Croatian Supreme Court dismisses appeal against murder conviction, upholding first instance judgment on facts and sentencing.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for attempted and completed murder, confirming the seven-year sentence. The defendant argued that the court erred in fact-finding regarding his mental state and sentencing by ignoring mitigating factors like alcohol consumption. The court ruled that the first instance properly evaluated conflicting expert opinions and correctly applied the law to determine criminal responsibility and appropriate punishment.
Legislator headnote
AI generatedčl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP; čl. 361. st. 1., 2. i 4. ZKP; čl. 366. ZKP; čl. 374. ZKP; čl. 38. toč. 1. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH; čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH; An appeal based on alleged errors in fact-finding or sentencing is dismissed if the lower court's evaluation of evidence and legal circumstances was correct and the judgment serves the purpose of punishment.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 430/1996-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Senke Klarić-Baranović, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D. L. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. siječnja 1996. K 198/95, u sjednici održanoj 5. rujna 1996., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba opt. D.L. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. L.D. zbog krivičnog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH i za to dijelo mu primjenom čl. 38. toč. 1. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te zbog krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH za koje djelo mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest godina, pa mu je primjenom čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
Temeljem čl. 58. OKZRH optuženiku je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, a po čl. 64. st. 1. OKZRH od optuženika je oduzet jedan kuhinjski nož.
Protiv te presude žali se optuženik zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predlaže da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ali pred izmjenjenim vijećem.
Iako u smislu čl. 361. st. 1. ZKP optuženik u žalbi stavio zahtjev da o sjednici vijeća budu obaviješteni on i njegov branitelj, sjednica vijeća održana je u njihovoj odsutnosti na temelju odredbe čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti jedinstvenosti i neovisnosti Republike Hrvatske, prema kojoj se u postupku o žalbi ne primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku o obavezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća (čl. 361. st. 1., 2. i 4. ZKP).
Državni odvjetnik Republike Hrvatske, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, vračajući spis, predložio je da se žalba optuženog odbije kao neosnovana.
Žalba nije osnovana.
Žalitelj nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP).
Optuženik navodi da je izreka pobijane presude u odnosu na djelo opisano pod toč. 2 proturiječna razlozima. Naime, žalitelj iznosi, kako u činjeničnom opisu djela u izreci presude se navodi da je smrt nastupila nakon što je optuženik udarao oštećenika više puta zatvorenom šakom u lice, oborio ga na tle, a potom ga više puta udario tupo tvrdim predmetom po glavi i tijelu i nanio mu brojne povrede, a zatim prislonio ručnik na usta i nos, pa je smrt nastupila od udahnuća krvi. U obrazloženju presude pak sud utvrđuje da je do udahnuća krvi došlo zbog nesvjesnog stanja u kojem se nalazi oštećenik do kojeg je došlo zbog udaraca optuženika.
Kako u izreci presude nedostaje podatak o nesvjesnom stanju u kojem se nalazio oštećenik, žalitelj smatra, da postoji znatna proturiječnost između izreke presude i njenih razloga.
Suprotno navodima žalitelja ne pojavljuje se neslaganje između navoda iz izreke presude što se tiče opisanih činjenica i razloga u obrazloženju presude. Naime, u izreci presude se navode brojni udarci šakom i tupo tvrdim predmetom i brojne povrede koje je zadobio oštećenik, kao i okolnost da je optuženik oštećeniku ručnik prislonio na usta i nos, te da je smrt nastupila zbog gušenja radi udahnuća krvi u dišni sistem. U izreci presude doista nema navoda da je do udahnuća krvi došlo zbog poremećaja svijesti oštećenika, kako se to navodi u oblrazloženju presude. Međutim, i u izreci presude i u njenim razlozima navodi se ista odluka, da je do smrti oštećenika došlo uslijed brojnih udaraca i udahnuća krvi. Okolnost da je u izreci presude izostao navod da je do udahnuća krvi i smrti došlo uslijed poremećaja svijesti, kako to sve detaljnije obrazlaže u razlozima presude, ne predstavlja proturiječje između izreke i razloga presude. Ne radi se o tome da je jedna činjenica u izreci opisana na jedan, a u obrazloženju na sasvim drugi način, već je u obrazloženju uzrok smrti samo preciznije opisan. Prema tome, nije u pravu žalitelj kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.
Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
U odnosu na krivično djelo pod toč. 1 izreke presude žalitelj tvrdi kako nije dokazano postojanje namjere na strani optuženika da svoga brata liši života. Obojica su kritične zgode bili u alkoholiziranom stanju, oštećenik je optuženika najprije verbalno, a zatim fizički napao, potukli su se, u toj tuči optuženik je uzeo nož i započeo zadavati povrede oštećeniku, ali bez namjere da ga liši života. Ubodne rane, ističe se u žalbi, površinske su ozljede, zahvaćale su samo kožu i potkožno tkivo. Optuženik je djelo mogao dovršiti da je imao takovu namjeru, pa je sud prvog stupnja takovu njegovu obranu trebao i prihvatiti. Optuženik i oštećenik su braća, iz analize ličnosti optuženika dane po vještaku psihijatru proizlazi da on izuzetno voli brata, pa je njegov umišljaj išao samo za tim da zada povrede, ali ne i da liši života oštećenika.
Protivno navodima žalbe opravdano sud prvog stupnja analizirajući obranu optuženika i nastale povrede koje je zadobio oštećenik utvrđuje da je namjera optuženika bila da oštećenika liši života. Iako se radi o povredama koje su bile lake naravi, lokacija povreda, a posebno ubodna rana zatiljnog dijela glave u predjelu vrata usmjerena je bila u najvitalnije djelove tijela oštećenika, gdje se nalaze velike krvne žile. Također ubodne rane u predjelu leđa na lopaticama jasno ukazuju da je napad nožem bio usmjeren na vitalne djelove tijela. Sam optuženik tvrdi u svojoj obrani da je u trenutku kada je ubadao nožem shvatio da ne želi živjeti u okruženju sa bratom. Nož kojim je nanosio povrede imao je sječivo dužine 15 cm. Opravdano sud utvrđuje da optuženik koji ubada oštećenika u vrat u blizini velikih krvnih žila je svjestan da takovom radnjom može lišiti života oštećenika, ali on djeluje, svjestan je visokog rizika koji prati takav ubod, to njegovo predviđenja posljedice ne utječe od njega da odustane od djela, on se miri sa posljedicom, on na nju pristaje. Pravilno dakle sud prvog stupnja utvrđuje da je optuženik postupao u konkretnom slučaju sa eventualnim umišljajem.
Žalitelj smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i u pogledu krivičnog djela opisanog pod toč. 2 izreke presude. Prema mišljenju žalitelja nema dokaza da bi ponašanje optuženika prouzročilo smrt oštećenika. U žalbi se ističe da je prema nalazu vještaka uzrok smrti udahnuće krvi iz ozljede nosa, a da bi do toga došlo, vještak navodi, bilo je potrebno da dođe do poremećaja svijesti oštećenika. Gubitak ili poremećaj svijesti mogao je pak biti, smatra vještak, posljedica niza udaraca u glavu, ali i visokog stupnja alkoholiziranosti oštećenika (2,70 g/kg apsolutnog alkohola u krvi). Nema dakle dokaza, ističe žalitelj, o postojanju uzročne veze između djelovanja optuženika i smrtnog ishoda. U datoj situaciji trebao je sud odlučiti u korist optuženika i osloboditi ga od optužbe.
Nasuprot tim navodima pravilno je sud prvog stupnja utvrdio postojanje uzročne veze između djelovanja optuženika i posljedice smrti oštećenika. Naime, kako to pravilno ističe sud oštećenik je zadobio brojne povrede glave, a među njima i višestruki prijelom nosnih kostiju (nos je bio sasvim spljošten) koje povrede su posve sigurno dovele do krvarenja nosa. Takove povrede glave koje je zadobio oštećenik toliko su opsežne da su dovele do poremećaja svijesti oštećenika, što pravilno zaključuje sud. Neuobičajnost smrti (udahnuće krvi) ne isključuje klauzalitet u prirodno znanstvenom smislu, jer da nije bilo tako teških povreda glave, posebno nosnih kostiju, nebi došlo do krvarenja i udahnuća krvi, dakle niti do smrti oštećenika. Sasvim je neuvjerljivo negiranje uzročne veze od strane žalitelja, kod ovako brojnih povreda glave oštećenika, a posebno ovako teške povrede nosa. Smrt je očito bila nasilna kako to nalazi i obducent prilikom pretrage leša. Nije odlučno što se između
tjelesnih ozljeda i smrti udahnućem krvi, interpolirao poremećaj svijesti. U konkretnom slučaju upravo obilno krvarenje dovelo je do smrti udahnućem krvi, koja komplikacija je neposredni uzrok smrti, zato se i govori o uzročnom nizu. Oštećenik je doduše bio pod utjecajem alkohola, ali time nije poništio djelovanje radnje optuženika kao uzroka smrti.
Nadalje optuženik smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno u pogledu uračunljivosti optuženika kritične zgode. Sud je pogriješio, smatra žalitelj, kada je odbio da sasluša vještaka I.K., poklanjajući punu vjeru nalazu i mišljenju vještaka M.G. Žalitelj ističe, da ta dvojica vještaka utvrđuju kod optuženika isto oboljenje - paranoidnu psihozu, ali daju različito mišljenje a uračunljivosti optuženika. Pri tome sam vještak (M.G. ) nije otklonio mogućnost da bi drugi vještak dao i drugačiju prosudbu, jer se svaki nalaz može dovoditi u pitanje, bilo na razini primjene psihijatrijskog znanja, bilo na razini logičnosti argumentacije, kojom se određeni simptomi i slike "prevode" u forenzičko-psihijatrijske procjene.
Nasuprot tih navoda žalitelja, svoj nalaz i mišljenje vještak M.G. dao je temeljito i stručno, objašnjavajući i moguće razlike u prosudbi psihijatrijskih vještaka. Tako iscrpan nalaz vještaka osnovano je prihvatio sud prvog stupnja i utvrdio da je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Dakle, s pravom sud prvog stupnja je odbio prijedlog obrane da se provede vještačenje po vještaku I.K.
Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja u potpunosti i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za ocjenu jeli učinjeno predmetno krivično djelo i jeli optuženik krivično odgovoran. Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 366. ZKP ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi bile počinjene povrede krivičnog zakona na štetu optuženika.
Osnovano je sud prvog stupnja temeljem čl. 58. st. 1. OKZRH, odnosno temeljem čl. 64. st. 1. OKZRH izrekao optuženiku sigurnosne mjere obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi odnosno oduzimanja kuhinjskog noža kao predmeta kojim je izvršeno krivično djelo. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke suda o kazni.
Žalitelj prigovara pobijanoj presudi da je sud podcijenio utvrđene olakotne okolnosti, da se je optuženik ponašao prema okrivljeniku osorno, da ga je maltretirao, pokušao bludno iskoristiti, te da je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv, dok je propustio olakotnim cijeniti da je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio pod utjecajem alkohola, te da se radi o mlađoj osobi.
Međutim, sud prvog stupnja utvrđujući okolnosti koje su odlučne kod odmjeravanja kazne pravilno je cijenio sve utvrđene olakotne okolnosti, te uzeo optuženiku u obzir kao otegotno upornost pri izvršenju djelu opisanog pod toč. 2 izreke presude. Obzirom na tako utvrđene okolnosti odlučne pri odmjeravanju kazne, utvrđene kazne kao i izrečena jedinstvena
kazna u trajanju od sedam godina ukazuju se primjerenima s obzirom na društvenu opasnost djela što ih je počinio optuženik, teče ta kazna po utvrđenju ovog suda drugog stupnja ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 31. i čl. 4. st. 2. OKZRH.
Zbog svega navedenog, trebalo je temeljem čl. 374. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 5. rujna 1996.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.
Katica Jelić, v.r.