Rev-607/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-607/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, mr.sc. Olge Jelčić i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1/ S. K., 2/ M. K. i 3/ mldb. M. K., zastupanog po ocu i zz. S. K., svi iz O., koje zastupa punomoćnik A. R., odvjetnik iz S., protiv tuženika E. d.d. Makarska, kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik iz T., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu od 6. ožujka 1998. godine, broj Gž-1594/97, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Omišu od 27. veljače 1997. godine, broj P-151/96, u sjednici održanoj 6. lipnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, u odnosu na novčanu naknadu neimovinske štete za pretrpljene duševne boli zbog smrti bliske osobe, pa se u tom dijelu preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu od 6. ožujka 1998. godine, broj Gž-1594/97 i presuda Općinskog suda u Omišu od 27. veljače 1997. godine, broj P-151/96, na način da je tuženi pored svote dosuđene po tom osnovu dužan platiti 1/tužitelju S.K. i 2/tužiteljici M.K. daljnji iznos od 10.000,00 kuna svakom, te 3/tužitelju mldb. M.K. daljnji iznos od 10.000,00 kuna, odnosno ukupno 30.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po propisanoj stopi od 27. veljače 1997. godine do isplate, kao i naknaditi im na ime cjelokupnog parničnog troška iznos od 16.850,00 kuna, u roku od 15 dana.

II. U ostalom dijelu revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

III. Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Omišu od 27. veljače 1997. godine broj P-151/96 obvezan je tuženik isplatiti tužiteljima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe iznose od 50.000,00 kn za 1/tužitelja i 2/tužiteljicu, te 30.000,00 kn za 3/tužitelja, odnosno ukupno 130.000 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, dok je ostali dio zahtjeva u iznosu od 30.000,00 kn odbijen. Nadalje, točkom II. izreke

naloženo je tuženiku u roku od 15 dana na ime troškova nabave crnine isplatiti tužiteljima ad. 1/ i 2/ iznos od 10.300,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, te na ime ostalih troškova pogreba iznos od 8.150,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 1995. godine do isplate, dok je ostali dio zahtjeva po ovom osnovu materijalne štete u iznosu od 6.350,00 kn odbijen. Točkom III. presude, tuženiku je naloženo da tužiteljima isplati na ime izgradnje grobnice iznos od 18.385,00 kn, te za izradu nadgrobnog spomenika iznos od 42.864,00 kn, ili ukupno 61.249,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je ostali dio zahtjeva od 491,00 kuna odbijen. Točkom IV. naloženo je tuženiku da tužiteljima naknadi trošak parnice iznosu od 15.312,00 kn u roku od 15 dana.

Presudom Županijskog suda u Splitu od 6. ožujka 1998. godine broj Gž-1594/97 djelomično je preinačena prvostupanjska presuda, u dijelu odluke o naknadi troškova pogreba na način da je tuženik dužan po tom osnovu platiti tužiteljima iznos od 6.050,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 1995. godine do isplate, dok je ostali dio zahtjeva od 8.150,00 kn odbijen. U ostalom dijelu sud je odbio žalbe stranaka i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv navedene presude tužitelji su izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka. Smatraju da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode od odlučnog značaja, te da je trebalo tužiteljima u cijelosti dosuditi zatražene iznose naknade nematerijalne i materijalne štete, odnosno da je odbijanjem dijela zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Predlaže preinačiti pobijanu presudu te tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti, odnosno, podredno, u pobijanom dijelu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe, da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode od odlučnog značaja, te da pobijane presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Nadalje smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kad je 1/ i 2/tužiteljima dosuđen iznos naknade nematerijalne štete viši od 40.000,00 kuna, te da mldb. M. uopće nema pravo na tu naknadu. Smatra da su i iznosi materijalne štete previsoko dosuđeni, te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu s navodima revizije, odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

U odgovoru na reviziju tuženika tužitelji pobijaju sve navode te revizije, obrazlažući zbog čega tužitelji imaju pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u skladu sa svojim zahtjevom. Predlažu reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i potražuju trošak odgovora na reviziju.

Nadležni državni odvjetnik, kome je revizija dostavljena na očitovanje u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99 - dalje ZPP), nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 10., na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nisu ostvarene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se stranke pozivaju u svojim revizijama. Tužitelji i tuženik, naime, tvrde, da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 375. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP, a tuženik uz to navodi i da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

Suprotno navodima revizija, međutim, drugostupanjski je sud ocijenio sve žalbene navode koji su od značaja za donošenje odluke te o svima dao i dostatne razloge. Sud je obrazložio zašto smatra da je pravilno primijenjeno materijalno pravo odredbe čl. 201. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje: ZOO) kad su tužiteljima dosuđeni iznosi nematerijalne štete od 50.000,00 kn za roditelje, a 30.000,00 kn za brata preminulog D.K., te također i zašto smatra dosuđene iznose materijalne štete valjano utvrđenima u onom dijelu u kojem je potvrdio prvostupanjsku presudu. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koji je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je tužiteljima umanjen dosuđeni iznos troškova pogreba, također su dani jasni i uvjerljivi razlozi.

Djelomično je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Nižestupanjski sudovi prema mišljenju ovog suda nisu pravilno primijenili odredbu čl. 201. ZOO prilikom utvrđivanja novčane naknade neimovinske štete po osnovu pretrpljenih duševnih boli zbog smrti bliske osobe. Tužitelj su u prometnoj nesreći od 30. rujna 1995. godine izgubili sina, odnosno brata D.K. koji je u vrijeme nesreće bio star nepuna tri mjeseca. Za navedenu nesreću isključivi je krivac osiguranik tuženika, te sud smatra da tužiteljima pripada naknada štete za pretrpljene duševne boli i to roditeljima u iznosu od 50.000,00 kn svakom, a mldb. bratu M. u iznosu od 30.000,00 kuna. Suprotno mišljenju tuženika, činjenica da je mldb. D. u trenutku nesreće bio star nepuna tri mjeseca, ne znači da roditelji nisu mogli prema njemu razviti dublje emocije, već dapače, po mišljenju ovog suda, gubitak djeteta u toj ranoj dobi utječe da šok i bol kod roditelja budu posebno intenzivni i dugotrajni. Stoga je po ocjeni ovog revizijskog suda, primjerena naknada za taj vid nematerijalne štete za 1/tužitelja i 2/tužiteljicu u iznosu od 60.000,00 kn za svakog.

Nadalje, ne samo da maloljetni M., brat pokojnog D., u svojoj dobi od dvije i pol godine može osjećati bol zbog gubitka brata, već je pravilan zaključak sudova da će s protekom vremena ta bol postati intenzivnija jer će postajati sve svjesniji gubitka ljubavi, topline i razumijevanja koji su smrću njegovog malog brata nepovratno izgubljeni. Pri tom je tuženikovo tumačenje odredbe čl. 201. st. 2. ZOO, koja kao pretpostavku za naknadu štete braći i sestrama predviđa trajniju zajednicu života s umrlim, upravo apsurdno jer tuženik ne tvrdi da pokojni D. nije živio s roditeljima i bratom već da, budući je umro u dobi od nepuna tri mjeseca, ta zajednica života nije bila trajnija. Za to kratko trajanje zajedničkog života odgovoran je upravo osiguranik tuženika, pa je stoga tuženik dužan naknaditi i mldb. M. nematerijalnu štetu zbog duševnih boli koje on trpi i trpjet će izvjesno tijekom cijeloga života. S obzirom na to, valjalo je, pravilnom primjenom odredbe čl. 201. ZOO, 3/tužitelju dosuditi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 40.000,00 kuna.

U odnosu na naknadu materijalne štete za izgradnju grobnice te troškova za nadgrobni spomenik, neosnovano tuženik ističe da bi pravo na tu štetu tužiteljima pripadalo tek kad bi grobnica već bila kupljena, te da su dosuđeni troškovi previsoko odmjereni. Sudovi su ocijenili da tužitelji ad. 1/ i 2/ imaju doista namjeru izgraditi grobnicu u O. kako bi u nju mogli prenijeti i posmrtne ostatke svog djeteta, te su utvrdili visinu troškova koje za tu namjenu izdvajaju građani prosječnih imovinskih prilika u mjestu ukopa. Pri tom su se rukovodili prosječnom cijenom uređene grobnice s nadgrobnim spomenikom koje se koriste na mjesnom groblju V. u O., a koja iznosi ukupno 61.249,00 kn. I po mišljenju ovog revizijskog suda, tužitelji imaju pravo na dosuđeni iznos, a s obzirom na utvrđenje da su prisiljeni kupiti grobnicu i platiti kupovninu u iznosu koji jedino takvu kupnju omogućuje, jer se radi o grobnicama kakve se mogu kupiti u O., gdje tužitelji žive. I iznos troškova izgradnje nadgrobnog spomenika pripada tužiteljima u cijelosti jer se radi o troškovima koje bi tužitelji morali imati bez obzira na to je li riječ o grobnici s jednim ili više ukopnih mjesta.

U odnosu na naknadu materijalne štete za troškove pogreba, neosnovano tužitelji ističu da im je trebalo zatraženi iznos dosuditi u cijelosti, jer je pravilna ocjena drugostupanjskog suda da tužiteljima pripada naknada za trošak dva vijenca od strane roditelja i jedan aranžman od strane mldb. brata, jer isto predstavlja uobičajene troškove pogreba u smislu odredbe čl. 193. st. 1. ZOO, dok sve što prelazi navedene troškove, iako je po mišljenju tužitelja možda potrebno, nije opravdano u smislu navedenog propisa.

Napokon, u odnosu na troškove crnine, sudovi su imali u vidu sve potrebne okolnosti odlučne za ocjenu visine tog oblika štete te su, iako su tužitelji dostavili račune u iznosu od 7.676,04 kn, pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe čl. 193. st. 1. ZOO, dosudili tužiteljima jedinstvenu naknadu u iznosu od 10.300,00 kn, imajući u vidu uobičajeno trajanje korote i nužnost da se žalobna odjeća zamijeni.

Stoga je, u skladu s odredbom čl. 395. st. 1. te čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2., te čl. 166. st. 1. i 2. ZPP.

U Zagrebu, 6. lipnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Dr. Ivo Grbin, v.r.