Croatian Supreme Court dismisses tenant's appeal for eviction due to non-use of apartment exceeding six months.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the tenant's appeal against a final eviction order, ruling the lower courts' decisions were legally sound. The tenant argued for a suspension of proceedings due to unknown whereabouts and claimed unjustified non-use of the apartment, but failed to provide evidence for statutory exceptions. Consequently, the court confirmed that the tenant's continuous non-use for over six months validly justified the termination of the tenancy right under the Housing Relations Act.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku; Zakon o stambenim odnosima: An appeal for eviction based on non-use of the apartment is valid if the tenant cannot prove statutory exceptions to the six-month non-use rule, and a suspension of proceedings is not required when the tenant's location is unknown.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2295/1994-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske željeznice Zagreb, protiv tuženika M.B. iz Z., sada odsutnog i nepoznata boravišta, koga zastupan staratelj za poseban slučaj Č.D., odvjetnik iz K. radi otkaza stanarskog prava rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od dana 23. veljače 1993. godine broj Gž-181/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od dana 19. studenog 1992. godine broj P-198/92, u sjednici održanoj dana 15. rujna 1994.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika izjavljena protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od dana 23. veljače 1993. godine pod poslovnim brojem Gž-181/93, odbija se kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Pravomoćnom presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika te je potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom se usvaja otkaz stanarskog prava te se nalaže tuženiku M.B. da iseli iz stana površine 41,04 m5 koji se nalazi u K., te da taj stan slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju.
Protiv ove pravomoćne presude reviziju izjavljuje tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da ovaj revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu ili da rješenjem prihvati reviziju i ukine u cijelosti presudu suda prvog i drugog stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je reviziju tuženika dostavio tužitelju i nadležnom državnom odvjetniku.
Tuženik u odgovoru na reviziju tužitelja osporava revizijske navode uz prijedlog da revizija bude odbijena kao neosnovana, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u izjašnjenju na reviziju tuženika predložio da se revizija kao neosnovana odbije.
Revizija nije osnovana.
Nije osnovana bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. t. 2.toč. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).
Ovaj sud nadalje nalazi da su niži sudovi u obrazloženju svojih odluka iznijeli jasne i određene razloge o svim odlučnim činjenicama, tako da njihove odluke nemaju nedostataka zbog kojih ih ne bi bilo moguće ispitati, iz čega slijedi da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju povredu određeno ukazuje revident.
Nadalje sudovi su po nalaženju ovog suda pravilno postupili kada nisu odredili prekid postupka
pozivom na odredbu iz čl. 213. st. 1. toč. 2. ZPP. Spomenuta odredba propisuje da će sud odrediti prekid postupka, ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja (poplave i slično) odsječeno od suda. Za tuženika tijekom postupka nije utvrđeno gdje sada boravi. Osim toga u situaciji kada je u za to određenom postupku (čl. 215. Zakona o braku i porodičnim odnosima) tuženiku postavljen staratelj za poseban slučaj, upravo zbog toga što je u tom postupku utvrđeno da je tuženik nepoznatog boravišta, onda u datim okolnostima ovoga slučaja niti nema pretpostavki za prekid parničnog postupka sukladno odredbi iz čl. 213. st. 1. toč. 2. ZPP.
Iz tog razloga ovaj sud prihvaća stajalište sudova nižeg stupnja koji su otklonili prijedlog staratelja tuženika za prekid postupka, a to ujedno znači da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revizija upućuje.
Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren. Kao što iz izloženog već proizlazi u valjano provedenom parničnom postupku (čl. 7. i 8. ZPP) utvrđeno je da je tuženik prestao koristiti stan neprekidno duže od 6 mjeseci iz čega dalje slijedi da je pravilna odluka suda o prihvaćanju tužbenog zahtjeva kojom je usvojen otkaz stanarskog prava i kojom je obvezan tuženik na iseljenje i predaju spornog stana tužitelju sve pozivom na odrebu iz čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 41/85, 42/86 i 22/92, u daljnjem tekstu: ZSO).
Nadalje valja naglasiti da eventualno postojanje okolnosti koje predviđa odredba iz čl. 99. st. 2. ZSO, a koje opravdavaju nekorištenje stana i spriječavanje davanja otkaza po navedenom osnovu kao i onih iz čl. 100. i 101. ZSO treba dokazati stanar, a revident kao stanar postojanje takvih okolnosti nije dokazao.
Iz svega izloženog proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a kako nisu ostvareni ni razlozi na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti to je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu. Stoga je odlučeno kao u dispozitivu presude.
U Zagrebu, 15. rujna 1994.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković v.r.