I Kž-981/1990-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-981/1990-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr Berislava kao predsjednika vijeća, te Felicijan-Maoduš Radomire, Drakulić Milene, Mikor Milivoja i Primorac Vladimira kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Z. V. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 166. st.

2. KZH, odlučujući o žalbi javnog tužitelja, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 18. listopada 1990. br. K-60/90, u sjednici održanoj 26. veljače 1992. u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba javnog tužitelja, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e :

Pobijanom presudom Okružnog suda u Osijeku oslobođen je optužbe Z. V. da bi učinio kriv. djelo iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 166. st. 2. KZH, opisano u izreci te presude, i to po čl. 350. toč. 3. ZKP, koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("NN" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP).

Istom presudom troškovi krivičnog postupka, po čl. 99. ZKP, padaju na teret budžetskih sredstava suda.

Prvostepenu presudu pobija javni tužitelj, i to iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže njeno ukidanje.

Optuženik je podnio odgovor na žalbu, u kojem pobija činjenične navode javnog tužitelja.

Javni tužitelj Republike Hrvatske, u svom pismenom prijedlogu, ne podržava žalbu javnog tužitelja i smatra da je cjelokupno činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, i predlaže da se žalba javnog tužitelja odbije, te potvrdi prvostepena presuda.

U odgovoru na žalbu javnog tužitelja istaknut je zahtjev optuženika da bude obaviješten o drugostepenoj sjednici, no

I Kž 981/1990-3

tom zahtjevu na temelju čl. 20. Uredbe o primjeni ZKP za vrijeme ratnog stanja ("NN" br. 73/91) nije udovoljeno.

Razmotrivši žalbu ovaj drugostepeni sud nalazi da žalba javnog tužitelja nije osnovana.

Osnov žalbenog pobijanja javnog tužitelja sadržan je u tvrdnji da optuženik doduše nije mogao znati da će traktorista kao neposredni djelatnik ostati bez goriva, što će mu omogućiti pravovremeni povratak u krug T. š. u B. M., ali smatra javni tužitelj u svojoj žalbi, da je općenito znao da će se na javnoj putnoj površini koristiti tehnički neispravna prikolica, čija je neispravnost po mišljenju tužitelja, u direktnoj uzročnoj vezi s ugrožavanjem javnog prometa do kojeg je došlo.

Ovi opisani nedostaci činjeničnog stanja, kako su sadržani u tvrdnjama žalitelja, ne postoje.

Po ocjeni ovog drugostepenog suda, konkretni nedostaci na priključnom vozilu nisu bili obuhvaćeni sviješću optuženika, kada je izdao nalog za vožnju. Ovo stoga što je on, kao rukovoditelj organizacije korištenja mehanizacije u RO P. K., tim nalogom za vožnju dao jednu generalnu naredbu o korištenju svih raspoloživih traktora i prikolica, ograničivši vrijeme njihova korištenja na doba vidljivosti tj. od 7-16 sati.

Stoga i okolnost da je svj. T. J. ostavio motor traktora uključen poslije 14 sati zato što je V. B. zakasnio na posao pa su propusti tih djelatnika u uzročnoj vezi s nestankom goriva, a uz navedeno-, traktor s prikolicom se našao na magistralnoj cesti izvan vremena određenog nalogom za vožnju, a to su takove okolnosti koje predstavljaju isključivi propust u ponašanju traktorista, slijedom čega se mora zaključiti da ne postoji uzročna veza između radnje optuženika sadržane u izdanom nalogu za vožnju kao jednog općeg naloga za korištenje sve mehanizacije, te posljedice djela - ugrožavanja javnog prometa.

Ovo stoga, što optuženik nije mogao očekivati, ili čak ni predvidjeti da će neposredni djelatnici ostati bez goriva, jer njihova osnovna radna obveza je briga o gorivu, te ostalim nužnim potrepštinama za redovno održavanje stroja, suglasno Pravilniku o radnim odnosima, a uz navedeno kontrolu njegova rada vrši poslovođa, dok su njih dvojica podvrgnuti daljnjoj kontroli rada od strane referenta prometa, suglasno utvrđenoj sistematizaciji radnih mjesta, te opisa poslova svakog od tih radnika.

Konačno, neposredni djelatnik, kada je već ostao na polju poslije 16 sati, te je na javnu prometnu površinu došao u vrijeme sumraka (kao i smanjenje vidljivosti zbog gustog snijega koji je padao), morao je u toj iznenadnoj i krajnje rizičnoj situaciji, skupinu vozila osvijetliti ili baterijskom lampom ili petrolejkom, a uz navedeno staviti i sigurnosni trokut, što bi bilo jedino ispravno postupanje radi otklanjanja opasnosti za ostale sudionike u prometu.

I Kž 981/1990-3

Slijedom izloženog, i po ocjeni ovog drugostepenog suda nema dokaza o postupanju optuženika na način kako ga tereti javni tužitelj izmijenjenom optužnicom (list br. 133 spisa) iz kojeg bi proizlazio umišljajni oblik krivnje u odnosu na zabranjenu posljedicu - ugrožavanje javnog prometa, jer je prometna nezgoda u direktnoj uzročnoj vezi s konkretno utvrđenim propustima neposrednog djelatnika za čije propuste, sigurno, ne može odgovarati optuženik.

Na osnovi svega izloženog, trebalo je žalbu javnog tužitelja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odbiti kao neosnovanu, te potvrditi prvostepenu presudu, temeljem čl. 384. ZKP.

U Zagrebu, 26. veljače 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.