I Kž-543/2002-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 543/02-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Milivoja Mikora, Ante Potrebice i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božićević-Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. D. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika, podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. travnja 2002. godine, broj K-303/97, u sjednici održanoj dana 16. studenog 2005. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko, te branitelja optuženika M. Ž., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I Djelomično se prihvaća žalba opt. Z. D., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se optuženik za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH, u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, zbog kojeg je i proglašen krivim, po tom propisu o s u đ u j e na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju mu se kaznu na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH, uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 27. do 28. srpnja 1994. godine.

II Žalba opt. Z. D. u preostalom dijelu, kao i žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim opt. Z. D. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., primjenom odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. en je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i st. 1., te čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđ

tri mjeseca, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju M. Ž., odvjetniku iz Z., iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno

I Kž 543/02-6

utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

Optuženik je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Na zahtjev optuženika sadržan u žalbi, a na temelju čl. 374. st. 1. ZKP-a ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a), o drugostupanjskoj sjednici vijeća uredno je obaviješten branitelj optuženika, odvjetnik M. Ž., koji je sjednici i nazočio, uz uvodno naznačenu zamjenicu Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba optuženika samo je djelomično osnovana i to u pogledu odluke o kazni, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Na žalbu optuženika zbog bitne povrede odredaba ZKP-a

Nije u pravu optuženik u pogledu tvrdnje o postojanju bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog kojih također neosnovano uzima da prvostupanjsku presudu treba ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Suprotno tvrdnji žalbe, u pobijanoj presudi dani su razlozi o odlučnoj činjenici vezanoj za optuženikovu ubrojivost. Pri tom, sud prvog stupnja je u cjelini ocijenio pouzdanim psihijatrijski nalaz i mišljenje, kao i dopunu mišljenja, te ga u tom smislu i prihvatio, zbog čega i izloženi formalni žalbeni prigovori žalitelja o tome da je psihijatrijski vještak kod ocjene optuženikove ubrojivosti, istu dijelom prepustio i vještakinji internistici N. B.-Đ., kao i psihologinji J. Z., uz to i odbio dokazni prijedlog da se na glavnoj raspravi sasluša navedeni liječnik internista, ne ukazuju se prihvatljivim.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sudbenim nalogom povjereno je provođenje psihijatrijskog vještačenja dr. Ž. M., stalnom sudskom vještaku neuropsihijatrijske struke iz Z., koji je u okviru dane naredbe trebao i ocijeniti stupanj optuženikove ubrojivosti, posebno s obzirom na priloženu medicinsku dokumentaciju, koja se odnosi na liječnički pregled obavljen na dan događaja u Hitnoj medicinskoj pomoći D. zdravlja S., kao i priložene medicinske dokumentacije privatnog liječnika u Republici Njemačkoj, o evidentiranoj kontroli šećera u krvi optuženika još iz 1993. godine. Sukladno sadržaju naredbe (list br. 172 spisa) trebalo je ocijeniti pregledom navedene medicinske dokumentacije, da li je kod optuženika tempore criminis došlo do hiperglikemije, te da li je, ukoliko je ista postojala, dovela do stanja neubrojivosti.

Pri tom je psihijatrijski vještak u davanju nalaza i mišljenja, kao i dopuni mišljenja, pored pregleda optuženika, motrenja i razgovora s optuženikom, koristio i stručnu pomoć u okviru zadanog vještačenja liječnika internista, kao i psihologinje J. Z., koja stručna mišljenja, u okviru zadanih parametara naredbom suda, čine sastavni dio jedinstvenog psihijatrijskog nalaza i mišljenja o stupnju ubrojivosti optuženika.

I Kž 543/02-6

Pri tom je psihijatrijski vještak našao da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv, ali ne u značajnoj mjeri, cijeneći pri tom tri bitna čimbenika, i to neurotsku strukturu ličnosti optuženika, aktualni konfliktni događaj, kao i nepostojanje hiperglikemije i njenog štetnog utjecaja na ubrojivost optuženika.

Stoga, odlučujuće za ocjenu nepostojanja hiperglikemije bila je upravo priložena medicinska dokumentacija, temeljem koje je utvrđeno da tijekom pregleda optuženik nije gubio svijest, niti su kod optuženika bila evidentirana patološka stanja svijesti, kakva inače postoje u slučaju da dođe do naglog povišenja vrijednosti šećera u krvi. Istovremeno, prema sadržaju te medicinske dokumentacije utvrđeno je da je optuženik bio alkoholiziran, a u izvršenim pokusima koordinacije pokreta, kao i hodanje po ravnoj crti bilo je nesigurno, govor nerazgovijetan, zbog čega je i u medicinskoj dokumentaciji navedenog Doma zdravlja upisano "pregledani je bio pijan", što je ujedno bilo i razlogom samo uzimanja uzoraka krvi i mokraće za analizu alkohola, jer nikakve potrebe da se uzima krv radi utvrđivanja hiperglikemije, nije bilo.

Prema dostupnoj medicinskoj dokumentaciji privatnog liječnika u Republici Njemačkoj, proizlazi da nikakvog objektivnog pokazatelja da bi optuženik još od 1993. godine bolovao od šećerne bolesti, nema, već je on sukladno toj dokumentaciji, imao samo neznatno povišenu vrijednost šećera u krvi, bez dijagnosticirane šećerne bolesti i bez terapije medikamentima, o čemu se jasno očitovao i optuženik tvrdnjom, da nikakvu terapiju u svezi neznatno povišenih vrijednosti šećera, ne prima.

Iz naprijed navedene medicinske dokumentacije nedvojbeno proizlazi, da do naglog povišenja šećera u krvi optuženika nije došlo, a isto tako ni do stanja koje bi dovelo do neubrojivosti optuženika, a koju je okolnost u sklopu svih zadanih parametara, ocijenio i psihijatrijski vještak pri davanju svog nalaza i mišljenja, te dopune mišljenja, posebno kod izvođenja zaključaka o stanju svijesti optuženika u vrijeme počinjenja djela, iz čega očigledno slijedi da je tu okolnost, u sklopu svih odlučnih okolnosti, pravilno i potpuno cijenio i sud prvog stupnja.

U izloženom smislu, nema dakle, navedenih formalnih nedostataka opisanih u žalbi optuženika, ali niti bilo koje druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na čije postojanje u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije stoga, u tom dijelu, osnovana žalba optuženika.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj nalazi da se već i priložena medicinska dokumentacija privatnog liječnika, ukazuje kao novi dokaz da je još od početka 1994. godine, optuženiku stalno vađena krv zbog postojanja šećerne bolesti, što onda traži i preocjenu odlučne činjenice vezane za ubrojivost optuženika u vrijeme počinjenja djela.

Suprotno tome, optuženik nije doprinio iz Republike Njemačke medicinsku dokumentaciju u kojoj bi bilo vidljivo da je kod njega već 1994. godine dijagnosticirana šećerna bolest, a priložena nova medicinska dokumentacija samo ukazuje da je od početka 1994. godine od optuženika vađena krv, te utvrđeno da postoje samo neznatno povišene

I Kž 543/02-6

vrijednosti šećera, ali bez utvrđene šećerne bolesti i bez postojanja stalne medikamentozne terapije, a pri tom uopće nije upitno da je nakon inkriminiranog događaja kod optuženika dijagnostički potvrđena šećerna bolest, koja, uz redovite kontrole i liječenje, je dobro regulirana.

Stoga opisane žalbene tvrdnje nisu osnovane, jer je odlučna činjenica vezana za ocjenu optuženikove ubrojivosti, razjašnjena u svemu na pravilan i pouzdan način.

Daljnji žalbeni prigovor odnosi se na pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja o tome da je optuženik vozilom udario oštećenika, a onda ga kasnije prignječio.

Takve žalbene tvrdnje žalitelja nisu osnovane niti one ne dovode u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda o mehanizmu nastanka povrede oštećenika, kada iz zajedničkog nalaza sudsko-medicinskog i prometnog vještaka dr. J. Š. i ing. T. H., proizlazi da je oštećenik ozljede prsnog koša zadobio na način da je prednjom desnom stranom prsnog koša bio pritisnut desnim vjetrobranskim staklom i dovratnim stupom uz ogradu dvorišta, u kom sklopu je i sudsko-medicinski vještak objasnio, da je govoreći o kvalifikaciji ozljede i upotrijebio izraz "udarac u desnu stranu grudnog koša", isključivo kao prijevod s latinskog, postavljene dijagnoze kontuzije, što inače u pogledu mehanizma nastanka ozljede, ne čini upitnim njegovo naprijed izloženo mišljenje da se radilo o pritisku.

Stoga, naprijed navedenoj dopuni nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka, treba dodati još samo to, da u dinamici događaja, okolnost da je optuženik u dva navrata, bez da bi za to postojao tehnički razlog, naglo skrenuo u pravcu mjesta gdje je stajao oštećenik (s kojim je netom prije toga došao u sukob i kojem se prijetio), očito je, s obzirom na dinamiku događaja, da bi uopće došlo do prignječenja, moralo je prethodno tijelo oštećenika doći u doticaj s vozilom.

Stoga isticane žalbene tvrdnje žalitelja, ne dovode u sumnju činjenične zaključke

ćenika.

prvostupanjske presude u pogledu mehanizma nastanka povrede ošte

Nije stoga ni u tom dijelu osnovana žalba optuženika.

Isto tako, ukazuje se promašenim žalbeni prigovor optuženika da se u konkretnom slučaju radilo o dragovoljnom odustanku optuženika od počinjenja djela.

Suprotno tome, okolnost da je optuženik u dva navrata krenuo vozilom, kao opće opasnim sredstvom, u pravcu mjesta gdje je stajao oštećenik, s kojim je do tada bio u sukobu, upućuje na zaključak da je bio svjestan da ovakvim načinom postupanja, oštećenika može usmrtiti, na koju je posljedicu, u najmanju ruku, pristao. Sasvim sigurno oštećenik nije čekao na mjestu da ga optuženik u drugom navratu udari vozilom i prignječi uz ogradu, već u očuvanju svog tjelesnog integriteta, sukladno njegovom iskazu, pokušao se odmaknuti od mjesta gdje je stajao, što je i bilo razlogom da nije došlo do frontalnog udara u tijelo oštećenika, već je prednjom desnom stranom oštećenik bio pritisnut desnim dijelom prednjeg vjetrobranskog stakla i dovratnog stupa, pa je dakle oštećenik svojom radnjom spriječio nastupanje krajnje posljedice, kako to proizlazi iz sadržaja njegovog iskaza, kojeg s pravom sud prvog stupnja, u tom dijelu prihvaća.

I Kž 543/02-6

Iz izloženog proizlazi da se, dakle, radi o svršenom pokušaju, a krajnja posljedica, smrt oštećenika, nije nastupila samo zahvaljujući radnjama koje je poduzeo oštećenik u očuvanju svog života, pa u konkretnom slučaju, uopće ne može biti govora o dragovoljnom odustanku optuženika.

Od ostalih žalbenih navoda, žalitelj ističe da je sud prvog stupnja trebao pribaviti spis suca za prekršaje, u kojem je vođen prekršajni postupak protiv oštećenika, s jasnom distinkcijom u odnosu na ličnost optuženika, kako je ona prikazana u provedenom psihijatrijskom vještačenju.

Suprotno tome, doista se radi o nevažnom prijedlogu, kojeg je s pravom sud prvog stupnja odbio provesti, sukladno čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP-a.

S obzirom na sve naprijed izloženo, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbu državnog odvjetnika i optuženika (čl. 382. ZKP-a) zbog odluke o kazni

Državni odvjetnik u svojoj žalbi zbog ove žalbene osnove, smatra da je sud prvog stupnja precijenio olakotne okolnosti, a u dovoljnoj mjeri nije uzeo u obzir pokazanu upornost optuženika kod učina djela, vezano za činjenicu da je u dva navrata nasrtao na oštećenika vozilom, na isti način.

Optuženik se posebno ne žali zbog ove žalbene osnove, a u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, apostrofira sve, po sudu prvog stupnja, utvrđene olakotne okolnosti, posebno smanjenu ubrojivost optuženika, doprinos oštećenika u vidu prethodnog provociranja, kao i činjenicu da je optuženik osoba stara 58 godina, do sada neosuđivana, koju okolnost je trebalo cijeniti u većoj mjeri, dok je na drugostupanjskoj javnoj sjednici branitelj optuženika dodao i bolest optuženika, koji pored šećerne bolesti od koje se redovito liječi, još je i prebolio moždani udar, zbog čega predlaže da se i žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni odbije kao neosnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve okolnosti koje u smislu čl. 37. st. 1. i 2. OKZRH, su od utjecaja na odmjeru kazne, u kom sklopu je pravilno vrednovana optuženikova ranija neosuđivanost, smanjena ubrojivost (ali ne u znatnoj mjeri), kao i doprinos oštećenika u vidu prethodne provokacije, dok posebnih otegotnih okolnosti nije našao.

Međutim, ipak je veći značaj trebalo dati činjenici, da je optuženik nakon počinjenja djela obolio od šećerne bolesti, a 2000. godine pretrpio je i moždani inzult. Uz navedeno, od počinjenja djela proteklo je 11 godina, a isto tako veći značaj ima i optuženikova neosuđivanost s obzirom na godine života optuženika (58 godina), jer ukazuje da je optuženik imao pozitivni odnos prema priznatim društvenim vrijednostima, koje okolnosti u cjelini imaju značaj osobito olakotnih okolnosti, u smislu čl. 38. toč. 2. OKZRH.

Stoga i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu sve utvrđene

ći

okolnosti, kao i okolnosti konkretnog slučaja, primjereno je prema optuženiku bilo izre kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koje mu je onda trebalo izreći djelomičnim

I Kž 543/02-6

prihvaćanjem njegove žalbe, te u istu uračunati vrijeme lišavanja slobode, kako to proizlazi iz izreke ove drugostupanjske presude, jer će se tek tom kaznom moći ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 31. u svezi s čl. 4. st. 2. OKZRH.

Iz naprijed izloženih razloga, nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Stoga je presuđeno kao u izreci, na temelju čl. 390. st. 1., te čl. 387. ZKP-a.

U Zagrebu, 16. studenog 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Melita Božičević-Grbić, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.