IV Kž-67/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž-67/00-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Zlate Lipnjak- Bosanac, kao članova vijeća i tajnice u vijeću - sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. O. D. zbog kaz. djela iz čl. 294. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi ošt. kao tužitelja TD S. d.o.o. M., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 28. ožujka 2000. br. Kv-365/99 (Kio-333/98), u sjednici održanoj 8. studenoga 2000. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba ošt. kao tužitelja TD S. d.o.o., kao neosnovana.

Obrazloženje

Uvodno citiranim rješenjem Županijskog suda u Rijeci, na temelju čl. 190. st. 3. ZKP, odbijen je kao neosnovan zahtjev za provođenje istraga ošt. kao tužitelja TD S. d.o.o. M., protiv osum. O. D. zbog kaz. djela iz čl. 294. st. 1. KZ.

Protiv odluke iz pobijanog rješenja žali se oštećenik kao tužitelj, po svom punomoćniku, s prijedlogom da se isto ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnjama podnesene žalbe, ovaj Vrhovni sud smatra da je pravilno sud prvog stupnja procijenio da u konkretnom slučaju priložene činjenice i dokazi ne daju dovoljan stupanj osnovanosti sumnje neophodan da bi se u smislu odredbe čl. 187. st. 1. ZKP pokrenula istraga protiv osum. O. D. za kazneno djelo iz čl. 294. st. 1. KZ.

Naime, uvidom u spis predmeta, utvrđeno je da je potpisnik spornog ugovora o građenju zaključenog između TD S. d.o.o. kao naručitelja i poduzeća I. d.o.o. iz M. kao izvođača radova, po ovlaštenju direktora bio osum. O. D..

Iz iskaza osumnjičenika datog pred istražnim sucem na ročištu od 23. travnja 1999. godine proizlazi da je direktor poduzeća TD S. d.o.o. M. u to vrijeme bio gospodin S., te da ga je i on zamolio da potpiše taj ugovor jer je osumnjičenik za njih radio neke financijske poslove, što znači da nikada nije bio odgovorna osoba u tom poduzeću.

Osumnjičenik nadalje navodi da je predmetni objekt imao građevinsku dozvolu, ali da je rušenje naređeno zbog toga što se po nalogu direktora odstupilo od projekta na temelju kojeg je građevinska dozvola izdana.

Iz rješenja građevinske inspekcije od 20. lipnja 1996. godine razvidno je da je građevina dobila građevinsku dozvolu još 1991. godine, ali kako je zakonom predviđeno da se po istoj gradnja mora započeti u roku od dvije godine od dana izdavanja dozvole, a predmetna građevina je započeta s izgradnjom 1994. godine, to je evidentno taj rok promašen. Međutim, iz navedenog rješenja proizlazi da isticanje valjanosti građevinske dozvole nije jedini razlog zbog kojeg je naređeno rušenje objekta, već su svi razlozi kumulativno navedeni u rješenju, pa su to između ostalog i činjenica da je odstupljeno od projekta u visini građevine a time i od uvjeta uređenja prostora, te da je objekat građen bez nadzora.

Iz navedenih utvrđenja, evidentno proizlazi da se ne može osnovano tvrditi da je upravo osumnjičenik činjenicom potpisa spornog ugovora o građenju kao odgovorna osoba prouzročio štetu oštećeniku kao tužitelju u vidu vrijednosti objekta čije rušenje je naređeno. Naime, odluka o izgradnju objekta donesena je mnogo ranije od samog početka izgradnje, pa i početak gradnje uslijedio je puno prije nego je odnos sa izvođačem radova reguliran ugovorom o građenju (građevinska dozvola ishođena 1991. godine, početak radova 1994. godine, ugovor o građenju 1995. godine).

Prema tome, kako je za postojanje kaznenog djela zaključenja štetnog ugovora potrebno da se sa izravnom ili neizravnom namjerom sklopi ugovor za koji se zna da je štetan za pravnu osobu, to u konkretnom slučaju u situaciji kada je odlučivanje o izgradnji spornog objekta, odlučivanje o početku izgradnje, kao i opsegu i kvaliteti izgradnje ovisilo o drugim odgovornim osobama u poduzeću, teško pretpostaviti da je upravo osumnjičenik koji je u cijelom projektu sudjelovao samo kao potpisnik akta kojim se verificira već zatečeno stanje, odgovoran za nastupjelu štetu koju je oštećenik kao tužitelj pretrpio zbog rušenja predmetnog objekta.

Pogrešno stoga žalitelj u svojoj žalbi smatra da se istraga protiv ovog osumnjičenika treba pokrenuti kako bi se u njoj prikupili podaci i dokazi koji su potrebni da bi se moglo odlučiti o daljnjem tijeku kaznenog progona (podizanje optužnice ili obustava postupka), s obzirom da istraga nije presumpcija ničije kaznene odgovornosti.

Naime, da bi se odredilo provođenje istrage protiv neke osobe u smislu odredbe čl. 187. st. 1. ZKP, potrebno je da postoji osnovana sumnja da je ta osoba počinila kazneno djelo, a za što mora postojati uporište u prikupljenim dokazima i drugim podacima iz predistražnog postupka, pa će se tak na temelju takovih podataka pokrenuti istraga protiv određene osobe u tijeku koje će se utvrditi subjektivni elemenat učina kaznenog djela koje je predmetom istrage.

Kako je i prema ocjeni ovog Vrhovnog suda pravilno sud prvog stupnja procijenio da u konkretnom slučaju ne postoji osnov za pokretanje istrage protiv osum. O. D., a navodima podnesene žalbe prednja utvrđenja nisu dovedena s uspjehom u sumnju, trebalo je na temelju čl. 398. st. 3. ZKP riješiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 8. studenoga 2000. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.