Rev-1912/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Rev 1912/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K.J. iz Z., J. …, protiv tuženika G. iz Z., koje zastupa D.M.-U., odvjetnica iz Z., radi poništenja rješenja tuženika o prestanku radnog odnos, odlučujući o reviziji tužitelja koju je izjavio protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 8. veljače 1994. br. Gž-9214/93-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 2. lipnja 1993. godine br. Pr-736/93, u sjednici vijeća koja je održana 15. studenog 1994. godine

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje odluka tuženika o prestanku radnog odnosa od 24.

12. 1991. i 3. siječnja 1992. godine i vraćanje na radno mjesto voditelja kremacijskih postrojenja. Odlučeno je da tužitelj naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 110 Kn. Protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati i donese zakonita odluka o sporu.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revident ponavlja žalbene navode, da je bivši Osnovni sud udruženog rada odbio zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika od 20. srpnja 1990. godine o prestanku radnog odnosa. Ta je odluka povodom žalbe tužitelja ukinuta, a zatim je u nastavku postupka Općinski sud u Zagrebu zahtjev tužbe za poništenje te odluke prihvatio. Protiv te odluke tuženik se nije žalio, pa je ta odluka postala pravomoćna. Nakon toga tuženik je donio, sada osporavanu odluku o prestanku radnog odnosa, a sudovi su zahtjev tužitelja za poništenje te odluke odbili, a prigovor pravomoćne presuđene stvari nisu prihvatili, jer pogrešno nalaze, da u konkretnom slučaju ne postoji ni subjektivni ni objektivni identitet spora. Naprotiv, revident nalazi taj prigovor osnovanim, jer se radi o istim strankama u sporu i istom tužbenom zahtjevu, osim što je u prvoj odluci od 20. stpnja 1990. godine kao dan prestanka radnog odnosa naznačen prvi dan izostanka tužitelja s posla, a druga odluka, sada osporavana,

kao

dan

prestanka radnog odnosa naznačuje zadnji dan izostanka tužitelja s posla.

Tužitelj nije u pravu. Sudovi su pravilno postupili kad nisu prihvatili prigovor tužitelja o pravomoćno presuđenoj stvari. Suprotno mišljenju revidenta u konkretnom slučaju ne postoji isti objektivni identitet spora, što je inače temeljni uvjet za postojanje takvog pravnog instituta. Naime, prigovor pravomoćno presuđene stvari ostvaruje se onda kad bi u oba spora postojao isti subjektivni (stranke u sporu) i objektivni identitet (predmet spora), što ovdje nije slučaj.

U situaciji kad je prema istom tuženiku za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa od 20. srpnja 1990. godine kojom je kao dan prestanka radnog odnosa utvrđen prvi dan izostanka tužitelja s posla, a sada osporavanom odlukom od 24. 12. 1991. godine kao dan prestanka radnog odnosa utvrđen je zadnji dan izostanka s posla proizlazi, da se radi o sasvim novoj odluci koja u objektivnom smislu ne čini identitet sa ranije postavljenim tužbenim zahtjevom i koji je prihvaćen presudom Općinskog suda u Zagrebu (Pr-2881/91) i sada postavljenim tužbenim zahtjevom, pa otuda i nepostojanje pretpostavki koje

bi prigovor tužitelja o pravomoćno presuđenoj stvari opravdale.

Ispitujući pobijanu odluku po sluŽbenoj dužnosti u pogledu valjane primjene materijalnog prava (čl. 386. ZPP, "NN" br. 53/91), ovaj sud nalazi da takovih povreda nema, a kako u provedenom postupku nema ni onih povreda postupka na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je reviziju tužitelja kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 15. studenog 1994.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.