Revr-1142/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1142/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, te Katarine Buljan, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Davorke Lukanović-Ivanišević, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz Z., zastupanog po punomoćnici S. B., diplomiranoj pravnici zaposlenoj u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, Regionalni ured SSSH Z. iz Zagrebačke županije, Z., protiv tuženika K.- N. d.o.o., Z., zastupanog po punomoćnici A. M., odvjetnici u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-214/09 od 10. ožujka 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaprešiću broj P-746/06 od 20. svibnja 2009., u sjednici održanoj 5. siječnja 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-214/09 od 10. ožujka 2010. potvrđena je presuda Općinskog suda u Zaprešiću broj P-746/06 od 20. svibnja 2009. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da nije dopušten redoviti otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju 19. studenoga 2003., te utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu skladištara do 30. travnja 2005., a s kojim danom da se sudski raskida ugovor o radu tužitelju sklopljen 30. lipnja 2003., te tuženiku nalaže isplatiti tužitelju na ime naknade plaće iznos 51.490,24 kn sa zateznim kamatama, a na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos 30.731,40 kn sa zateznim kamatama, te ujedno odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz svih revizijskih razloga iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 84/08) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident konkretno ne ukazuje u čemu bi se sastojala ta povreda, a kako pak ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju pazi po službenoj dužnosti, zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je dopuštenost otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 19. studenoga 2003., a time i osnovanost zahtjeva za naknadu plaće, sudskog raskida ugovora o radu, te naknade štete.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod prednika tuženika R. d.o.o. zaposlen na radnom mjestu skladištara, a na temelju ugovora o radu od 30. lipnja 2003., a koji ugovor

- da je tužitelju otkazan odlukom tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 19. studenoga 2003., zbog ukidanja radnog mjesta skladištara,

- da je u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelju u sklopu tuženika postojala dva skladišta: skladište gotove robe u sastavu K.-N. d.o.o. u kojem su radili D. Z. kao skladištar i V. T. kao vozač viljuškara, te skladište sirovina u sastavu R. d.o.o. u kojem je tužitelj obavljao poslove skladištara,

- da je tijekom 2003. u R. d.o.o. došlo do znatnog pada proizvodnje zbog čega je odlučeno da se u cilju racionalizacije poslovanja tog trgovačkog društva ukine radno mjesto skladištara, time da poslove koje je do tada obavljao skladištar preuzmu radnici zaposleni u skladištu trgovačkog društva K.-N. d.o.o.,

- da u vrijeme otkazivanja ugovora o radu njegov poslodavac nije zapošljavao više od 20 radnika.

Na temelju prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja pravilno ocijenivši da u postupku otkazivanja ugovora o radu tužitelju nije bilo propusta koji bi ga činili nedopuštenim, sve polazeći od odredbe čl. 113. st. 1. alineja 1. i st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 137/04 – dalje: ZR), a time ni pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu iz čl. 123. ZR.

Prema odredbi čl. 113. st. 1. alineja 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovan otkaz).

Prema odredbi stavka 5. tog članka odredbe stavka 2. – 4. tog članka (a koje govore: da je poslovno uvjetovan otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, te da je poslovno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima) ne primjenjuje se na otkaz ako poslodavac zapošljava 20 ili manje od 20 radnika.

Okolnost da je kod poslodavca tuženika tijekom 2003. došlo do znatnog pada proizvodnje robe, što je imalo za posljedicu bitno smanjenje obima poslova u skladištu, a time i potrebe za radom radnika zaposlenih na radnom mjestu skladištara – tužitelja, jest okolnost iz odredbe čl. 113. st. 1. alineja 1. ZR koja opravdava poslovno uvjetovan otkaz ugovora o radu tužitelju kao radniku za čijim radom je prestala potreba. Odnos obima proizvedene robe u srpnju 2003. od 239026 kg robe i 91028 kg robe proizvedene u studenom 2003., a koje smanjenje se nastavilo i u prosincu 2003., te palo na 28605 kg proizvedene robe, doista je znatno smanjenje proizvodnje koje se ima smatrati opravdanim i dovoljnim razlogom za poslovno uvjetovan otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 119. ZR.

Kako to nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju pravo je poslodavca u cilju unapređenja načina njegovog poslovanja organizirati rad na način koji on to smatra da je najprimjereniji u konkretnim okolnostima. Pa kada je poslodavac tužitelja ocijenio da u okolnostima znatno smanjene proizvodnje nema potrebe za radom tužitelja kao skladištara obzirom da ove poslove (obzirom na obim proizvodnje) mogu uspješno obaviti radnici u skladištu drugog trgovačkog društva, odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju je zakonita i takav otkaz dopušten.

Kod utvrđene činjenice da u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelju tuženik nije zapošljavao više od 20 radnika, prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, tuženik nije bio vezan ograničenjima koja za poslodavca nameću odredbe čl. 113. st. 2.-4. ZR, sve u skladu s odredbom stavka 5. tog članka.

Kako je dakle otkaz ugovora o radu dopušten, osnovano je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja uključujući i onaj za sudski raskid ugovora o radu za kojeg nisu ostvarene zakonske pretpostavke u smislu odredbe čl. 123. ZR.

Stoga je odlučeno kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Tuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju obzirom da ta parnična radnja tuženika nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

U Zagrebu, 5. siječnja 2011.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Lucija Čimić, v.r.