I Kž-280/2011-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 280/11-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Brkića i Lidije Grubić Radaković kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. L., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu broj K-101/08 od 3. studenoga 2010., u sjednici održanoj dana 5. lipnja 2013., 17. srpnja 2013. i 5. ožujka 2014.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe opt. Z. L., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženik djelom za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni te se optuženi Z. L. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 za koje je proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci, a na temelju čl. 56. KZ/11 izriče se uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je opt. Z. L. osuđen neće izvršiti ako u roku 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

III. Žalbe opt. Z. L. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Splitu broj K-101/08 od 3. studenog 2010. opt. Z. L. proglašen je krivim za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi sa

I Kž 280/11-9

st. 1. i 3. KZ/97 te mu je, uz primjenu odredbe čl. 57. st. 1. i 2. toč. c. tog Zakona, izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a potom, temeljem odredbe čl. 67. KZ/97, primijenjena uvjetna osuda s rokom kušnje od dvije godine.

Temeljem odredbe čl. 182. st. 3. KZ/97 u svezi s čl. 18. ZID KZ-a ("Narodne novine", broj 120/00) od građanina R. G. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od … kuna.

Temeljem odredbe čl. 122. st. 1. u svezi s čl. 119. st. 1. i 2. toč. 1., 2. i 6. ZKP-a ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97) optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. Z. L. osobno, te po branitelju J. Č., odvjetniku u S., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, odnosno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Temeljem odredbe čl. 373. ZKP/97 spis je dostavljen Državnom odvjetniku Republike Hrvatske na razgledavanje.

Žalba opt. Z. L. nije osnovana.

U osobnoj žalbi optuženika, kao i u žalbi po branitelju, ističe se bitna povreda odredaba kaznenog postupka, ali se taj žalbeni osnov ne obrazlaže, osim što se u optuženikovoj osobnoj žalbi općenito tvrdi kako u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, o odlučnim činjenicama da postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskazima danim u postupku, ali se taj žalbeni osnov dalje ne obrazlaže, te se u suštini svodi na interpretiranje dokaza na način koji korespondira obrani optuženika, uz tvrdnju da je trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo. Stoga ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 niti ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti, pa se žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka ukazuje neosnovanom.

Neosnovana je žalba i s osnova pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, žalba ne dovodi u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda da je opt. Z. L. u …., u svojstvu direktora društva „A.“ d.o.o. M., iz sredstava društva „A.“ d.o.o. M., platio račun za svadbenu večeru R. G., u iznosu od … kuna koja je održana ... u hotelu „N.“, koji račun je plaćen tako što je izvršena kompenzacija između društva „A.“ d.o.o. M. i društva „H. T.“ d.d., i da je ta večera prikazana kao poslovna večera iako se radilo o svadbenoj večeri.

I Kž 280/11-9

Međutim, žalba ustraje u obrani optuženika da je društvo „A.“ d.o.o. M. imalo dug prema R. G. od oko 100.000,00 kuna, pa da se u stvari radilo o tome da je plaćanje te svadbene večere bio način povratka duga R. G., kroz formu kompenzacije, a nikako pribavljanje protupravne imovinske koristi spomenutom R. G. u iznosu od … kuna.

U žalbama optuženika (kako po branitelju tako i u osobnoj žalbi) apostrofiraju se oni dokazi koji bi govorili u prilog tezi obrane da je doista postojao dug društva „A.“ d.o.o. prema R. G., nastao tako da bi R. G. od siječnja do ožujka 2002. u ime društva „A.“ d.o.o. gotovinom plaćao ugostiteljske usluge koje je društvo „A.“ d.o.o. koristilo kod poduzeća „V.“ vlasnika restorana „G.“.

Tako je obrana priložila u spis potvrdu poduzeća „V.“ od 10. veljače 2002. kojom se potvrđuje da je R. G. u ime Z. L. direktora društva „A.“ d.d. predao novce u visini od 50.000,00 kuna V. Š., vlasništvu društva „V.“ d.o.o., kao akontaciju gotovinskih računa za usluge u restoranu „G.“ za period od 1. siječnja 2002. do 31. ožujka 2002., a koja potvrda se nalazi u spisu kao list 132.

Pa iako opstojnost te potvrde osim optuženika potvrđuju i svjedoci R. G., V. Š., a donekle i Z. Š., prvostupanjski sud s pravom ne smatra tu potvrdu vjerodostojnom ispravom, a iskaze spomenutih svjedoka kao i navode optuženika o njenom postojanju smatra neistinitim, o čemu daje valjane razloge.

Naime, s pravom prvostupanjski sud smatra da je obrana optuženika tijekom postupka mijenjana i prilagođavana prikupljenim i izvedenim dokazima. Tako, iznoseći prvi put svoju obranu pred istražnim sucem, optuženik je u spis priložio dva računa, koje citira prvostupanjski sud, uz tvrdnju da ih je gotovinom platio R. G., a tek nakon što se vještačenjem pokazalo da su ti računi podmireni iz sredstava društva „A.“ d.d. bezgotovinskom plaćanjem, optuženik je promijenio svoju obranu te je naknadno priložio potvrdu poduzeća „V.“ od 10. veljače 2002. u kojoj stoji da je R. G., u ime Z. L., direktora društva „A.“ predao 50.000,00 kuna V. Š., vlasniku društva „V.“ d.o.o., kao akontaciju gotovinskih računa za usluge u restoranu „G.“ od 1. siječnja 2002. do 31. ožujka 2002., iako je u prvoj obrani optuženik tvrdio da je R. G. dana 9. veljače 2002. platio večeru za djelatnike društva „A.“ u restoranu tvrtke „V.“ u iznosu oko 50.000,00 kuna.

Pored toga prvostupanjski sud i u iskazu svjedoka R. G. nalazi nedosljednosti, jer je on pred istražnim sucem iskazao kako je on prijatelj s optuženikom i da je pripremao platiti troškove svadbene večere kada mu je opt. L. ponudio da on plati troškove koje je društvo „A.“ imalo prema restoranu „G.“, što je on prihvatio i platio Z. Š., vlasniku restorana „G.“ u 4-5 navrata oko 100.000,00 kuna, sve prije svadbene večere, a kako je Z. Š. iskazao da on nije primio nikakav novac od G., promijenio je iskaz rekavši da je on V. Š. prije svadbene večere platio jedan veliki račun od 50.000,00 kuna, a ostalih nekoliko manjih nakon svadbene večere.

I jedan i drugi iskaz nisu sukladni sadržaju potvrde od 10. veljače 2002., iz koje bi proizlazilo da je R. G. dao V. Š. 50.000,00 kuna kao akontaciju troškova koje će učiniti Z. L. u ime društva „A.“, a u računovodstvu i knjigovodstvu niti tvrtke „A.“ a niti tvrtke „V.“ nema dokaza o tome da je takva transakcija izvršena, što proizlazi iz provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja, a ova potvrda pojavila se tek tijekom glavne rasprave, priložena je 2. rujna 2010., pa prvostupanjski sud s pravom otklanja njenu vjerodostojnost.

I Kž 280/11-9

Ovo neovisno o tome što je vještak financijsko - knjigovodstvene struke izjavio kako on dopušta mogućnost da je takva transakcija ipak izvršena, ali isto tako napominje da takvog traga nema u računovodstvu niti jedne od spomenutih tvrtki.

Prvostupanjski sud također pravilno zapaža kako je i svjedok Z. Š. mijenjao svoj iskaz. U svom prvom iskazu je rekao da njemu optuženik nikada nije dao nikakav novac u gotovini za potrebe restorana odnosno društva „V.“ d.o.o. i da on ne zna da je takvih plaćanja bilo, da bi nakon toga izjavljivao kako je takvih plaćanja ipak bilo.

Iako se žalba optuženika poziva na iskaz svjedokinje H. K., ona o spornoj transakciji nema nikakvih saznanja, samo znade da je održana jedna promotivna večera 7. veljače 2002. ali ne zna tko je platio trošak te večere. Izravnih saznanja o ovoj transakciji na 50.000,00 kuna nema niti svjedok I. R. koji samo po čuvenju od Z. L. i N. G. znade za navodnu transakciju od 50.000,00 kuna.

Stoga, polazeći od nesporne činjenice da je društvo „A.“ d.o.o. M., čiji direktor je bio optuženik, hotelima „T.“ kompenzacijom platilo troškove svadbene večere R. G., kojem R. G. je na toj svadbenoj večeri optuženik ujedno bio i kum, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je optuženik na štetu pravne osobe koju zastupa, a u korist R. G., pribavio protupravnu imovinsku korist i time zlouporabio položaj i ovlast, jer je na trošak i štetu tvrtke „A.“ prevalio troškove privatne svadbe, a da za to nije bilo nikakvog pokrića.

Stoga naknadno prilaganje tobožnje potvrde od 10. veljače 2002, čiji sadržaj na korespondira sa niti jednim iskazom svjedoka, niti sa obranom optuženika, te iskaze svjedoka o postojanju te potvrde prvostupanjski sud s pravom ne prihvaća.

Naime, i po stanovištu ovog drugostupanjskog suda nema nikakve logici da bi građanin R. G., gotovinom financirao jednu tvrtku koja je u financijskim poteškoćama, a da za to ne dobije odgovarajuće potvrde o uplatama, a posebice imajući u vidu činjenicu, koja proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda i iz žalbe optuženika, da je osnivač tvrtke „A.“ d.o.o. bila tvrtka „H.“ koja je u vlasništvu optuženikove obitelji, i koja je društvu „A.“ „oprostila“ dug od oko milijun eura, pa se sasvim opravdano postavlja pitanje zbog čega bi R. G. gotovinom financirao obiteljsku tvrtku one obitelji koja u svom vlasništvu drži drugu tvrtku s tako pozamašnim kapitalom, a sve bez pisanog traga o tome.

Stoga prvostupanjski sud s pravom odbija vjerovati obrani optuženika i onim svjedocima koji ju podupiru, te vjeruje autentičnoj dokumentaciji o tome da je optuženik sredstvima društva „A.“ d.o.o. M. platio svadbenu večeru svom prijatelju i vjenčanom kumu R. G. i na taj način R. G. pribavio nepripadnu materijalnu dobit od 85.124,00 kune, što je učinio svjesno i namjerno, te je na taj način prekoračio granice svoje ovlasti i time počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3. KZ/97., te je prvostupanjski sud pravilno primijenio kazneni zakon kada je optuženika proglasio krivim upravo za predmetno kazneno djelo.

Stoga se žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja također ukazuje neosnovanom.

I Kž 280/11-9

Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti sukladno čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, utvrđeno je da je na štetu optuženika ostvarena povreda kaznenog zakona jer je u tijeku žalbenog postupka stupio na snagu novi Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. - u nastavku: KZ/11) koji je u smislu čl. 3. st. 2. za optuženika blaži za terećeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ/97 pa je pobijanu presudu trebalo preinačiti u pravnoj oznaci djela u odnosu na to kazneno djelo. Naime, kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ/97 ima svoj pravni kontinuitet u djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11. Neovisno o tome što je zapriječena kazna zatvora za ova dva djela ista, prilikom ocjene koji je zakon blaži, ovaj je drugostupanjski sud imao na umu pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. godine broj Su-IV K-4/2012-57 o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenog djela. Naime, prema navedenom pravnom shvaćanju zakonsko obilježje ,,znatna imovinska korist“, odnosno ,,znatna šteta“ iz čl. 246. st. 2. KZ//11 postoji kada vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna, pa upravo ta činjenica to kazneno djelo čini blažim u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 za koje je pravnim shvaćanjem od 24. studenoga 1997. godine utvrđeno da ,,znatna imovinska korist“ postoji kada vrijednost koristi pribavljene počinjenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kuna. Budući da je novi Kazneni zakon blaži za počinitelja, to je u smislu čl. 3. KZ/11 na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 povodom žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, uslijed povrede kaznenog zakona trebalo terećeno postupanje optuženice u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 zbog je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

Iako se žalba izravno ne podnosi zbog odluke o kazni, takvo pobijanje se presumira, pa s tim u svezi valja naglasiti da je za predmetno kazneno djelo zapriječena kazna zatvora od jedne do deset godina.

Prvostupanjski sud je, nalazeći samo olakotne okolnosti, koje se ogledaju u korektnom držanju optuženika tijekom glavne rasprave, činjenici da uzdržava troje malodobne djece, te njegovoj dosadašnjoj neosuđivanosti, primijenio odredbe o ublažavanju kazne ispod zakonskog minimuma, optuženiku odmjerio kaznu zatvora na osam mjeseci, te primijenio uvjetnu osudu s rokom kušnje od dvije godine. I po stanovištu ovog drugostupanjskog suda upravo takvom kaznenopravnom sankcijom biti će postignuta svrha izricanja kaznenopravnih sankcija.

Iako optuženik u svojoj žalbi niže u druge okolnosti, a to je da je optuženik diplomirani pravnik, s upisanim doktorskim studijem na pravnom fakultetu, da je kao asistent na ekonomskom i pravnom fakultetu izdao knjigu trgovačkog prava koja je obvezna ispitna literatura, da posjeduje dvadesetogodišnje iskustvo u bankarskom odnosno financijskom sustavu (generalni direktor „A. b.“ d.d. M., generalni direktor „D. b.“ d.d. M., direktor C. o. d.d. Z., III stup mirovinskog, branitelj odlikovan redom Ante Starčevića za državotvornost, s nizom vojnih i civilnih odličja od strane predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, s činom brigadnog generala, nosilac crnog pojasa 4. dan u karateu i cijenjeni član zajednice), po stanovištu ovog drugostupanjskog suda kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci koju mu je odmjerio prvostupanjski sud nije previsoko odmjerena, tim više što je prvostupanjski sud primijenio uvjetnu osudu s rokom kušnje od dvije godine, a njegova opća

I Kž 280/11-9

građanska besprijekornost ne ekskulpira ga niti od odgovornosti niti od kazne za predmetno kazneno djelo.

Naime, svrha svake kazne nije samo individualna prevencija već i generalna prevencija te kazna mora odražavati načelo pravednosti kažnjavanja počinitelja kaznenih djela.

Pravilno je prvostupanjski sud od građana R. G. oduzeo imovinsku korist u kom smislu žalba nije niti podnesena, kao što je pravilno odlučio i o troškovima postupka, o kojima također žalba nije podnesena.

Slijedom izloženog temeljem odredbe čl. 387. ZKP/97 valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 5. ožujka 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.