Gž-358/2018-2 · Županijski sud u Zadru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-358/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Franke Zenić, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku gradonačelniku B. D., a ovaj po punomoćniku D. T., dipl. iur. kod tužitelja, protiv tuženika: 1) Z. P. iz Z., OIB: … i 2) L. Š. iz Z., OIB: …, radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ps-14/2017 od 2. siječnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 14. studenoga 2019.,

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ps-14/2017 od 2. siječnja 2018. tako da se sudi:

Nalaže se tuženicima pod 1) Z. P. i 2) L. Š. da isele iz stana zajedno sa članovima obiteljskog domaćinstva te da tužitelju G. Z. predaju u posjed slobodan od osoba i stvari stan u Z., površine cca 60,00 m2, koji se nalazi na 2. katu poslovne zgrade J. (bivše K. l.) sagrađene na čest. 4844/4 k.o. Z., sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

«Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženicima pod 1) i 2) da isele iz stana, zajedno sa članovima obiteljskog domaćinstva te da tužitelju predaju u posjed slobodan od osoba i stvari stan u Z., u ulici …. površine cca 60,00 m2, koji se nalazi na II katu poslovne zgrade „J.“ (ex K. l.) sagrađene na čestici zemlje 4844/4 k.o. Z., te da mu nadoknade troškove ovog postupka, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe".»

Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. U žalbi ističe da prvostupanjski sud i u ponovljenom postupku nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje smatrajući da je zgrada starog K. l. jedini dom tuženika. Radi se o poslovnoj zgradi koja je građevinski u vrlo lošem stanju tako da stan u kojem žive tuženici predstavlja potencijalnu opasnost za njihovo zdravlje. Stoga da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako je riječ o jedinom domu tuženika iz kojeg se oni ne mogu iseliti. Iako je predviđena sanacija ili rušenje same zgrade po planovima tužitelja radi uređenja cjelokupnog kompleksa, sud prvog stupnja pogrešno je zaključio da sama rekonstrukcija ili rušenje zgrade nije u fazi realizacije. U kontekstu toga obveza je tužitelja izvršiti prethodne radnje kao što je iseljenje bespravno useljenih osoba što je uvjet da bi se uopće moglo započeti s građevinskim radovima, a tu odlučnu činjenicu prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir. Ovakva presuda onemogućila bi trajno gospodarenje navedenom nekretninom, što po mišljenju tužitelja nije u skladu sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a niti s čl. 8. Konvencije o ljudskim pravima. Ova nekretnina da se i sada dodjeljuje na korištenje raznim udrugama što je isticano i tijekom prvostupanjskog postupka, tuženici nisu ni tražili da im tužitelj dodijeli odgovarajući smještaj, a niti su se natjecali za dodjelu socijalnog stana. Sve ovo da je prvostupanjski sud propustio utvrditi te da se podnošenjem ove tužbe ne zadire u pravo na dom tuženika radi čega se nisu ispunili uvjeti da se tuženicima osigura takvo pravo po načelu razmjernosti kako to proizlazi iz pravnog shvaćanja na koje se poziva prvostupanjski sud.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), a koja odredba se, u konkretnom slučaju, primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti, na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu, u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenje i predaju u posjed stana u Z., površine cca 60 m2, koji se nalazi na 2. katu poslovne zgrade J. (bivše K. l.), sagrađene na čest. 4844/4 k.o. Z.

U ovoj fazi postupka nije prijeporno da je tužitelj upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, kao i da se ista nalazi u posjedu tuženika, što znači da je riječ o tužbi iz čl. 161. st. 1. u svezi s čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17, dalje ZVDSP).

Međutim, u ovoj fazi postupka još uvijek je prijeporno da li je osnovan prigovor tuženika da predmetni stan predstavlja njihov dom, a koje pravo im je zajamčeno odredbom čl. 34. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01, 76/10 i 5/14) i čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, broj 18/97, 6/99, 8/99,14/02 i 1/06).

Naime, prvostupanjski sud, provodeći test razmjernosti, u skladu s uputom sadržanom u ranijem ukidnom rješenju poslovni broj Gž-1214/2015 od 30. svibnja 2017. (list spisa 41), utvrđuje da tužitelju prijeporna nekretnina nije potrebna za vlastito korištenje ili zbrinjavanje potrebitih jer da je plan tužitelja da se predmetna zgrada sruši te da se tu, sukladno prostornom planu, naprave hoteli, a što još nije došlo u fazu realizacije pa kako tuženici nemaju drugu nekretninu u svom vlasništvu, koju bi mogli koristiti za stanovanje (kuća tuženika Z. P. u K. je u suvlasništvu i neuvjetna za stanovanje, dok je tuženik L. Š. dobio od tužitelja socijalni stan za korištenje od svega 39 m2, koji koristi njegova bivša supruga s petoro djece) pa da bi na taj način usvajanje tužbenog zahtjeva predstavljalo neopravdano miješanje u prava tuženika na dom koje je jače od tužiteljevog vlasničkog prava s obzorom na sve okolnosti konkretnog slučaja.

Takvo stajalište prvostupanjskog suda je pogrešno.

Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (list spisa 22) tuženik pod 2) od 28. ožujka 1990. prijavljen na adresi Z., …(ulica), kao i da je tuženik pod 1), prema podacima na listu spisa 26 od 6. veljače 2006., prijavljen na adresi Z., …. (ulica) dok se predmetna nekretnina nalazi na adresi Z…..(ulica).

Na koji način su tuženici stupili u posjed prijepornog stana, proizlazi iz njihovih stranačkih iskaza pa tako tuženik pod 1) na ročištu od 30. listopada 2017. (list spisa 45) navodi da ga je u taj stan primio pok. B. V., koji je bio "gazda" stana, isti da je umro te da je on ostao živjeti u tom stanu, dok tuženik pod 2) navodi da je i njega primio pok. B. V. i da je od tada u tom stanu.

Pored toga, iz iskaza tuženika pod 1) i 2) proizlazi da ne plaćaju režije jer da je taj stan u sklopu bivšeg K. l., s tim što tuženik pod 2) pojašnjava da kuhaju na način da su se spojili na kabel K. te da tako imaju struju za štednjak i televiziju.

Dakle, iz navedenog proizlazi da tuženici nisu prijavljeni na adresi spornog stana niti iz spisa predmeta proizlazi da su plaćali najamninu tužitelju.

Stoga, ovaj drugostupanjski sud nalazi da iz provedenih dokaza ne slijedi postojanje dovoljno stalne i trajne veze tuženika s prijepornim stanom, pri čemu nije sporno da isti nemaju pravnu osnovu za korištenje stana, kao i da je tuženik pod 2) ipak od tužitelja dobio socijalni stan iz kojeg se iselio nakon razvoda sa suprugom, dok tuženik pod 2) samo paušalno tvrdi, ali ne dokazuje kako je kuća u K. neuvjetna za stanovanje pa stoga ne bi ni slijedilo da ovaj stan predstavlja dom tuženika te time zahtjev tužitelja za iseljenje tuženika ne predstavlja miješanje u pravo na dom, već je zahtjev tužitelja utemeljen na zakonu i usmjeren na postizanje legitimnog cilja koji se tiče ostvarivanja i zaštite prava vlasništva pri čemu ne prevladava interes tuženika za zaštitom korištenja tuđe nekretnine bez valjane pravne osnove, a koja ne predstavlja njihov dom.

Konačno, pravo na dom ne podrazumijeva samo stanovanje nego podrazumijeva i obveze tj. plaćanje režijskih troškova i najamnine, što je u konkretnom izostalo, pa bi na taj način tužitelju bio nametnut prekomjerni teret da u stanu ostanu osobe koje ga bespravno koriste, a u ostvarivanju svog eventualnog prava ne plaćaju ništa od prethodno navedenog. Slijedom toga, a kako tuženici nisu s uspjehom dokazali pretpostavke iz čl. 163. st. 1. ZVDSP tj. da imaju pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje predmetne nekretnine, to je u pravilnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 161. st. 1. u svezi s čl. 162. st. 1. ZVDSP valjalo, temeljem odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Zadar, 14. studenoga 2019.

Predsjednica vijeća

Franka Zenić