Croatian Supreme Court dismisses appeal on statute of limitations for non-material damages due to delayed discovery of hearing loss.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a lower court judgment awarding no damages. The plaintiff sought compensation for non-material harm caused by hearing loss, arguing the limitation period started upon receiving expert medical reports in 2005. The court held that the limitation period began in 1993 when the plaintiff's condition stabilized and he could have reasonably known the extent of his injury and the responsible party. Consequently, the claim was time-barred under the Obligations Act, and the appeal was rejected as unfounded.
Legislator headnote
AI generatedčl. 376. st. 1. i čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima; The statute of limitations for non-material damages begins when the victim definitively stabilizes their condition and acquires knowledge of the damage and the responsible party, not merely upon receipt of subsequent medical reports.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 706/07-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Mratovića, kao predsjednika vijeća, Ljubice Munić, mr. sc. Olge Jelčić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz P., kojeg zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u P., protiv tuženika S. B. d.d. P., kojeg zastupa punomoćnik E. G., odvjetnik u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-92/06-2 od 12. ožujka 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli posl. br. P-3373/04-30 od 28. studenoga 2005., u sjednici održanoj dana 21. studenoga 2007.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troška za sastav odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženik plati iznos 120.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškom postupka.
Pod toč. II. naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu 20.325,00 kn, a pod toč. III. izreke odbijen je tuženik s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu 810,00 kn.
Drugostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda. Pod toč. II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu tužitelja.
Protiv pravomoćne presude drugostupanjskog suda reviziju je izjavio tužitelj koji kao revizijski razlog navodi bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Tužitelj predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i ukine obje nižestupanjske presude, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tuženik u odgovoru na reviziju tužitelja pobija navode revizije i predlaže da se odbije kao neosnovana, a tuženiku da se prizna trošak odgovora na reviziju.
Revizija tužitelja nije osnovana.
Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05. – dalje: ZPP).
Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer razlozi o odlučnim činjenicama navedenim u obrazloženju presude ne proturječe sadržaju isprava posebno nalazu i mišljenju vještaka. Stoga presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, jer je drugostupanjski sud u žalbenom postupku ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova, straha i smanjenja životne aktivnosti, nastalih oštećenjem slušnog živca, time i oštećenjem sluha, koje je oštećenje posljedica rada tužitelja kod tuženika kao poslodavca.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj niz godina (26) obavljao kod tuženika kao poslodavca posao zidara, te strojostaklara. Iz nalaza i mišljenja vještaka otorinolaringologa dr. V. F., kojeg su sudovi nižeg stupnja u cijelosti prihvatili jer je dat objektivno, stručno i iscrpno, utvrđeno je da je tužitelj otišao u invalidsku mirovinu zbog profesionalnog oboljenja nevezano za sluh (13. studenoga 1989.). Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je oštećenje sluha tužitelja nastalo do 1993., te da se do danas razina oštećenja slušnog živca nije mijenjala, te je definitivno zdravstveno stanje tužitelja utvrđeno 1993., time da 2003. godine nije došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja. Dakle, utvrđeno je da su sve one posljedice koje tužitelj i danas trpi u vezi sa oštećenjem slušnog živca postojale i 1993. kada su utvrđene objektivnom metodom – audiometrijom i da ih je tužitelj i tada trpio, pa se njegovo stanje glede oštećenja sluha već 1993. stabiliziralo. Navedeno proizlazi i iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka, budući da audiogram iz 1993. pokazuje razinu oštećenja slušnog živca koja se do danas nije mijenjala, radi čega je tada pokazano stanje definitivno – stabilno u posljedicama oštećenja slušnog živca i da nije došlo do pogoršanja (2003.), a glede kojeg nalaza i mišljenja tužitelj nije ni imao primjedbi.
Iz tih utvrđenja sudovi nižeg stupnja zaključuju da je tužitelj za trajne i konačne posljedice oštećenja slušnog živca saznao najkasnije 1993., kada je nalaz audiograma pokazao razinu oštećenja slušnog živca koja se do danas nije mijenjala.
Polazeći od naprijed navedenog, a imajući na umu da za nematerijalnu štetu zaposleniku, tuženik kao poslodavac odgovara po općim propisima obveznog prava, to su za zastaru i početak tijeka zastarnog roka sudovi imali u vidu odredbu čl. 376. u svezi čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO).
S obzirom na postavljene tužbene zahtjeve za novčanu naknadu za različite vidove nematerijalne štete sudovi pravilno zaključuju da je potrebno ustvrditi trenutak saznanja za svaku od tih šteta. Sudovi pravilno utvrđuju da za naknadu nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova trenutak saznanja za štetu jest kada su bolovi prestali, a najkasnije kada se dovrši liječenje, te kada se zdravstveno stanje tužitelja stabilizira kao definitivno, a to je krajem 1993. Sukladno tome zastarjelo je i potraživanje naknade nematerijalne štete po osnovu smanjene životne aktivnosti, s obzirom da je tužitelj također krajem 1993. mogao sagledati nastale posljedice.
Naknadu nematerijalne štete po osnovu straha nižestupanjski sudovi utvrđuju također polazeći od nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tužitelj je spoznaju da mu je sluh oštećen imao i prije 1993. (tegobe sa sluhom navode se od 1973.). Stoga je protekom godine – dvije od stabilizacije stanja (1993.) tužitelju bilo izvjesno trajanje straha i njegove posljedice, pa kako je tužba podnesena 17. prosinca 2004. to je i po tom osnovu zahtjev tužitelja zastario (čl. 376. st. 2. ZOO).
Stoga sudovi pravilno ocjenjuju da su se sve tegobe tužitelja definitivno stabilizirale i da je već 1993., a i ranije, tužitelj imao i morao imati saznanje o šteti kao i štetniku odnosno osobi koja mu je štetu počinila.
Prema čl. 376. ZOO tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
Obzirom na navedeno pravilno su sudovi nižeg stupnja ocijenili da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo za svaki utuženi vid nematerijalne štete.
Shodno tome nije osnovan revizijski razlog tužitelja da mu je zastarijevanje utužene štete počelo teći danom primitka vještačkog nalaza i mišljenja u ovom predmetu (11. kolovoza 2005.).
Stoga su odbijanjem tužbenog zahtjeva sudovi nižeg stupnja pravilno primijenili materijalno pravo odredbu čl. 376. u vezi čl. 361. st. 1. ZOO.
Ne postoji, dakle, ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP, kako to smatra revident.
Na temelju čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Tuženiku nije priznat trošak za sastav odgovora na reviziju, jer isti po ocjeni ovoga suda nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 21. studenoga 2007.
Predsjednik vijeća:
Damir Mratović, v.r.