Rev-49/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 49/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zapošljavanje, Z., zastupanog po punomoćniku L. K. i T. G., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & K. u Z., protiv tuženika V. Z. iz V., zastupanog po punomoćnici A. O. B., odvjetnici u N., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-419/2011-2 od 15. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi broj P-874/05-29 od 23. studenoga 2009., u sjednici održanoj 26. travnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Tužitelju se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Požegi broj P-874/05-29 od 23. studenoga 2009. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.629.914,59 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 31. kolovoza 2005. do isplate, te daljnji iznos 442.211,40 kn, kao i isplatiti tužitelju iznos 143.113,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž- 419/2011-2 od 15. rujna 2011. potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno njezino preinačenje odbijanjem zahtjeva tužitelja uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika predloživši njezino odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a pošto pobijana presuda sadrži razloge o svim, za ovaj spor odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, kako glede aktivne legitimacije tužitelja u ovom sporu, tako i osnovanosti zahtjeva tužitelja prema tuženiku. S tim u vezi treba reći da tuženik, osim paušalnog pozivanja na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u reviziji konkretno i ne ukazuje u čemu bi se ista sastojala.

Osporavajući pravilnost pobijane presude tuženik i dalje, sada u reviziji prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja ustrajući u shvaćanju da na temelju Ugovora o dugoročnom kreditu broj .... od 18. studenoga 1999. odnosno prethodno sklopljenog ugovora o poslovnoj suradnji na zajedničkom financiranju poduzetničkih pothvata i obavljanju komisionih bankarskih poslova i usluga od 16. veljače 1999. i dodatka ovom, takav pravni položaj tužitelja ne proizlazi.

Suprotno tome, pravilna je ocjena iz pobijane presude o aktivnoj legitimaciji tužitelja u ovom postupku, a koju tužitelj upravo i crpi iz prethodno navedenih ugovora. Naime, iz sadržaja Ugovora o dugoročnom kreditu broj ... sklopljenog 18. studenoga 1999. razvidno je da je isti sklopljen od strane H. p. b. d.d., Z. ali koja je nastupala u ime i za račun tužitelja kao kreditora (sve u skladu s Ugovorom o poslovnoj suradnji na zajedničkom financiranju poduzetničkih pothvata i obavljanju komisionih bankarskih poslova i usluga sklopljenog 16. veljače 1999.), a koji je po svojoj pravnoj naravi bio ugovor o nalogu u smislu odredbe čl. 749. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), te Z. T. d.o.o., V. kao korisnika kredita, a u kojem ugovoru je tuženik pak imao položaj jamca – platca.

Dakle, poslovi ugovoreni Ugovorom o dugoročnom kreditu broj ... od 18. studenoga 1999. sklopljeni su između tužitelja kao kreditora i Z. T. d.o.o., V. kao korisnika kredita, a tuženik je tim ugovorom preuzeo obvezu jamca – platca za korisnika kredita. U skladu s tim, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika kao jamca platca ispunjenje ugovorne obveze ako to glavni dužnik – korisnik kredita nije učinio.

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova, a prema kojima proizlazi:

- da je Ugovorom o dugoročnom kreditu broj ... od 18. studenoga 1999., a kojim je Z. T. d.o.o., V. bio odobren kredit u iznosu 2.000.000,00 kn sa ugovorenom kamatnom stopom, otkazan 24. kolovoza 2004. i zatražen povrat cjelokupnog duga, a koji je na dan 26. kolovoza 2005. iznosio ukupno 2.072.032,53 kn, a dužnik ga nije isplatio,

- da je pred Trgovačkim sudom u Slavonskom Brodu otvoren stečajni postupak nad Z. T. d.o.o., V. u kojem postupku da je tužitelj prijavio svoje nepodmireno potraživanje iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj ... u stečajnu masu,

- da je tužitelj tužbom protiv tuženika kao jamca platca u ovršnom postupku istovremeno potraživao iznos nepodmirenog duga s osnova otkazanog ugovora o kreditu, time

- da je do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari (23. studenoga 2009.) doneseno nepravomoćno rješenje St-14/06 od 15. studenoga 2009. o namirenju tražbine tužitelja,

pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su obvezali tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju, sve pozivom na odredbu čl. 1004. st. 3. ZOO-a. Naime, obzirom na nesporni položaj tuženika kao jamca platca iz ugovora o dugoročnom kreditu, on odgovara tužitelju – vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu, time da vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo jamca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jamstvo). Kod činjenice da u vrijeme zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari tužitelj još nije ishodio pravomoćno rješenje o namirenju njegove tražbine prema glavnom dužniku, niti mu je njegova tražbina do tada namirena, izvjesno je da ga pripada potraživati utuženi iznos od tuženika.

Stoga je odlučeno kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tuženika.

Zagreb, 26. travnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.