Rev-1128/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1128/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegović kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenković, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanislava Plazonić i Stanka Hautz kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja I.V. iz S., koga zastupa Š.K., odvjetnik u S., protiv tuženika A. i V.R., oboje iz K.J., koje zastupa M.M., odvjetnik u S., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 6. prosinca 1991. br. Gž 2702/91, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Omišu od 8. svibnja 1991. br. P 85/91, u sjednici održanoj dana 10. rujna 1992.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja obvezani su tuženici platiti tužitelju iznos od 536.000 dinara zajedno s kamatama i parničnim troškom, dok je preostali dio njihovog zahtjeva odbijen. Sud drugog stupnja je djelomično preinačio presudu suda prvoga stupnja i obvezao tuženike da plate tužitelju iznos od 368.045 dinara zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženici su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni javni tužitelj Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Protivno tvrdnji tuženika u reviziji, sud prvog stupnja je utvrdio iznos koji je tužitelj pozajmio tuženicima, pa stoga u vezi s tim nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP, koji je čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53 od 8. listopada 1991.g.) preuzet kao zakon Republike Hrvatske.

Nije sporno da je među strankama zaključen pismeni ugovor o zajmu po kojem je tužitelj dao na zajam tuženicima iznos od 160,000.000 tadašnjih dinara, da tuženici zajam nisu vratili u ugovorenom roku, već da su glavnicu platili tužitelju tek povodom ove tužbe, a kojim povodom su mu platili zatezne kamate na tu glavnicu.

Također nije sporno da su stranke pored povrata glavnice ugovorile da su zajmoprimci tj. tuženici obvezani zajmodavcu, tj. tužitelju pored povrata glavnice platiti i dodatni iznos za koji će ova biti obvezvrijeđena u ugovorenom vremenu, a prema podacima Saveznog zavoda za cijene.

Sudovi nižega stupnja su na temelju toga, a u skladu s odredbom čl. 396. Zakona o obveznim odnosima tužiteljima dosudili upravo iznos za koji je pozajmljena glavnica obezvrijeđena u razdoblju od davanja zajma tj. od 1. veljače 1989. do zaključno s prosincom te godine kada je istekao rok u kojem su tuženici bili obvezani vratiti glavnicu.

S tim u vezi nije osnovan prigovor tuženika u reviziji, a koji su ovi isticali i u ranijem postupku, da je sud trebao utvrditi spomenuti dodatni iznos na temelju indeksa porasta cijena na malo u navedenom razdoblju u Republici Hrvatskoj, koji je za njih povoljniji, jer kao što je prije navedeno, stranke su taj indeks ugovorile na temelju podataka Saveznog zavoda, koju činjenicu je sud drugoga stupnja naveo u razlozima svoje presude.

Iz tih razloga su sudovi nižega stupnja i materijalno pravo pravilno primijenili, pa je stoga reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 10. rujna 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović v.r.