I Kž-309/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 309/03-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božičević-Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. G. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ- a i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Čakovcu od 05. veljače 2003. godine, broj K-12/02, u sjednici održanoj dana 11. listopada 2006. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, a odsutnosti optuženika kao i njegovog branitelja, odvjetnika J. V. iz Č.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. R. G., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Čakovcu proglašen je krivim opt. R. G. zbog kaznenog djela silovanja u pokušaju iz čl. 188. st. 1. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a i dr., a primjenom čl. 34. st. 1. KZ-a u svezi s čl. 58. st. 3. KZ-a, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

Istom presudom, na temelju čl. 122. st. 1. ZKP-a, optuženik je obavezan na naknadu troškova kaznenog postupka u iznosu od 600,00 kn, te troškove paušala u iznosu od 1.000,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju J. V., odvjetniku iz Č., iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

I Kž 309/03-5

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Na zahtjev optuženika sadržan u žalbi njegovog branitelja, a na temelju čl. 374. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a), o drugostupanjskoj sjednici vijeća uredno je obaviješten branitelj optuženika, odvjetnik J. V., koji sjednici nije nazočio, dok je dostava poziva za optuženika vraćena s napomenom "otputovao", tako da na temelju čl. 374. st. 4. ZKP-a, nije bilo nikakvih zapreka da se sjednica vijeća održi u nazočnosti uvodno naznačene zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, a odsutnosti ostalih pozvanih osoba.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba optuženika nije osnovana.

U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, optuženik ističe da o odlučnim činjenicama postoji znatnija proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika, kao i iskazima oštećenice danim tijekom postupka i samih tih zapisnika. Pritom se samo citira zapisnik od 10. listopada 2000. godine, iz kojeg, po tvrdnji žalitelja, ne proizlazi primjena fizičke sile prema oštećenici kada ona tvrdi da ju optuženik niti jednom nije udario, niti je "stiskao". Uz to, optuženik ponavlja svoju obranu s glavne rasprave da se te prigode ni oštećenica, a niti on, nisu skidali, što je potvrđeno i vještačkim nalazima bioloških tragova.

Suprotno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sadržaj isprava i zapisnika o iskazima oštećenice danim tijekom postupka, u presudi se korektno i vjerodostojno reproduciraju, sukladno njihovom stvarnom sadržaju, zbog čega nije ostvarena navedena postupovna povreda, ali ni neka druga povreda zakona na koju ovaj sud, kao sud drugog stupnja, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti.

Sve ostalo što se navodi u žalbi optuženika odnosi se na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U okviru te žalbene osnove žalitelj navodi da svoj zaključak o krivnji, u ponovljenom postupku (nakon ukidnog rješenja ovog drugostupanjskog suda) taj sud temelji na iskazu oštećenice, koji nije vjerodostojan. Ovo posebno ukoliko se njen iskaz uspoređuje s objektivno utvrđenim činjenicama koje se odnose na gram-kilogramsku vrijednost apsolutnog alkohola u krvi oštećenice (1,39 g/kg alkohola u krvi), te daljnje utvrđene činjenice da na koži oštećenice nema vidljivih ogrebotina ili drugih ozljeda, te da na noktima nisu nađena tekstilna vlakna s odjeće optuženika, kao ni stidne dlake koje bi pripadale optuženiku ili oštećenici, što sve, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, nije bitno, kada sam optuženik tvrdi da su bili zagrljeni i međusobno se ljubili.

Suprotno žalbenim tvrdnjama žalitelja opširno obrazloženim u žalbi, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, tako da nije bilo potrebe za nikakvom dopunom dokaznog postupka, a najmanje za provođenje djelomične rekonstrukcije događaja kako bi se utvrdilo da li je uopće spolni odnošaj u danoj situaciji, u

I Kž 309/03-5

pomoćnoj prostoriji u sklopu ugostiteljskog objekta B. u Č., moguć, kada je ta činjenica afirmativno već utvrđena.

Pritom je bitno naglasiti da je sud prvog stupnja u ponovljenom postupku vrlo temeljito i savjesno proveo dokazni postupak, te izveo sve dokaze na koje mu je ukazano ukidnim rješenjem ovog drugostupanjskog suda i pritom dao pravilnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice, a manja nesjećanja događaja, posebno s obzirom na pojedine radnje poduzete od strane optuženika (u svezi njegova traženja za obavljanje spolne radnje felacija), ispravno taj sud pripisuje proteku vremenu i činjenici da se oštećenicu u više navrata vraćalo na događaj koji je ona u svojoj podsvijesti nastojala zaboraviti.

U svom iskazu oštećenica je jasna i određena u pogledu primjene fizičke sile, tako da je navedeni konstitutivni element djela, nesporno utvrđen iz njenog iskaza. Pritom oštećenica opširno opisuje način na koji je ta fizička sila primijenjena, od trenutka kada je optuženik težinom svog tijela nalegao na nju, i tako joj zapravo onemogućio da se uopće pomakne, a kamoli da bježi. Pritom je oštećenica jasno dala do znanja optuženiku da ne želi spolni odnošaj, nakon što je on otkopčao svoje hlače i približio se njenom licu, time da je u tom trenutku sjedio na njoj, te izvadio svoj spolni organ kojeg je nastojao približiti njenim ustima, kada ga je ona ugrizla za vanjski rub lakatne jame desno (kako to proizlazi iz povijesti bolesti Doma Č. – Hitne medicinske pomoći za optuženika).

Da se oštećenici može vjerovati u cjelini, proizlazi i iz Izvješća Centra Č., kao i izjave roditelja oštećenice prema kojoj proizlaze saznanja da oštećenica nije sklona laganju ili preuveličavanju opisa događaja. To je i razlog da je sud prvog stupnja povjerovao njenom iskazu, u dijelu kada govori da ju je optuženik na prijevaran način namamio u pomoćnu prostoriju radi traženja CD-a (kamo ona sigurno dragovoljno s optuženikom ne bi otišla da je znala što namjerava učiniti), kao i daljnju činjenicu da je odmah po ulasku u navedenu pomoćnu prostoriju, zaključao vrata, te ključ stavio u džep, tako da je stvarno oštećenici bio onemogućen slobodan odlazak (a ne obrani optuženika o toj važnoj činjenici.

Osim toga, iz ostalih provedenih dokaza koji u ovom predmetu služe kao kontrolne činjenice proizlazi i to iz iskaza svjedoka I. T., da je u trenutku otvaranja prostorije po optuženiku, vidio prevrnutu svjetiljku i stol u prostoriji u kojoj su do tada bili optuženik i oštećenica, što svakako ukazuje da je između njih došlo do naguravanja. Uz netom opisano, taj svjedok govori i o uzbuđenim gestama optuženika, koje za njega nisu karakteristične, a pokazao mu je i ugriz u ruku, od strane oštećenice.

Iz iskaza svjedoka A. N. proizlazi, jednako kao i iz iskaza svjedoka T. B., da je oštećenica izašla iz male prostorije, protrčala pokraj šanka, izašla van sva zaplakana. O toj činjenici, svjedok T. B., također govori tvrdeći da je uočio oštećenicu svu u suzama, uzrujanu, a kako je od njega zatražila pomoć, on joj je tu pomoć i pružio, te ju odvezao na policiju.

Slijedom toga, neopravdan je prigovor optuženika da je sud prvog stupnja trebao s daleko većom pažnjom ocijeniti vjerodostojnost iskaza oštećenice, s obzirom na činjenicu da je bila alkoholizirana i u tom dijelu treba vjerovati oštećenici kada tvrdi da prije dolaska u lokal nije konzumirala alkoholna pića, a (Red bull s votkom) počela je piti tek na nagovor optuženika na proslavi njegovog rođendana.

I Kž 309/03-5

Stoga pokušaj optuženika da iskaz oštećenice obezvrijedi na naprijed opisani način i istu prikaže kao nemoralnu osobu koja je od samog početka postupala smišljeno i bila motivirana na prijavljivanje optuženika, iz samo njemu znanih razloga, potpuno je neprihvatljiv i bez uporišta.

Prema tome, sud prvog stupnja je imao dostatnu činjeničnu podlogu da u cijelosti prihvati iskaz oštećenice, a ne obranu optuženika (o dragovoljnom ljubljenju), pa se konačni zaključak suda prvog stupnja, da je opisanim ponašanjem optuženik uz primjenu fizičke sile ostvario radnje koje predstavljaju pokušaj kaznenog djela silovanja, od kojih je međutim odustao, ukazuju osnovanim.

Optuženik u svojoj obrani poriče namjeru pokušaja silovanja oštećenice i tvrdi da se radilo samo o dragovoljnom ljubljenju u pomoćnoj prostoriji, dok oštećenica tvrdi da ju je optuženik pokušao silovati na način kako to proizlazi iz njenog iskaza, ali od čega je kasnije odustao.

Pritom nije sporno ni u pravnoj teoriji, kao i sudskoj praksi, da počinitelj može odustati od kažnjivog pokušaja kaznenog djela, ukoliko dragovoljno prekine započeto počinjenje kaznenog djela, što je optuženik konkretne prigode i učinio, digavši se s oštećenice, te se potom obukao i dopustio oštećenici da se obuče, a zatim otvorio vrata pomoćne prostorije i omogućio joj da izađe.

U danim okolnostima, optuženik je, dakle, dragovoljno prekinuo započeto počinjenje kažnjivog pokušaja kaznenog djela silovanja, iako je bio svjestan da prema svim tako utvrđenim okolnostima radnju može dovršiti. O tome da je kazneno djelo mogao dovršiti egzaktno govori i podatak da je u vrijeme događaja oštećenica imala nešto manje od 50 kg, a on je cijelom svojom težinom tijela nalegao na nju, pa ga objektivno ništa nije sprječavalo da djelo dovrši, već se sve odvijalo na subjektivnom planu, u svijesti optuženika, koji je samoinicijativno donio odluku o dragovoljnom prekidu započetog kaznenog djela silovanja.

Stoga nema ni povrede kaznenog zakona, već je sud prvog stupnja, nakon što je prethodno utvrdio koje je sve radnje optuženik poduzeo u cilju slamanja otpora oštećenice, radi ostvarivanja zakonskog obilježja kaznenog djela silovanja u pokušaju, od kojeg je odustao, a koja je odluka optuženika u cjelini rezultat slobodnog opredjeljenja počinitelja, iako je prema objektivnoj prosudbi situacije djelo mogao nastaviti i dovršiti.

Nije, stoga, osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede kaznenog zakona.

Ocjenjujući pravilnost i zakonitost odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja ispravno primijenio odredbu čl. 58. st. 3. KZ-a, nakon što je prethodno utvrdio da je optuženik dragovoljno odustao od kažnjivog pokušaja kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ-a.

Pritom je prvostupanjski sud ispravno utvrdio sve okolnosti, koje su inače u smislu čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a, bile od utjecaja za odmjeravanje kazne optuženiku, u kom sklopu su pravilno vrednovane kao olakotne okolnosti optuženikova ranija neosuđivanost, obiteljski status, a posebno da vodi brigu i skrb o dvoje maloljetne djece. Isto tako, taj je sud dao

I Kž 309/03-5

pravilan značaj i svim utvrđenim otegotnim okolnostima, kako su one obrazložene na listu broj 15, alineja 6 obrazloženja pobijane presude.

Stoga i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu sve tako utvrđene okolnosti, kao i okolnosti konkretnog slučaja, primjereno je bilo prema optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci bez primjene odredaba o ublažavanju kazne (čl. 58. st. 3. KZ-a), jer će se i tom izrečenom kaznom zatvora moći ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ-a.

Iz tih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni (čl. 382. ZKP-a).

S obzirom na sve naprijed izloženo, presuđeno je na temelju čl. 385. ZKP-a, kao u izreci.

U Zagrebu, 11. listopada 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Melita Božičević-Grbić, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.