IV Kž-80/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž-80/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. J. M., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja P. d.d. Z., izjavljenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 05. ožujka 2002. godine, br. Kio-33/02 (Kv-174/02), u sjednici održanoj dana 02. listopada 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba oštećenika kao tužitelja.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, u povodu neslaganja istražnog suca sa zahtjevom za provođenje istrage oštećenika kao tužitelja P. d.d. Z. protiv osum. J. M. zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. KZ, izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Splitu odbilo je zahtjev za provođenje istrage protiv osumnjičenika.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio oštećenik kao tužitelj s prijedlogom, da se pobijano rješenje preinači i protiv osumnjičenika odredi provođenje istrage.

Žalba nije osnovana.

Temeljem čl. 177. ZKP istraga se pokreće protiv određene osobe kada postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo, a svrha je istrage da se prikupe dokazi i podaci koji su potrebni za donošenje odluke hoće li se podići optužnice ili obustaviti postupak. Oštećenik kao tužitelj navodi, da je pobijano rješenje doneseno preuranjeno budući da se temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a uz to je i obrazloženje rješenja proturječno.

Međutim, kao prvo valja istaći, da osnovana sumnja znači postojanje činjenica koje čine vjerojatnim da je određena osoba počinila kazneno djelo, a tih činjenica u konkretnom slučaju nema.

Nije sporno, jer se to ni žalbom ne poriče, da se između osumnjičenika (firme O.) i oštećenika kao tužitelja od 1996. godine uspješno odvijala poslovna suradnja. Do zastoja u plaćanju one robe koja je u vrijednosti od 448.841,56 kn preuzeta tijekom 1998. godine, došlo je u trenutku kada je prestao priljev sredstava na žiro-računu trgovačkog društva O. tako da je to i rezultiralo neplaćenim iznosom oštećeniku kao tužitelju od 157.325,32 kn, dok je veći dio od ukupno ostvarenog prometa u tom razdoblju i to baš u iznosu od 280.516,24 kn plaćen. Prema tomu, nema proturječnosti u obrazloženju rješenja kada se u jednom dijelu govori o poslovnoj suradnji između osumnjičenika i oštećenika koja traje od 1996. godine i navoda "da je prvo preuzimanje robe od strane O. uslijedilo u siječnju 1998. godine", jer se time želi naglasiti početak inkriminiranog perioda onako kako ga je upravo oštećenik kao tužitelj i označio te se od tog momenta (a ne prije) i prati njihova poslovna suradnja i ponašanje osumnjičenika.

Stoga, kod postojanja naprijed spomenutih činjenica, da je trgovačko društvo O. čiji je osumnjičenik odgovorna osoba, uredno podmirivala svoje obveze prema trgovačkom društvu P. sve do 18. svibnja 1999. godine, tj. da je kroz taj period preuzetu robu uredno plaćalo a da je do zastoja došlo onda kada više nisu pristizala sredstva na žiro-računu O., jer iz bruto bilance trgovačkog društva O. proizlazi, da to trgovačko društvo potražuje od svojih kupaca 121.735,40 kn i da mu je na zalihi ostalo 19.697,00 kn robe koju je nabavio od oštećenika kao tužitelja, što zajedno gotovo pokriva preostali dugovani iznos oštećeniku kao tužitelju, onda se iz navedenih činjenica ne može govoriti da je osumnjičenik već pri uspostavi imovinskih odnosa sa oštećenikom kao tužiteljem tj. u vrijeme preuzimanja robe imao namjeru tu obvezu ne ispuniti. Dapače, očito je, da je osumnjičenik s obzirom na uredan priljev sredstava na njegov račun, imao realne izglede da će i dalje kroz svoje redovito poslovanje naplatiti svoje potraživanje od drugih, da će mu sredstva i dalje uredno pristizati i tako nastaviti sa urednim plaćanjem robe oštećeniku kao tužitelju.

Slijedom iznijetog, ispravan je zaključak suda prvog stupnja o nepostojanju osnovane sumnje o učinu terećenog kaznenog djela i da se radi o imovinsko-pravnom odnosu koji se između stranaka može uspješno riješiti na drugi način.

Stoga je sa žalbom oštećenika kao tužitelja riješeno kao u izreci, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP.

U Zagrebu, 02. listopada 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v. r.

Erika Kocijančić, v. r.