Supreme Court dismisses appeal on invalid settlement due to unilateral post-signing conditions lacking mutual agreement.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment confirming the validity of a court settlement. The appellant argued the settlement was invalid because they unilaterally imposed new conditions regarding property rights after signing, claiming the lower courts erred in finding no mutual agreement on these terms. The court ruled that the settlement was a perfect, independent agreement concluded without any conditions, and the appellant's subsequent unilateral statements could not retroactively invalidate it or create a dependency not agreed upon at the time of signing.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku (ZPP); Zakon o obveznim odnosima (ZOO): A court settlement concluded without conditions remains valid and independent; unilateral post-signing statements by one party cannot retroactively invalidate the agreement or impose conditions without the other party's consent.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-2330/1991-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorda Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja A. J. iz Z., zastupan po E. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženice A. L. iz Z., A. R. iz Z. i S. B. iz Z., sve zastupane po P. Lj., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nevaljanosti sudske nagodbe, rješavajući, reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 12. ožujka 1991, br. Gž-1482/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 2. srpnja 1990. br. P- 5882/89, u sjednici održanoj dana 6. veljače 1992,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u kojem tužitelj zahtijeva, da se utvrdi, da nagodba sklopljena kod Općinskog suda u Supetru u spisu P-2/82. od 25. rujna 1986. godine nije valjana te da ne proizvodi pravne učinke od početka.
Istom presudom tužitelj je obvezan naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 4. 992,00 dinara.
Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.
Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude tužitelj je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se udovolji tužbenim) zahtjevu te obveze tuženike na naknadu parničnih troškova tužitelju, dok podredno predlaže da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Tuženici u odgovoru na reviziju prvenstveno predlažu, da se revizija odbaci, jer smatraju da je prekasno podnesena, dok podredno predlažu, da se revizija odbije kap neosnovana osporavajući pri tome iznesene revizijske razloge.
Javni tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Ovaj sud nalazi da je neosnovana tvrdnja tuženika iznesena u odgovoru na reviziju o tome da je revizija tužitelja nepravovremena jer da je navodno izjavljena nakon proteka zakonom predviđenog roka od 30 dana od dana dostave pobijane drugostepene presude revidentu.
Naime, iz spisa predmeta proizlazi, da je prijepis pobijane drugostepene presude dostavljen iskazanom punomoćniku tužitelja dana 16.IV.1991., a revizija tužitelja predata je preporučenom pošiljkom na poštu dana 16.V.1991. koji se dan smatra danom predaje sudu (prema odredbi čl. 113. st. 2. Zakona o parničnom postupku koji je temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "NN", br. 53/91 - u daljnjem tekstu: ZPP), a iz toga slijedi da je revizija izjavljena prije proteka zakonom predviđenog roka za izjavljivanje revizije (čl. 382. st. 1. ZPP).
Revizija međutim nije osnovana.
Nije se ostvario istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. To zato, jer po nalaženju ovog suda nije pred drugostepenim sudom ostvarena ona bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP na koju revizija sadržajno upućuje tvrdnjom, da u pobijanoj odluci drugostepeni sud nije ocijenio sve one žalbene navode revidenta koji su od odlučnog značenja, a. takve tvrdnje revidenta po ocjeni ovog suda nisu osnovane jer su u obrazloženju pobijane drugostepene odluke protivno revizijskim navodima svi žalbeni navodi tužitelja koji su od odlučnog značenja ocijenjeni po tom sudu. Pored toga ovaj sud nije našao da bi postojala ona bitna povreda iz čl. 354. st.
2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).
Nije se ostvario ni istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje, da nagodba sklopljena između. parničnih stranaka kod Općinskog suda u Supetru u predmetu P-2/82, od 25. rujna 1986. nije valjana te da ne proizvodi pravne učinke od početka.
S obzirom na tvrdnje revidenta kojima u tužbi i tokom postupka pa i u reviziji opravdava osnovanost istaknutog tužbenog zahtjeva, a napose imajući u vidu sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva - jer revident smatra da nije zaključena valjana sudska nagodba proizlazi da nije u pitanju zahtjev za pobijanje nagodbe kao pravnog posla zaključenog između stranaka već zahtjev koji je upravljen na utvrđenje nevaljanosti odnosno nepostojanja nagodbe na koju se inače pozivaju tuženici i po kojoj je kao valjanom izvršnom naslovu postupio izvršni sud po prijedlogu tuženika protiv revidenta. To dalje znači po ocjeni ovog suda, da niži sudovi pogrešno nalaze da bi u ovom predmetu trebalo primjenjivati propise koji određuju rokove za ostvarivanje zahtjeva radi pobijanja pravnih poslova (čl. 117. st. 1. i 2. za ovaj spor mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima - Z00) pri čemu su utvrdili da je tužba u ovom predmetu podnesena nakon proteka roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, dočim prema shvaćanju ovog suda radi se o zahtjevu čije ostvarivanje nije vremenski ograničeno postojećim propisima, jer nije u pitanju zahtjev za poništenje pravnog posla, ovdje nagodbe.
Međutim, bez obzira na pogrešan pravni pristup nižih sudova u tom pravcu odlukom o odbijanju istaknutog tužbenog zahtjeva kao neosnovanog niži sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo.
Naime, niži sudovi su u postupku utvrdili u bitnom, da su parnične stranke pred sudom u predmetu P-2/82, dana 25. rujna 1986. zaključile sudsku nagodbu u pogledu razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina koje su bile predmet spora u spisu P-2/82, kao i u pogledu nekretnine zvane B. o kojoj se vodila parnica u predmetu P-335/85, kojom su utanačile, da tužitelju pripadne pravo vlasništva u pogledu određenih zemljišnoknjižnih čestica na ime njegovog suvlasničkog dijela, a tuženicima je pripalo pravo suvlasništva u pogledu preostalih čestica koje su bile predmetom navedene nagodbe time, da valjanost ove nagodbe u času njezinog prihvaćanja i potpisivanja stranke nisu ničim uvjetovale pa su u znak prihvata ovu nagodbu i vlastoručno potpisale.
Niži sudovi su nadalje utvrdili da je tek nakon sklapanja sporne nagodbe nastavljeno dogovaranje stranaka u pravcu mogućeg rješenja sporova stranaka u pogledu stojne kuće i okućnice te su se stranke i u tom dijelu najprije bile sporazumile u pravcu, da ostane na snazi ranija nagodba stranaka u pogledu diobe ove imovine (stojne kuće i okućnice) od 13.III.1978. godine, ali prije nego je prihvaćena i potpisana nagodba o ovoj stvari došlo je do nesuglasica, jer je revident uvjetovao prihvat nagodbe u pogledu stojne kuće i okućnice izjavom o odricanju od prava plodouživanja na određene nekretnine koju bi trebala dati treća osoba koja inače nije sudjelovala u sklapanju CggerP ne i ove druge nagodbe niti je bila prisutna u tom času, a naknadno je revident izjavio da u koliko ne bude ispunjen po njemu postavljeni uvjet on smatra da ne vrijedi niti prethodna sporna nagodba.
Niži sudovi su na temelju rezultata provedenog postupka a napose prema sadržaju sudskog zapisnika koji sadrži izjave stranaka u pogledu sporne kao i nakon toga pokušane kasnije nagodbe zaključili, da tuženici nisu prihvatili da naknadno postavljeni uvjet po revidentu predstavlja uvjet u pogledu valjanosti sporne nagodbe niti su prihvatili jednostranu izjavu revidenta o odustanku od ranije zaključene i potpisane sporne nagodbe. Po nalaženju ovog suda niži sudovi su pravilno našli da je sporna nagodba zaključena i potpisana po strankama kao posve samostalan sporazum neovisan o predmetu kasnije pokušane nagodbe pri čemu je revident nakon zaključenja sporne nagodbe jednostrano pokušao uvjetovati opstojnost već zaključene nagodbe uvjetom o kojem nije bilo razgovora do zaključenja sporne nagodbe, a niti je utvrđeno da bi tuženici bili suglasni sa zahtjevom revidenta da se sporna valjano zaključena nagodba učini zavisnom o ispunjenju po revidentu naknadno istaknutog uvjeta ili pak da se smatra, da je raskinuta ili čak da nije ni sklopljena.
Niži sudovi su pored utvrđenja, da je sporna sudska nagodba između stranaka zaključena i potpisana bez ikakovih uvjeta koje je revident tek po njezinom sklapanju počeo isticati, utvrdili da pri zaključenju sporne nagodbe nije bilo nikakvog nesporazuma koji bi kod stranaka pogrešno stvorio uvjerenje, da su suglasne, a da u stvari među njima postoji nesporazum o prirodi nagodbe ili osnove ili predmeta obveze (koji bi prema odredbi č l. 63. ZOO imao za posljedicu, da ugovor u ovom slučaju u obliku sudske nagodbe nije ni nastao).
Iz toga slijedi, da je pravilan pravni zaključak nižih sudova o tome, da je između stranaka zaključena perfektna sudska nagodba koja ne sadrži bilo kakav odgodni ili raskidni uvjet (čl. 74. Z00) te da u pogledu valjanosti iste nemaju utjecaja jednostrane izjave revidenta naknadno unesene u sudski zapisnik nakon zaključenja i potpisivanja nagodbe, pa je zato tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje nevaljanosti odnosno nepostojanja takve nagodbe pravilno odbijen kao neosnovan.
Kako dakle nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a ne postoje ni oni razlozi na koje revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 6. veljače 1992.
Predsjednik vijeća:
Đorđe Bjegović v.r.