I Kž-217/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 217/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. M. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 5. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. prosinca 2010. broj K-229/10, u sjednici održanoj 14. rujna 2011.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženog K. M. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi K. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.) za koje mu je, na temelju tog propisa, izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine pa je prema optuženiku, na temelju članka 67. Kaznenog zakona, primijenjena uvjetna osuda kojom je određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženi K. M. za vrijeme dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju odredbe članka 63. Kaznenog zakona optuženom K. M. je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme lišenja slobode - jedan dan, 9. listopada 2009.

Na temelju odredbe članka 76. Kaznenog zakona optuženom K. M. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama, time da je određeno da će ta mjera trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, odnosno do proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, a da ne može trajati dulje od pet godina.

I Kž 217/11-4

Na temelju odredbe članka 76. stavka 3. Kaznenog zakona određeno je da će sud, ako se optuženi K. M. ne podvrgne obveznom liječenju od ovisnosti izrečenom mu uz uvjetnu osudu, ili ako ne bude izvršavao obveze uz tu mjeru upozorenja, sud opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora u smislu odredbe članka 69. stavka 5. Kaznenog zakona.

Na temelju odredbe članka 173. stavka 7. Kaznenog zakona od optuženog K. M. oduzeto je 0,25 grama opojne droge heroin te je određeno njeno uništenje.

Na temelju odredaba članka 122. i članka 119. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) optuženom K. M. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu 8.954,40 kn. Istom presudom je optuženi K. M. na temelju članka 354. točke 3. Zakona o kaznenom postupku oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona.

Na temelju članka 173. stavka 7. Kaznenog zakona od optuženog K. M. oduzeto je 650 tableta H., 37 tableta S. i dvije polovice tableta S. te je određeno njihovo uništenje.

Protiv osuđujućeg dijela te presude žalbu je podnio optuženi K. M. putem braniteljice, odvjetnice J. S., zbog povreda kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz obrazloženja žalbe proizlazi da presudu pobija i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da „Vrhovni sud RH kao drugostupanjski sud uloženo žalbu prihvati i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi optuženika na način da je smatra neosnovanom te je predložilo njeno odbijanje, ali je istaknulo da je „kazneni sud (…) bio dužan, prema članku 63. stav 2. Kaznenog zakona, uračunati prekršajnu kaznu u kaznu izrečenu za kazneno djelo, pa kako je prvostupanjski sud propustio to učiniti, navedeni propust može se ispraviti po službenoj dužnosti u drugostupanjskoj odluci odgovarajućim uračunavanjem prekršajne kazne u kaznu izrečenu za kazneno djelo“.

Sjednica vijeća je, u skladu s odredbom članka 374. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku, održana u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici obaviješten prema odredbi članka 373. stavka 2. istog Zakona.

Žalba nije osnovana.

Optuženi K. M. u žalbi tvrdi da je počinjena povreda kaznenog zakona (koju ne naznačuje, ali iz obrazloženja proizlazi da upućuje na onu iz članka 368. točke 3. Zakona o kaznenom postupku), jer da je on u pobijanoj presudi proglašen krivim i za to što je „dana 9. listopada 2009. godine od V. B. kupio 0,25 grama heroina, koju drogu je (…) namjeravao dati svojoj supruzi K. M. da ju troši“, a da je pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Zagrebu

I Kž 217/11-4

od 10. listopada 2009. broj VII-J-3002-2009 proglašen krivim zbog počinjenja prekršaja iz članka 3. stavka 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga („Narodne novine“ broj 107/01., 87/02., 163/03., 141/04. i 40/07.) na način da je „dana 9. listopada 2009. u Z. (…) neovlašteno posjedovao (…) papirnati paketić ispunjen sa cca 0,3 grama droge heroin“. Smatra da je, s obzirom da se „u odnosu na taj dio inkriminacije radi o već presuđenoj stvari“, „isti događaj (…) trebao biti izostavljen iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. KZ-a za koje djelo je (sud) proglasio krivim okrivljenika u ovom kaznenom postupku“.

Uistinu nije bilo potrebno u činjeničnom opisu radnje kaznenog djela iz članka 173. stavka 5. Kaznenog zakona za koje je optuženi K. M. proglašen krivim navoditi okolnosti koje se odnose na njegovu kupnju 0,25 grama heroina u čijem posjedu je on nakon toga i zatečen od strane djelatnika policije. Međutim, taj događaj nije bilo nužno naznačiti u činjeničnom opisu radnje ovog kaznenog djela ne zato što je on za posjedovanje te droge već proglašen krivim u prekršajnom postupku, već zbog toga što te njegove radnje ne predstavljaju ostvarenje obilježja kaznenog djela iz članka 173. stavka 5. Kaznenog zakona za koje je on ovdje proglašen krivim. Naime, samom kupnjom droge radi njenog davanja drugome da je troši još nisu ostvareni elementi bića tog kaznenog djela, jer je za njegovo počinjenje potrebno da se droga i dade drugome radi trošenja. Stoga opisivanje i tih njegovih radnji u pobijanoj presudi uistinu predstavlja višak. Međutim, takvo nepotrebno navođenje ove optuženikove radnje ne predstavlja povredu kaznenog zakona iz članka 368. točke 3. Zakona o kaznenom postupku, jer činjenica da je on za tu radnju osuđen u prekršajnom postupku nije ni od kakvog utjecaja na mogućnost proglašavanja optuženog K. M. krivim za radnje davanja droge heroin na trošenje njegovoj supruzi K. M. koje su dovoljno jasno i određeno opisane u dijelu osuđujuće presude koji prethodi citiranome dijelu činjeničnog opisa kaznenog djela. Osuda u prekršajnom postupku ne odnosi se, dakle, na te optuženikove radnje počinjenja kaznenog djela iz članka 173. stavka 5. Kaznenog zakona, pa se ne radi o presuđenoj stvari (članak 368. točka 3. Kaznenog zakona), niti o povredi članka 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97; 6/99. - pročišćeni tekst), pa niti o povredi odredbe članka 31. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.; 85/10. - pročišćeni tekst).

S obzirom na izneseno, nije osnovana niti žalbena tvrdnja da okrivljenom K. M. nije mogla biti izrečena niti sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama iz članka 76. Kaznenog zakona jer da mu je navedenom pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Zagrebu bila izrečena zaštitna mjera liječenja od ovisnosti koja je, s obzirom na protek vremena, u cijelosti i izvršena. Naime, činjenica prethodnog izricanja optuženiku u prekršajnom postupku zaštitne mjere koja bi po svom sadržaju odgovarala nekoj od sigurnosnih mjera iz Glave VII. Kaznenog zakona nije zapreka izricanja sigurnosne mjere u kaznenom postupku ako su ostvareni zakonski uvjeti za njenu primjenu. Osim toga, ovdje se radi o zaštitnoj mjeri koja je optuženiku izrečena, kako je ranije obrazloženo, za prekršaj čiji opis ne odgovara predmetnom kaznenom djelu zbog kojega je sigurnosna mjera primijenjena, pa nije bilo uvjeta niti za primjenu odredbe članka 81. Kaznenog zakona. Stoga nije počinjena niti povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 5. Zakona o kaznenom postupku na koju, kako bi to proizlazilo iz ovog dijela žalbe, upire optuženi M..

Konačno, u odnosu na citirani navod iz očitovanja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske valja istaći da bi isti argumenti zbog kojih nije bilo uvjeta za uračunavanje zaštitne

I Kž 217/11-4

mjere izrečene za prekršaj u sigurnosnu mjeru primijenjenu za kazneno djelo otklonili i mogućnost uračunavanja na temelju članka 63. stavka 2. Kaznenog zakona kazne za prekršaj za koji je okrivljeni K. M. proglašen krivim pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Zagrebu od 10. listopada 2009. broj VII-J-3002-2009. Međutim, iz te presude proizlazi da okrivljenom K. M. nije niti izrečena bilo kakva kazna - niti kazna zatvora, niti novčana kazna, pa mu se ne bi imalo što uračunati u kaznu izrečenu mu pobijanom presudom kada bi za to i postojali zakonski uvjeti.

Nije u pravu optuženi K. M. niti kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Naime, već u prvom iskazu danom pred istražnim sucem 13. studenog 2009. (listovi 65-67 spisa) optuženi M. izričito je naveo da je „u 3-4 navrata od I osum. kupio manju količinu droge heroin i to uvijek manje od jednog grama (…), a za potrebe (…) supruge K. jer je ona inzistirala da joj tu drogu nabavi“, a u suštini je takve kupnje droge za suprugu potvrdio i u obrani na glavnoj raspravi (listovi 350-352 spisa).

U odnosu na žalbenu tvrdnju da na glavnoj raspravi „o događajima koji su prethodili 9. listopadu 2009. svjedokinja K. M. nije uopće ispitana“ valja istaći da je u zapisniku o glavnoj raspravi (list 349 spisa) konstatirano da ta svjedokinja „iskazuje kao na zapisniku od 11. studenog 2010. (list 323 spisa)“, a iz tog zapisnika o njenom ranijem ispitivanju proizlazi da je ona sukladno optuženiku opisala njegove kupnje heroina kojega joj je, kada je bila u apstinencijskim krizama, davao da ga troši. Dakle, očigledno je da je svjedokinja K. M. i na glavnoj raspravi nakon koje je donesena pobijana presuda suglasno iskazivala i o ovome dijelu inkriminacije, a taj njen dio iskaza, sukladno odredbi članka 315. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku, nije niti bilo potrebno ponovno unositi u zapisnik.

S obzirom na izneseno, sve okolnosti ovog dijela optužbe o kojem je sud odlučio pobijanim dijelom presude pravilno su i potpuno utvrđene, a ta utvrđenja žalbenim tvrdnjama nisu dovedena u sumnju, niti se žalbom ukazuje na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, pa nije osnovana žalba optuženog K. M. niti iz osnove navedene u članku 369. Zakona o kaznenom postupku.

Pobijajući odluku o kaznenoj sankciji, optuženi K. M. tvrdi da je on bitno pridonio otkrivanju kaznenog djela, kako svog, tako i kaznenog djela V. B. zbog kojega je ona već osuđena, pa da su bili ostvareni uvjeti za primjenu instituta oslobođenja od kazne iz članka 173. stavka 6. Kaznenog zakona.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, nema takvog bitnog dragovoljnog doprinosa otkrivanju djela optuženog K. M. koji bi u smislu članka 173. stavka 8. Kaznenog zakona opravdao primjenu instituta oslobođenja od kazne iz članka 58. stavka 1. Kaznenog zakona. Naime, optuženi K. M. zatečen je po djelatnicima redarstvenih vlasti s većom količinom više vrsta opojnih droga - heroina, tableta H. i S. - i u obrani se očitovao o okolnostima vezanima uz nabavljanje tih droga i razlozima njihovog posjedovanja, pa se očigledno nije radilo o njegovom bitnom dragovoljnom doprinosu otkrivanja kaznenih djela.

Stoga i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, kaznu zatvora u trajanju jedne godine smatra primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te

I Kž 217/11-4

pogodnom da ostvari opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju. Osim toga, i primjena uvjetne osude ukazuje se dostatnom za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Zbog iznesenog je i žalba optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji (članak 370. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku) neosnovana.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu optuženog K. M. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu 14. rujna 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Buga Mrzljak Stenzel, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.