Gž R-1418/2021-6 · Županijski sud u Rijeci



Poslovni broj Gž R-1418/2021-6

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda Dubrovniku poslovni broj Pr-39/2019 od 16. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda Dubrovniku poslovni broj Pr-39/2019 od 16. srpnja 2021.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati razliku plaće u iznosu od 94.788,01 kn bruto sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude umanjeno za zateznu kamatu za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima.

2.U točki II izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 15.375,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3.Protiv te presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4.Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st.

2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) nalazi u tome što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, odnosno postoji kontradiktornost između pojedinih izvedenih dokaza. Navodi da sud polazi od pretpostavke da je tužitelj u utuženom razdoblju svakog dana tijekom višednevne plovidbe radio šesnaest sati dnevno te imao osam sati dnevnog odmora, pri čemu je zanemario radne naloge i pripadajuća izvješća o radu, registre službenih poslova i obračunske liste plaće kao jedina dokazna sredstva kojima se može utvrditi jesu li u utuženom razdoblju doista ostvareni prekovremeni sati.

U navedenim izvješćima o radu da je detaljno opisano kada je tužitelj započinjao i završavao rad te koje poslove je obavljao svakog radnog dana tijekom višednevnih plovidbi na koje je upućen radnim nalogom, uključujući i poslove koje je izvršavao tijekom izvanrednih intervencija koje su okarakterizirane i plaćene kao prekovremeni rad. Navodi da sud presudu temelji isključivo na iskazima tužitelja i svjedoka koji su i sami tužitelji u činjenično i pravno identičnim predmetima. Osim toga da je pobijana presuda u koliziji sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznesenim u rješenju Revr – 50/2012 od 11. siječnja 2017. u kojem se navodi da pravo na povećanje plaće za prekovremeni rad može se ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada, a ne i za sate kada nisu izvršavani radni zadaci.

Navodi da se sud nije upustio u ocjenu karaktera rada tužitelja tijekom utuženog razdoblja, zbog čega nije mogao ocijeniti osnovanost primjerice isplaćenih naknada po osnovi smjenskog rada ili rad u turnusu iako je očito da rad tužitelja nije bio organiziran na navedeni način. Također da sud nije uvažio specifičnosti radnog mjesta tužitelja i relevantne odredbe Zakona o policiji koje se odnose na organizaciju rada i kriterije za obračun plaće policijskih službenika niti relevantne odredbe Kolektivnog ugovora koje se odnose na pasivno dežurstvo.

Navodi da su tužitelju uz osnovnu plaću obračunati isplaćeni svi dodaci na plaću predviđeni Kolektivnim ugovorom, konkretno dodaci za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, rad nedjeljom, rad blagdanom, rad u smjenama, rad u turnusu, kao i dodaci za pasivno dežurstvo i terenski rad.

5.Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6.Odgovor na žalbu nije podnesen.

7.Žalba nije osnovana.

8.Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

9.Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP- a jer je utvrđeno činjenično stanje rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza.

10.Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

11.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće iz osnove neplaćenog prekovremenog rada, rada subotom, rada nedjeljom, blagdanom, te noćnog rada u razdoblju od siječnja 2014. do prosinca 2019.

12.U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen u Policijskoj upravi Dubrovačko-neretvanskoj, Pomorska policija na radnom mjestu policijskog službenika,

-da je rad tužitelja organiziran na način da je isti upućivan na višednevne plovidbe,

-da je tužitelj radio kao policijski službenik na višednevnim plovidbama po nalogu poslodavca,

-da rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama,

-da je uvidom u evidenciju prisutnosti na radu, te iskaza svjedoka EK i SK, utvrđeno da je tužitelj u utuženom razdoblju u smislu odredbi važećih kolektivnih ugovora ostvarivao pravo na plaću za rad u redovnom radnom vremenu, prekovremenom radu, radu noću, subotom, nedjeljom, praznikom uz tzv. terenski dodatak i naknadu za tzv. pasivno dežurstvo,

-da je redovno radno vrijeme bilo jasno i određeno definirano radnim nalogom kao vrijeme u kojem tužitelj mora obavljati poslove svog radnog mjesta i rasporeda,

-da je terenski dodatak u smislu čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13, 150/13. 153/13 i 71/16 – dalje KU), odnosno čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17 i 12/18 – dalje KU/17) naknada koju je tužitelj ostvario temeljem same činjenice da je radio izvan samog mjesta rada preko osam sati i kao takva ne ovisi o tome je li tužitelj radio prekovremeno,

-da je naknada za pasivno dežurstvo u smislu odredbe čl. 44. st. 4. KU odnosno čl. 38. st. 4. KU/17 naknada koja se isplaćuje u unaprijed određenom postotku zbog činjenice da je službenik pripravan za rad, time obvezan i spreman u svakom trenutku odazvati se pozivu poslodavca i obavlja poslove po njegovom nalogu i kao takav nije od utjecaja na pravo na plaću za prekovremeni rad,

-da je tužitelj redovito obavljao poslove za poslodavca izvan redovnog radnog vremena jer je po nalogu i za račun poslodavca nadzirao i čuvao plovilo u vlasništvu poslodavca i u tu svrhu obavljao poslove za poslodavca koji kao takvi nisu evidentirani kao radno vrijeme, dok je ujedno nakon radnog vremena redovito obavljao poslove održavanja broda, međutim točan broj prekovremenih sati u kojima je tužitelj obavljao sve ove poslove u danim okolnostima nije moguće utvrditi za svaki konkretni dan jer o ovakvim poslovima nisu vođene pisane evidencije niti su isti poslovi takve naravi da bi uvijek trajali isto vrijeme jer su ovisili o varijabilnim okolnostima poput dnevnog opsega posla, tijekom redovnog radnog vremena, vremenskim prilikama, vezu i stanju broda, a koje okolnosti nisu pisano evidentirane za određene dane,

-da je tužitelj za vrijeme višednevnih plovidbi brodom boravio na brodu dnevno 24 sata, od kojeg vremena se 8 sati odnosilo na njegov redovni rad, 8 sati na prekovremeni rad i 8 sati na dnevni odmor,

-da je vještakinja financijske struke Jelena Ćurlica izračunala plaću tužitelja po osnovi prekovremenog rada na način da je kao prekovremeni rad računala sate izvan redovnog radnog vremena u okviru 24 sata, umanjeno za 8 sati dnevnog odmora, i to nakon pregleda isprava o prisutnosti na radu, radnih naloga i obračuna o isplati plaće u utuženom razdoblju, uzimajući pri tome u obzir sve naknade plaće koje je tuženica isplatila po osnovi prekovremenog rada, dok je samo vrijeme dnevnog odmora računala u razdoblju od 22 do 6 sati, time noću, uz iznimku kada bi redovno radno vrijeme započinjalo u 5 sati, kada je dnevni odmora računala u razdoblju od 21 do 5 sati,

-da je vještakinja na opisani način utvrdila da razlika plaće koja je bila isplaćena i koja je obračunata po nalogu suda, iznosi 94.788,01 kn bruto,

-da je vještakinja odgovarajući na prigovore tuženice jasnoj izričito navela da je prilikom izračuna razlike plaće uzela u obzir sve isplate poslodavca po osnovi rada u konkretnom razdoblju, time i uplate po osnovi smjenskog rada i rada u turnusima.

13.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da vrijeme koje je tužitelj tijekom boravka više dana na brodu po 24 sata, a koje se odnosi na sate nakon redovnog radnog vremena, ali bez 8 sati odmora, predstavlja prekovremeni rad. Pritom se sud prvog stupnja poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno, već je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme, odnosno vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati, te da tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada da se ne može smatrati prekovremenim radom. Zbog navedenog prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja pozivajući se na odredbu čl. 43. st. 2. i čl. 46. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje ZR/09) odnosno odredbu čl. 60. st. 1. i čl. 61. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 – dalje ZR/14), odredbu čl. 33. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 34/11), te odredbu čl. 44. KU odnosno čl. 38. KU/17.

14.Na dosuđeni iznos tužitelju je priznata zatezna kamata koja na svaki pojedinačni mjesečni iznos teče od 15-og dana u mjesecu za prethodni mjesec, sukladno odredbi čl. 84. st. 3. ZR/09 odnosno čl. 92. st. 3. ZR/14 u vezi s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO).

15.Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

16.Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj kao policijski službenik kontinuirano višednevno boravio na brodu 24 sata dnevno temeljem izdanih radnih naloga tuženice kao poslodavca, tijekom kojeg boravka nije imao mogućnost napuštanja broda. Također je pravilno utvrđeno da je tužitelj nakon redovnog radnog vremena po nalogu poslodavca obavljao poslove koji se odnose na redovito održavanje broda, s tim da broj prekovremenih sati u kojima je tužitelj obavljao ove poslove u danim okolnostima nije bilo moguće utvrditi za svaki konkretan dan jer o tim poslovima nisu vođene pisane evidencije niti su poslovi takve naravi da bi uvijek trajali isto vrijeme jer su ovisili o varijabilnim okolnostima poput dnevnog opsega posla tijekom redovnog radnog vremena, vremenskim prilikama, vezu i stanju broda, a koje okolnosti nisu pisano evidentirane za određeni dan.

17.Po ocjeni ovog suda tuženica neosnovano u žalbi osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka GK i JK jer se za njihove iskaze ne može prihvatiti ocjena da su iskazivali pristrano budući su navedeni svjedoci iskazivali o činjenicama u vezi s načinom organiziranja poslova na brodu za vrijeme višednevne plovidbe na moru u kojoj su i sami sudjelovali. Upravo iz iskaza navedenih svjedoka, kao i samog tužitelja, jasno proizlazi da se ovdje tužitelj cijelo vrijeme nalazio na plovilu koje ne smije napustiti a pri tome nije bio u mogućnosti uopće koristiti 8 sati pravog odmora ili da ode s broda i da u tom periodu bude nedostupan ili da odbije izvršiti zadatak po nalogu poslodavca jer cijelo vrijeme boravka na brodu članovi posade moraju biti na vezi i izvršavati zadatke po pozivu i nije moguće uopće predvidjeti poziv za intervenciju a za vrijeme trajanja službe se veza stalno sluša a slobodnog vremena na brodu je jako malo jer stalno se ima nešto za raditi, odnosno da su isti obavljali i druge poslove na brodu.

18.Stoga, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se obračun plaće tužitelja koji je boravio više dana na brodu po 24 sata vrši na način da se obračunava 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati dnevnog odmora. Takvo stajalište je u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u više odluka (primjerice Rev-400/2022 od 11. siječnja 2024 i Rev-487/2023-2 od 22. studenoga 2023.).

19.Prema odredbi čl. 43. st. 2. i 3. ZR/09 odnosno odredbi čl. 61. st. 1. i 2. ZR/14 puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno, a ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, nije određeno radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme četrdeset sati tjedno.

20.Prema odredbi čl. 33. Zakona o policiji, policijski službenik dužan je i izvan radnog vremena odazvati se pozivu nadređenog rukovoditelja radi poduzimanja mjera i radnji za obavljanje neodgodivih poslova i zadaća (stavak 1.), policijski službenik dužan je po nalogu nadređenog rukovoditelja poslove obavljati duže od punog radnog vremena (stavak 2.), a u slučaju iz stavka 1. i 2. ovoga članka policijskom službeniku pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru (stavak 3.).

21.Prema odredbi čl. 44. st. 1. KU, odnosno čl. 38. st. 1. KU/17 osnovna plaća službenika i namještenika uvećat će se za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. propisano je da se dodaci iz stavka 1. međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a stavkom 13. je propisano da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. st. 1. KU odnosno čl.35. st.1. KU/17 plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

22.Slijedom toga pravilno je sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 44. KU odnosno čl. 38. KU/17, kojima je u utuženom razdoblju bilo regulirano pravo službenika na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, nedjeljom i državnim blagdanom, kao i odredbe čl. 42. i čl. 43. st. 2. i 3. ZR/09 odnosno čl. 60. i čl. 61. st. 1. i 2. ZR/14 kao i odredbe čl. 33. Zakona o policiji, utvrdio da tužitelju pripada pravo na spornu razliku plaće, u visini utvrđenoj na temelju nalaza i mišljenja financijske vještakinje.

23.Tuženica neosnovano osporava nalaz i mišljenje vještakinje. Naime, vještakinja je izračunala broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom te visinu naknade tužitelju u utuženom razdoblju na temelju pregleda obračuna plaće i evidencije mjesečnih sati rada ( SP3).Pritom je vještakinja očitujući se na primjedbe tuženice izričito izjavila da je prilikom izračuna razlike plaće uzela u obzir sve uplate poslodavca po osnovi rada u konkretnom razdoblju, time i uplate po osnovi smjenskog rada i rada u turnusima.

24.Zbog navedenog, vještakinja je u skladu sa pravilnom uputom suda prvog stupnja utvrdila da postoji obveza tuženice spram tužitelja u dosuđenom iznosu, pri čemu je vještakinja utvrdila točan broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te visinu dodataka na plaću tužitelja kroz utuženo razdoblje, s tim da je nakon takvog utvrđenja iz obračuna izuzela 8 sati dnevnog odmora te se o angažiranosti tužitelja kod tuženice u radu tijekom višednevnih službi koje su trajale 24 sata, više dana, 8 sati odnosi na redovan rad koji je tužitelju isplaćen kroz plaću, 8 sati se odnosi na prekovremeni rad, a 8 sati na dnevni odmor.

25.U odnosu na žalbene navode tuženice treba reći da je pasivno dežurstvo definirano odredbom čl. 57. KU odnosno čl. 51. KU/17, o čemu bi se radilo da je tužitelj u svoje slobodno vrijeme bio u situaciji da ne može napuštati prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, pa se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra pasivnim dežurstvom. U konkretnom slučaju tužitelj je izvan redovnog radnog vremena, provodio vrijeme na brodu obavljajući razne poslove svog radnog mjesta, što se ne može smatrati slobodnim vremenom, a posljedično tome ni pasivnim dežurstvom.

26.Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 16. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Marg an