Uzp-17/2006-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Uzp 17/06-7

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sutkinji Davorki Lukanović Ivanišević, u pravnoj stvari predlagateljice M.-D. H. iz Z., koju zastupa punomoćnik B. Š. M., odvjetnica iz Z., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, rješavajući o zahtjevu predlagateljice od 6. veljače 2006. godine, dana 19. rujna 2006. godine,

r i j e š i o j e :

I Predlagateljici M.-D. H. određuje se primjerena naknada u iznosu od 6.000,00 kn.

II Nalaže se Republici Hrvatskoj isplatiti primjerenu naknadu iz t. I izreke ovog rješenja u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

Obrazloženje:

Predlagateljica je dana 6. veljače 2006. godine, podnijela Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, smatrajući da joj je zbog nedonošenja sudske odluke i dugim trajanjem postupka povrijeđeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku.

Predlagateljica tako navodi da je tužbom podnesenom Upravnom sudu Republike Hrvatske dana 08. ožujka 2002. godine protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba u Zagrebu, Klasa 140-14/01-01 ur.broj: UPII-341-99-035/2-01- 1464 od 22. siječnja 2002. godine, radi upisa staža, pokrenula upravni spor koji se kod Upravnog suda Republike Hrvatske vodi pod brojem Us-2254/02., i koji nije završen. Zahtjev je osnovan.

Prema odredbi čl. 27. st. 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ 150/05 - dalje: ZS), stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku

o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

U provedenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je na temelju navoda predlagatelja iz zahtjeva, pribavljene preslike spisa Upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Us-2254/02, i očitovanja Upravnog suda Republike Hrvatske od 16. 3., 22. 3. i 4. 5. 2006. godine, utvrdio slijedeće pravnorelevantne činjenice za odlučivanje o povredi prava predlagatelja na suđenje u razumnom roku, zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 41/01 - pročišćeni tekst 55/01 - dalje: Ustav).

Predlagateljica je dana 8. ožujka 2002. godine podnijela tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje radi poništenja rješenja od 22. siječnja 2002. godine.

Rješenjem Upravnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2002. godine dostavljena je tužba i prijepis osporenog upravnog akta tuženiku radi odgovora na tužbu.

Tuženik je dostavio u spis odgovor na tužbu dana 10. rujna 2002. godine.

Podnescima od 14.4. i 24.9.2004. godine te 30.11.2005. godine tužitelj je uputio Upravnom sudu Republike Hrvatske požurnice radi donošenja odluke.

Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 15. ožujka 2006. godine, koju presudu je, kao što proizlazi iz preslike dostavnice tužitelj primio 23. ožujka 2006. godine, tužba je uvažena, te je pobijano rješenje poništeno.

Pravnorelevantno razdoblje razmatranja, a odlučno za ocjenu da li predlagatelju predleži pravo na zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, je razdoblje koje protekne od tužbe do dana odluke ovog suda.

Međutim, za ocjenu osnovanosti zahtjeva predlagateljice u ovom konkretnom slučaju, pravnorelevantnim razdobljem za ocjenu osnovanosti zahtjeva radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku ima se smatrati razdoblje od 8. ožujka 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske do dana 23. ožujka 2006. godine kada je predlagateljica primila presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, što ukupno iznosi 4 godine i 15 dana.

S obzirom na navedena utvrđenja, ovaj sud smatra da se duljina trajanja ovog konkretnog postupka pred Upravnim sudom u navedenom pravnorelevantnom razdoblju može smatrati povredom prava na suđenje u razumnom roku zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava, posebno imajući u vidu potpunu neaktivnost suda od 11. ožujka 2002. godine do 15. ožujka 2006. godine.

Po ocjeni ovog suda nije se radilo o složenijem predmetu, što bi eventualno opravdavalo duljinu trajanja postupka, a predlagatelj svojim ponašanjem nije doprinio duljini trajanja sudskog postupka.

Visinu naknade Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio imajući u vidu sve gore navedene okolnosti, posebno uzimajući u obzir ukupne gospodarske prilike u Republici Hrvatskoj, pa je stoga temeljem odredbe čl. 28 st. 1. ZS valjalo prihvatiti zahtjev predlagatelja i dosuditi primjerenu naknadu kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 19. rujna 2006. godine

Sutkinja:

Davorka Lukanović Ivanišević, v.r.

Pravna pouka:

Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti ustavna tužba.