I Kž-48/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-48/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Erike Kocijančić, Milivoja Mikora i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća, uz učešće višeg sudskog savjetnika Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. L. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. A. L. i opt. M. S. podnesenih protiv presude Županijskog suda u Splitu od 28. listopada 1998. broj K-33/98, u sjednici održanoj dana 28. kolovoza 2002. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika RH Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika te opt. A.L. i opt. M.S., po službenoj dužnosti, prvostupanjska presuda se u osuđujućem dijelu djelomično p r e i n a č u j e u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni, tako da se izriče da je opt. A.L. djelom opisanim u točki 1. izreke te presude počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ ("Narodne novine" broj 110/97), u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 129/00), a opt. M.S.1 djelom opisanim u točki 2. izreke te presude počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ ("Narodne novine" broj 110/97), u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 129/00), u svezi s čl. 38. KZ, pa se opt. A.L. uzima utvrđenom kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 335. st. 1. KZ iz prvostupanjske l. 25. Zakona o izmjenama i

presude, a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, u vezi č dopunama Kaznenog zakona utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te opt. M.S.1. uzima utvrđenom kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, za kazneno djelo iz čl. 335. st. 1. KZ, u vezi čl. 38. KZ iz prvostupanjske presude, a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, te se opt. A.L. temeljem citiranih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđuju i to opt. A.L. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, a opt. M.S.1 na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, u koje izrečene kazne se optuženicima, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 12. ožujka 1998. do 28. listopada 1998. godine.

II. Žalbe državnog odvjetnika i opt. A.L., te opt. M.S. odbijaju se kao neosnovane, a prvostupanjska presuda u preostalom, nepreinačenom dijelu,

p o t v r đ u j e.

Obrazloženje

Županijski sud u Splitu je presudom od 28. listopada 1998. broj K-33/98 proglasio krivima i to opt. A.L. da je počinio kaznena djela iz čl. 173. st. 2. KZ i iz čl. 335. st. 1. KZ, u stjecaju, te opt. M.S. da je počinio kazneno djelo iz čl. 335. st. 1. KZ, sve opisano u točki 1. izreke te presude, te opt. M.S.1 da je počinio kaznena djela iz čl. 173. st. 2. u vezi čl. 38. KZ i iz čl. 335. st. 1. u vezi čl. 38. KZ, u stjecaju, opisana u točki 2. izreke te presude.

Za navedena kaznena djela opt. A.L. je za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo iz čl. 335. st. 1. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, opt. M.S.1 za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 38. KZ, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2.b. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 335. st. 1. KZ u vezi čl. 38. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, te je ovu dvojicu optuženika uz primjenu čl. 60. st. 1. 2.c. KZ, na temelju čl. 173. st. 2. KZ osudio na jedinstvene kazne i to opt. A.L. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a opt. M.S.1 na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, dok je opt. M.S. na temelju čl. 335. st. 1. KZ osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koje izrečene kazne je na temelju čl. 63. st. 1. KZ svoj trojici navedenih optuženika uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 12. ožujka 1998. do 28. listopada 1998. godine.

Zatim je po čl. 173. st. 7. KZ od opt. A.L. oduzeo 1,50 gr opojne droge heroin, a temeljem čl. 80. st. 1. KZ od opt. M.S. oduzeo minsko-eksplozivnu napravu privremeno oduzetu uz potvrdu Policijske uprave s.-d. broj 148502 od 12.03.1998.

Po čl. 122. st. 1. u svezi čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP obavezao je optužene A.L., M.S. i M.S.1 da nadoknade troškove kaznenog postupka i to u paušalnim iznosima od po 1.000,00 kn svakog, te za troškove sudsko-psihijatrijskih vještačenja u iznosima od po 1.000,00 kn svakog.

Naprotiv, po čl. 354. toč. 3. ZKP opt. M.S. oslobodio je od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, činjenično i pravno opisano u odnosnom dijelu izreke prvostupanjske presude, te po čl. 123. st. 1. ZKP odlučio da troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv navedene prvostupanjske presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, te opt. A.L. po braniteljici D.K., odvjetnici iz S., i opt. M.S. po branitelju E.T., odvjetniku iz S.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu i to njenom oslobađajućem dijelu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 7. i toč. 11. ZKP, te zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP, a njen osuđujući dio pobija zbog odluke o kaznenim sankcijama u odnosu na svu trojicu optuženika. Predlaže da se ta presuda preinači tako da se opt. M.S. proglasi krivim i zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi s čl. 37. KZ, za koje da mu se utvrdi primjerena kazna zatvora, a potom da se presuda preinači i u odluci o kaznenoj sankciji u odnosu na svu trojicu optuženika izricanjem kazni zatvora u primjerenijem trajanju, dok podredno predlaže da se oslobađajući dio te presude ukine i u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a glede odluke o kazni preinači u odnosu na svu trojicu optuženika izricanjem kazni zatvora u primjerenijem trajanju.

Opt. A.L. prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni, predlažući da se ona preinači tako da se optuženiku izrečena kazna uvjetuje.

Opt. M.S. prvostupanjsku presudu pobija izrijekom zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenim sankcijama i odluke o troškovima kaznenog postupka, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja je po čl. 373. st. 1. ZKP spise dostavio državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i o sjednici vijeća obavijestio državnog odvjetnika. Sjednici vijeća suda drugog stupnja nazočio je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D.

Žalbe državnog odvjetnika i opt. A.L., te opt. M.S. nisu osnovane.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbama i iz osnova iz kojih je pobijana, a po službenoj dužnosti ispitao je postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u toč. 1. st. 1. čl. 379. ZKP i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, kako je to propisano u toč. 2. st. 1. čl. 379. ZKP.

Pri tome sud drugog stupnja nije našao da bi bile ostvarene povrede odredaba kaznenog postupka koje se ispituju po službenoj dužnosti, ali je našao da je kazneni zakon povrijeđen na štetu opt. A.L. i opt. M.S.1.

Na žalbu državnog odvjetnika:

(Glede oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude:)

Oslobađajući dio prvostupanjske presude glede opt. M.S. i kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, državni odvjetnik, neosnovano pobija iz izrijekom navedenih žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 7. ZKP, te zbog povrede kaznenog zakona u smislu čl. 368. toč. 4. ZKP.

Naime, prvostupanjskom presudom u potpunosti je riješen predmet optužbe, kako je ona bila tijekom glavne rasprave izmijenjena, jer je, uz osuđujući dio u kojem su opt. A.L. i opt. M.S. proglašeni krivim za počinjenja kaznenih djela prema činjeničnim i pravnim opisima djela po točki 1. te presude, a opt. M.S.1 proglašen krivim za kaznena djela prema činjeničnim i pravnim opisima iz točke 2. te presude, u preostalom dijelu izreke sud prvog stupnja opt. M.S. oslobodio optužbe temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP, dakle, nalazeći da nije dokazano da bi ovaj optuženik počinio djelo za koje je optužen. Pri tome je, u odnosnom dijelu pobijane presude, u kvantitativnom pogledu obuhvatio sve navode optužbe o odlučnim činjenicama, dakle onim činjenicama koje čine obilježja kaznenog djela i od kojih ovisi primjena pojedine odredbe kaznenog zakona, a također još i o onim činjenicama i okolnostima koje djelo pobliže označuju. Na taj način nije ostavljen neriješenim ni jedan dio sadržaja i predmeta optužbe. Drugo je pitanje na koji način je u kvalitativnom pogledu u odnosnom dijelu taj sadržaj i predmet optužbe riješen.

Zbog toga sud drugog stupnja ne nalazi da bi u pobijanoj presudi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 7. ZKP.

Također neosnovano žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona u njenom oslobađajućem dijelu. Ovo zbog toga jer je opt. M.S. optužbe oslobođen temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP, dakle, zbog toga što nije dokazano da je počinio djelo za koje je optužen. Zbog toga sud prvog stupnja nije ni dospio u položaj da ocjenjuje, sa stajališta primjene kaznenog zakona, da li je predmetno djelo kazneno djelo, zatim ima li okolnosti koje isključuju krivnju, odnosno okolnosti koje isključuju kazneni progon, te koje odredbe kaznenog zakona se imaju primijeniti.

Naime, prema utvrđenju postojanja činjenica navedenih u točki 1. i točki 2. u osuđujućem dijelu pobijane presude, proizlazi da su opt. A.L. i opt. M.S., uz pomoć opt. M.S.1 dogovorili da opt. S. nabavi određenu količinu eksploziva, kapisli detonatora i štapina, te da ih isporuči opt. A.L., koji će mu za to pribaviti heroin u vrijednosti od 150 DEM. Takva utvrđenja odlučnih činjenica i drugih dokazno važnih činjenica, s razlozima pobijane presude o njihovom postojanju, doduše indicirala su i mogućnost zaključivanja da je opt. S. s namjerom potaknuo opt. L. na počinjenje kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, u svezi čl. 37. KZ, ali u tom pravcu optužba nije postavila određene tvrdnje o djelu, pa bi sud, koji inače ima ovlaštenja sudionika u počinjenju kaznenog djela, optuženog kao supočinitelja, proglasiti krivim kao poticatelja u smislu čl. 35. st. 2. i 4. te čl. 37. KZ, povrijedio odredbu čl. 350. st. 1. ZKP. Naime, u tvrdnji iz optužnice o dogovoru na razmjenu eksploziva i dr. za heroin ne postoji, i u njoj nije sadržana i određena tvrdnja o stvaranju ili učvršćivanju odluke opt. A.L. o počinjenju kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, tu nema navoda o molbi, upućenoj opt. A.L. od strane opt. M.S., njegovoj prijetnji, davanju savjeta, stvaranju pretpostavki za prikrivanje djela, obećanja poklona i slično. Drugo je pitanje, ali je, kraj žalbe kojom se prvostupanjska presuda ne pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja to nevažno, da li su izvedeni dokazi tijekom glavne rasprave davali osnovu za preinaku činjeničnih navoda optužnice u pravcu poticanja, što državni odvjetnik međutim nije učinio. Zbog toga, s obzirom da državni odvjetnik nije podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog

čno i

činjeničnog stanja, dapače, on je u žalbi izričito naveo da je "činjenično stanje to cjelovito utvrđeno", nema uvjeta za ukidanje presude u pravcu kada to tek sada u žalbi predlaže državni odvjetnik.

Obzirom da u optužnici glede opt. M.S. nije bilo navoda o odlučnim činjenicama koje tvore obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, u svezi čl. 37. KZ, to u pobijanoj presudi i nisu trebali stajali razlozi o jednom takvom djelu, pa njihovim izostankom nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Slijedom navedenih razloga, uz primjenu čl. 387. ZKP, odlučeno je kao u točki II. izreke ove drugostupanjske izreke.

Na žalbe državnog odvjetnika, opt. A.L. i opt. M.S.:

- povodom žalbi, po službenoj dužnosti:

Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja je pri ispitivanju pobijane presude po čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, našao da je kazneni zakon povrijeđen na štetu opt. A.L. i opt. M.S.1 i to u dijelu u kojem su oni proglašeni krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, a opt. M.S.1 još i u vezi čl. 38. KZ. Do ove povrede kaznenog zakona na štetu optuženika došlo je zbog toga i na način da je prema njima primijenjena odredba čl. 173. st. 2. KZ koja je vrijedila u vrijeme počinjenja kaznenog djela u ožujku 1998. i u vrijeme presuđenja 28.10.1998., što je tada bilo pravilno i u skladu s odredbom čl. 3. st. 1. KZ. Međutim, nakon toga, a do pravomoćnosti presude ova odredba čl. 173. st. 2. KZ izmijenjena je odredbom čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 129/00), između ostalog i glede propisane kazne na to djelo, tako da je umjesto ranije propisane kazne zatvora od 1 – 10 godina ili kazne dugotrajnog zatvora, ovom novom odredbom propisana kazna zatvora u trajanju od 1 – 12 godina, uslijed čega se novi zakon za optuženike pokazuje blažim, te ga zato valja primijeniti prema odredbi čl. 3. st. 2. KZ, kojom se propisuje da ako se nakon počinjenja kaznenog djela zakon jedanput ili više puta izmijeni, obavezno će se primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja.

Slijedom navedenih razloga, a uz primjenu čl. 390. st. 1. ZKP, odlučeno je kao u točki

I. izreke ove drugostupanjske odluke.

Glede žalbe opt. M.S. (osim zbog odluke o kaznenim sankcijama):

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja uvodno ističe da je u cijelosti prihvatio razloge pobijanog osuđujućeg dijela presude iznijete glede ocjene istinitosti dokaza i utvrđenja činjeničnog stanja, te razloge kojima se rukovodio u primjeni odredaba kaznenog zakona, smatrajući ih dovoljnim i u suglasju s izvedenim dokazima tijekom pravilno i zakonito provedenog postupka.

Iako žalitelj ističe i žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, što proizlazi iz navoda da prvostupanjsku presudu pobija iz svih žalbenih razloga po čl. 366. ZKP, u žalbi određeno ne ukazuje koju to bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. ističe i u čemu bi se ona sastojala. Naprotiv, u uvodnom dijelu obrazloženja žalbe samo su iznijeti dijelovi iskaza optuženika, ukazano je na različitosti u tim iskazima i potom je postavljeno nekoliko pitanja koja navodno nisu dobila odgovora u razlozima i u utvrđenom činjeničnom stanju, dakle proizlazi da žalitelj prvostupanjsku presudu time zapravo pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, točnije samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, obzirom da ne ukazuje na odlučne činjenice koje nisu utvrđene, a ne i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Žalitelj na opisani, neodređeni način također ističe i žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, ne obrazlažući u čemu bi se ta povreda imala sastojati. Iz navoda žalbe zapravo proizlazi da ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, koja bi se trebala sastojati u primjeni kaznenog zakona na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ali to nisu razlozi predviđeni za ovaj žalbeni osnov, a uz to oni bi bili neosnovani zbog toga jer je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

Na isti način žalitelj ističe i žalbeni osnov zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ne obrazlažući ga.

Zbog toga se žalitelja glede prethodno navedenih žalbenih osnova najprije upućuje na razloge prvostupanjske presude, a potom i na preostale razloge ove drugostupanjske odluke.

Neosnovano žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da su iskazi opt. A.L. i opt. M.S.1, obzirom da opt. M.S. poriče učin djela, otklanjajući bilo kakovu vezu s eksplozivom, nedovoljno pouzdani osnov za pobijano utvrđenje činjeničnog stanja, jer da su ovi optuženici iskaze mijenjali tijekom kaznenog postupka i jer da su ti iskazi, za žalitelja u bitnim detaljima o istim činjenicama i okolnostima različiti.

Suprotno ocjeni žalitelja, ovaj sud drugog stupnja, jednako kao i sud prvog stupnja, nalazi da su iskazi navedene dvojice optuženika A.L. i M.S.1 dovoljno pouzdan osnov za utvrđeno činjenično stanje, unatoč tome što se u iskazima ove dvojice optuženika doista mogu naći različiti opisi pojedinih detalja ponašanja pojedinih optuženika, ali ovo ne i u onom bitnom dijelu, tj. o tome da su o nabavi eksploziva telefonski najprije razgovarali opt. A.L. i opt. M.S.1 i nakon toga da je s opt. A.L. nastavio razgovarati telefonskim putem opt. M.S., pri čemu je upravo opt.

M.S. i zatražio da eksploziv bude naknađen isporukom heroina vrijednosti 150 DEM. To isto proizlazi iz njihovih iskaza datih tijekom kaznenog postupka prije početka glavne rasprave, a također i iz iskaza koje su dali na glavnoj raspravi. Za predmetno činjenično stanje zapravo i nije odlučno da li je opt. M.S. bio u neposrednom telefonskom kontaktu s opt. A.L., nego je bitno da je na taj način dovoljno pouzdano utvrđeno da je upravo on ta osoba koja je dobavila i donijela eksploziv s priborom na dogovoreno mjesto, a to nedvojbeno proizlazi iz onog dijela iskaza opt.

A.L. u kojem opisuje da mu je opt. M.S.1, najprije na pitanje gdje je eksploziv, pokazao smetlište i jednu staru odbačenu peć, gdje se eksploziv nalazio, a upravo opt. M.S. da mu je nakon toga rekao da se u omotu pored peći nalazi eksploziv i to pet "sapuna" po 250 gr, da se upravo opt. M.S. sagnuo, uzeo eksploziv i ušao u njegovo vozilo "Opel Ascona", sjedajući na mjesto suvozača. Svjedok M.B., policajac koji se zatekao u blizini s policajcem B.G. potvrđuje tu činjenicu da se u trenutku zaticanja počinitelja djela opt. M.S. nalazio na mjestu suvozača u automobilu opt.

A.L., što potvrđuje i svjedok B.G., a također i opt. M.S.1. Zbog toga je uvjerljiv i logičan zaključak suda prvog stupnja da je opt. M.S.1 samo pomagao ostaloj dvojici optuženika u dogovoru i razmjeni eksploziva s priborom za heroin, a eksploziv s heroinom da je nabavio i opt. A.L. pribavio opt. M.S. Da opt. M.S. nije imao veze s eksplozivom, zasigurno ne bi znao, pa ne bi mogao ni govoriti opt. A.L. da se u omotu ostavljenom na smetlištu nalazi upravo opisana količina i način pakiranja eksploziva i zasigurno ne bi upravo on sjedio u automobilu opt.

A.L. kod razmjene za heroin, a opt. M.S. da bi u času razmjene stajao po strani izvan automobila, već bi mjesta gdje se oni tada nalaze i u času nailaska policije bila očito obrnuta, tj. tada bi opt. M.S.1 bio u automobilu opt. A.L., a opt. M.S. stajao po strani.

Zbog navedenih razloga sud drugog stupnja ne prihvaća kritiku žalitelja da sud prvog stupnja nije pravilno ocijenio rezultate izvedenih dokaza i da je iz utvrđenih činjenica – indicija izveo pogrešne zaključke o postojanju odlučnih činjenica, a slijedom toga i da nisu pravilno primijenjene odredbe kaznenog postupka ni odredbe kaznenog zakona.

Glede pak žalbe zbog odluke o troškovima postupka, sud drugog stupnja nalazi da je u pobijanoj presudi pravilno primijenjena odredba čl. 122. st. 1. i čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP, te da je odluka o troškovima kaznenog postupka u odnosu na žalitelja pravilna i zakonita i da navodima žalbe ničim nije dovedena u sumnju.

Na žalbe državnog odvjetnika, te opt. A.L. i opt. M.S. zbog odluke o kaznenim sankcijama:

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja prihvaća razloge pobijane presude o izrečenim kaznama i sigurnosnim mjerama kao valjane, smatrajući da odlukom o izrečenim kaznama i sigurnosnim mjerama nisu prekoračena zakonska ovlaštenja i da su kazne pravilno odmjerene obzirom na okolnosti koje utječu na to da kazna bude veća ili manja, uključujući i razloge, te odluku o primjeni odredbi KZ o ublažavanju kazne glede opt. M.S.1 zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ. Ovo i pored toga što je drugostupanjskom odlukom pobijana presuda djelomično preinačena u pravnoj oznaci djela, kao što je navedeno u točki I. njene izreke. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda izrečenim kaznama, a glede opt. A.L. i opt. M.S., a još i uz izrečene sigurnosne mjere, može se očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja u smislu odredbe čl. 50. KZ i to radi postizanja svrhe specijalne, a također i generalne prevencije.

:

Glede žalbe državnog odvjetnika

U žalbi državnog odvjetnika samo se općenito izražava nezadovoljstvo izrečenim kaznama i pledira za strožim kažnjavanjem, bez navođenja razloga za takav zahtjev glede opt. A.L. i opt. M.S.1, a glede opt. M.S. se samo ukazuje da se radi o minsko-eksplozivnom sredstvu veće snage, a ne o privrednom eksplozivu.

Međutim, da se u predmetnoj stvari radilo o privrednom eksplozivu, tada ne bi bila ostvarena obilježja kaznenog djela iz čl. 335. st. 1. KZ, što žalitelj očito zanemaruje, kao što zanemaruje i okolnost da opt. A.L. i opt. M.S. zbog nailaska policije nisu uspjeli ostvariti željenu svrhu razmjenom eksploziva za heroin, te je na taj način spriječena daljnja opasnost od njihove djelatnosti.

Zbog toga sud drugog stupnja nalazi da su sve postojeće okolnosti o kojima prema čl. 56. KZ ovisi izbor vrste i mjere kazne potpuno i pravilno utvrđene, te pravilno ocijenjene kao otegotne, odnosno olakotne okolnosti i da te okolnosti opravdavaju očekivanje da će svrha kažnjavanja biti ostvarena upravo izrečenim kaznama.

Glede žalbe opt. A.L.:

Nije osnovana ni žalba opt. A.L. zbog odluke o kazni, u kojoj se samo ponavlja iste one olakotne okolnosti koje je već uzeo u obzir sud prvog stupnja, pa se zahtijeva samo njihovo prevrednovanje u korist optuženika.

Sud drugog stupnja, nasuprot tome nalazi da su sve olakotne okolnosti, navedene u pobijanoj presudi, a u žalbi samo ponovljene, u dovoljnoj mjeri u korist optuženika vrednovane, pa je upravo zbog toga ovom optuženiku za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, dakle u visini posebnog minimuma propisane kazne, a za kazneno djelo iz čl. 335. st. 1. KZ tek nešto više od minimuma propisane kazne. Ni po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nisu postojali razlozi za primjenu odredbi o ublažavanju kazne po čl. 57. KZ, zato jer se svrha kažnjavanja time ne bi mogla ostvariti, obzirom da utvrđeno činjenično stanje pokazuje da je ovaj optuženi svojim ponašanjem, tražeći od opt. M.S.1 da mu nabavi eksploziv, u nedopuštenu djelatnost uvukao i njega i opt. M.S., a radi ostvarenja cilja da za sebe nabavi eksploziv, upustio se još i u vršenje drugog kaznenog djela, nabavljajući heroin, dakle opojnu drogu koja se smatra težom vrstom droge. Zbog toga, a još i zbog okolnosti da je za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ propisana kazna zatvora do 12 godina, ne dolazi u obzir ni izricanje uvjetne osude, za koju žalitelj pledira. Za izricanje uvjetne osude ne postoje ni zakonski uvjeti.

Glede žalbe opt. M.S.:

Najzad, ni žalba opt. M.S. nije osnovana zbog odluke o kaznenim sankcijama, jer se u njoj samo zahtijeva preocjena olakotnih okolnosti u korist optuženika, ukazuje na izostanak ostvarenja željenog cilja, a također se nudi i zaključak da je optuženik zapravo bolesna osoba u psihološkom smislu i to uslijed psihičkih stresova s ratišta, zbog čega je počeo uzimati drogu, pa da mu je potrebna pomoć i podrška, a ne kazna.

Suprotno stajalištu žalitelja sud drugog stupnja smatra da su sve okolnosti o kojima ovisi izbor i odmjera kazne potpuno i pravilno utvrđene i pri tome u dovoljnoj mjeri vrednovani u korist optuženika. Žalitelj zanemaruje postojanje otegotne okolnosti koja se sastoji u višekratnoj ranijoj osuđivanosti, doduše za kaznena djela druge vrste, ali pri tome i za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga, za koje je pravomoćno osuđen u siječnju 1997. godine. Ta okolnost suprotstavlja se ocjeni da bi svrha kažnjavanja iz čl. 50. KZ mogla biti s uspjehom ostvarena blažom kaznenom sankcijom od izrečene, unatoč brojnim i značajnim olakotnim okolnostima.

Najzad, iako ovaj žalitelj ističe i žalbeni osnov kojim pobija odluku o sigurnosnoj mjeri, koja mu je izrečena temeljem čl. 80. st. 1. KZ, u žalbi ne iznosi nikakve razloge kojima bi obrazlagao zbog čega odluku o sigurnosnoj mjeri oduzimanja minsko-eksplozivne naprave pobija.

Sud drugog stupnja smatra da je sigurnosna mjera oduzimanja navedenog predmeta, minsko-eksplozivne naprave koja je bila privremeno oduzeta prema potvrdi Policijske uprave pravilno primijenjena, jer je taj predmet uporabljen za počinjenje kaznenog djela i jer iz utvrđenih okolnosti da je optuženik povremeno konzument opojnih droga ima opravdanja za ocjenu postojanja opasnosti da bi taj predmet ponovno mogao biti uporabljen za počinjenje takvih kaznenih djela, čime su ispunjeni uvjeti iz čl. 80. st. 1. KZ.

Slijedom navedenih razloga, a uz primjenu čl. 387. ZKP, odlučeno je kao u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v. r.

mr. Branko Zmajević, v. r.