za to kazneno djelo, nije pravilno izmijenjen u odnosu na izmjenu pravne i zakonske kvalifikacije. Naime, izreka presude sadrži i opis protupravnosti postupanja, kao i namjeru optuženika, pri čemu se žalitelj upućuje da je bitno obilježje ovog kaznenog djela protupravnost, dakle oduzimanje slobode kretanja bez pravnog osnova, dok za opstojnost kaznenog djela nije bitan način oduzimanja ili ograničenja slobode kretanja, kao ni vrijeme za koje je sloboda bila oduzeta. Stoga, izreka presude nije nerazumljiva jer sadrži sve bitne elemente bića kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode.

Dakle, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 toč. 11 ZKP, na koju optuženik ukazuje, a ispitujući pobijanu presudu, u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 ZKP, utvrđeno je da nisu počinjene niti druge postupovne povrede, iz toč. 1 citirane zakonske odredbe, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik navodi da nije dokazano da je on oštećenika udario u dva navrata, da nije dokazano da ga je uhvatio pod ruku i odvukao u svoj stan, već da iz provedenih dokaza proizlazi da je oštećenik sam došao u stan optuženika, da je sud neosnovano odbio sve dokazne prijedloge obrane, da je liječnik vještak u potpunosti osporio nastanak povreda uporabom noža i udarca nogom, pri čemu je sud ispustio iz činjeničnog opisa ''udaranje nogom'', dok neosnovano utvrđuje da je povreda na leđima nastala djelovanjem noža, te da nije obrazloženo zašto sud ne vjeruje

I Kž 245/06-3

izmijenjenom iskazu svjedokinje S. Č. S.. U žalbi se posebno pokušava diskreditirati vjerodostojnost iskaza oštećenika navodeći da isti nije potvrđen niti jednim drugim provedenim dokazom, da sud nije cijenio iskaz oštećenika kroz prizmu njegove mentalne retardiranosti, da se radi o nesigurnoj i uplašenoj osobi, da je lišen poslovne sposobnosti zbog primarne mentalne retardacije i da se nalazi pod skrbništvom, zbog čega je nemoguće osuđujuću presudu temeljiti na njegovom iskazu i zbog čega je trebalo provesti njegovo psihijatrijsko vještačenje, jer sud nije mogao bez stručne osobe ocijeniti iskaz oštećenika.

Nije u pravu optuženik kada pokušava iskaz oštećenika D. C. prikazati neistinitim i nevjerodostojnim kroz tvrdnju da isti nije potvrđen niti jednim drugim provedenim dokazom, te kroz tvrdnju da mu se ne može vjerovati zbog njegove primarne mentalne retardacije. Oštećenik je kroz cijeli tijek postupka identično, decidirano i okolnosno iskazivao, a njegov iskaz potvrđen je u cijelosti iskazom svjedokinje S. Č.-S. u istrazi, kao i provedenim sudsko medicinskim vještačenjem. Sud prvog stupnja osnovano nije prihvatio izmjenu iskaza svjedokinje S. Č.-S. na glavnoj raspravi, kojim je ona očito željela pogodovati optuženiku i umanjiti njegovu kaznenu odgovornost, budući da za izmjenu svog iskaza nije navela nikakav uvjerljiv i životno logičan razlog, a niti taj njen izmijenjeni iskaz korespondira s ostalim dokazima provedenim tijekom postupka, za razliku od onog iskaza koji je dala u istrazi, koji je detaljan, uvjerljiv i u cijelosti suglasan iskazu oštećenika i ostalim provedenim dokazima. Ovdje valja napomenuti da nemaju osnova žalbeni navodi kojima se tvrdi da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto ne vjeruje izmijenjenom iskazu svjedokinje S. Č. S., budući je sud o tome dao razloge na str. 8 presude.

Dakle, iz navedenih suglasnih iskaza oštećenika i svjedokinje S. Č.-S. u istrazi nesporno proizlazi da je optuženik, radi naplate duga, uporabom fizičke sile prema oštećeniku u vidu udaraca otvorenim dlanom šake po licu i to i u dvorištu i u stanu, kao i prijetnjom nožem da će izravno napasti na život i tijelo oštećenika, oduzeo mu mobitel i walkman, čime su u potpunosti ispunjeni svi elementi bića kaznenog djela protupravne naplate. Postupanje optuženika u dvorištu vidjeli su i svjedoci D. D. i Z. S., koji su obojica iskazivali da je optuženik vikao i šamarao oštećenika, dok je postupanje optuženika u stanu (šamaranje i prijetnje nožem) vidjela svjedokinja S. Č.-S. i o tome detaljno iskazivala. Što se tiče ogrebotine u predjelu leđa, neosnovano se u žalbi tvrdi da je liječnik vještak u potpunosti osporio nastanak ove povrede uporabom noža pa da sud nije imao osnove za utvrđenje da je ista nastala djelovanjem noža. Liječnik vještak je u istrazi i na glavnoj raspravi naveo da je ova povreda nanesena uskim, relativno oštrim i bridovitim predmetom, koji je prvo oštetio tkaninu košulje a zatim tangencijalno djelovao na kožu, pri čemu je naveo kako „ne vjeruje da je ova povreda nastala djelovanjem noža“. Dakle, nije u potpunosti isključio nastanak povrede na leđima nožem, kako se to neosnovano pokušava prikazati u žalbi, a budući da je oštećenik decidiran u tome da ga je optuženik ozlijedio nožem po leđima, te budući da i svjedokinja S. Č.-S. opisuje optuženikove prijetnje uporabom noža, koji dio iskaza i nije izmijenila na glavnoj raspravi, to nema nikakvog osnova ne vjerovati im i u tom dijelu.

Nadalje, nema pravo optuženik niti kada u žalbi tvrdi da iz provedenih dokaza proizlazi da je oštećenik sam dragovoljno došao u njegov stan, čime pobija činjenična utvrđenja suda prvog stupnja glede kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode. Oštećenik je decidirano naveo da ga je optuženik nasilno odveo do svog stana na način da ga je uzeo pod ruku, time da on na tom putu nije zvao u pomoć, ali mu je pružao otpor i otimao se, da je optuženik zaključao vrata stana, te da ga je nakon nekog vremena, otključavši vrata

I Kž 245/06-3

stana, pustio van. Svjedokinja S. Č.-S. navela je da je optuženik oštećenika odveo u stan na način da ga je uhvatio za majicu i uvukao u stan, da je oštećenik bio sav u strahu i da se nije opirao s obzirom na razliku u snazi prema optuženiku. Iz njihovih suglasnih iskaza, niti za ovaj sud nema sumnje, da je optuženik oštećenika nasilno, protiv njegove volje, odveo u svoj stan i na taj mu način ograničio slobodu kretanja, a ne bi ni bilo životno logično, kao što to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, da oštećenik, kao pet godina mlađa i fizički slabija osoba u situaciji kada ga optuženik na dvorištu fizički napada, odlazi s njim dragovoljno u stan. Kao što je već obrazloženo kod bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, za opstojnost ovog kaznenog djela nije bitan način oduzimanja ili ograničenja slobode kretanja, kao ni vrijeme za koje je sloboda bila oduzeta, pa se u tom smislu nema potrebe osvrtati na žalbene navode, budući su svi elementi bića kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode u potpunosti i nedvojbeno utvrđeni.

Prvostupanjski sud je na temelju pravilne ocjene rezultata dokaznog postupka obranu optuženika s pravom otklonio kao neosnovanu, te za svoja utvrđenja naveo u svemu uvjerljive, iscrpne i logične razloge, koji ne ostavljaju mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica i postojanja krivnje optuženika, pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, žalbene navode optuženika u odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio posve neutemeljenim.

S obzirom na navedeno, opravdano i osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio provođenje daljnjih dokaza na kojima se ustrajava i u žalbi budući ne bi promijenili ovako u svemu pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

Stoga, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Iako se u uvodu žalbe ističe i žalbena osnova povrede kaznenog zakona, ista se uopće ne obrazlaže, pa se presuda očito pobija zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona, koja bi proizlazila iz toga što je sud kazneni zakon primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio odgovarajući propis Kaznenog zakona kada je optuženika proglasio krivim za kaznena djela iz čl. 124 st. 1 KZ i čl. 330 st. 1 KZ, to nije osnovana žalba optuženika niti u tom dijelu, s tim da je ovaj sud presudu ispitivao i po službenoj dužnosti, u smislu čl. 379 st. 1 toč. 2 ZKP, pri čemu nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik navodi da su i pojedinačne i jedinstvena kazna prestrogo odmjerene, pri čemu se smatra da su olakotne okolnosti pravilno utvrđene ali nedovoljno cijenjene.

Razmotrivši odluku suda prvog stupnja o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća sva utvrđenja tog suda o okolnostima koje u smislu čl. 56 KZ utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene, pa njihova preocjena nije potrebna. Tako je sud pravilno, kao olakotno, optuženiku utvrdio da je osoba mlađe životne dobi, da je tempore criminis poduzeo relativno manju kriminalnu količinu u postupanju, te da nisu nastupila neke veće štetne posljedice, kako za samog oštećenika, tako i za njegovu imovinu. Također je pravilno, kao otegotno,

I Kž 245/06-3

utvrdio da je optuženik postupao s najvišim stupnjem krivnje, da je pribjegao najdrastičnijem sredstvu ugrožavanju tjelesnog integriteta oštećenika i njegove slobode kretanja, pri čemu je oštećenik daleko fizički slabija osoba, te da je optuženik do sada višestruko kazneno i prekršajno kažnjavan, i to uglavnom za djela s elementima nasilja.

Neosnovano se u žalbi pokušava prikazati da su u konkretnom slučaju olakotne okolnosti podcijenjene, te da se svrha kažnjavanja može ostvariti i blažom kaznom, pri čemu se ne iznosi niti jedna nova okolnost koju sud prvog stupnja nije utvrdio i cijenio ili koja mu nije bila poznata. Takvi, u stvari paušalni, žalbeni navodi se ne mogu prihvatiti, pogotovo zbog činjenice optuženikove višestruke kaznene i prekršajne kažnjavanosti za kaznena i prekršajna djela s elementima nasilja.

Stoga i ovaj sud ocjenjuje da su kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, utvrđena za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode, te kazna zatvora u trajanju od jedne godine, utvrđena za kazneno djelo protupravne naplate, te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, primjerene i dostatne, kako stupnju optuženikove krivnje i pogibeljnosti kaznenog djela, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, pa nije bilo osnove za prihvaćanjem niti ovog dijela optuženikove žalbe.

Slijedom gore navedenog, na temelju čl. 387 ZKP trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 03. ožujka 2009.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Damir Kos, v.r.