Gž-437/2003-3 · Županijski sud u Vukovaru

Broj:Gž-437/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: mr. Branislava Dimitrijevića, kao predsjednika vijeća, Branke Ratkajec Čović i Stjepana Margića, članova vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja S. M., C., koga zastupa punomoćnik odvjetnik V. Š., V., protiv tuženika, „C.“ o. d.d. Z., Filijale V., radi isplate osigurane svote, rješavajući povodom žalbe tužitelja S. M., C., protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, P- 523/03-55, od 18. prosinca 2003., na sjednici vijeća održanog 19. studenoga 2003.,

p r e s u d i o j e

ODBIJA se žalba tuženika, C. o. d.d. Zagreb, Filijale V., kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđuje se.

U nepobijanom dijelu u kome je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom,

Nalaže se tuženiku C. o. d.d. Z., Filijali V., da tužitelju isplati iznos od 360,00kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 12.05.1993. do isplate, kao i parnični trošak u iznosu od 5.147,90kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.”

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.

Protiv navedene presude u dijelu u kome je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja pravovremeno podnosi žalbu tuženik iz svih razloga članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, ponavljajući navode i razloge na istaknuti prigovor zastare za novčana potraživanja tužitelja do isplate osigurane svote na temelju ugovora o kolektivnom osiguranju, kao i da nalazi i mišljenje vještaka u ovom predmetu nisu usklađeni na okolnost kada je tužitelj saznao za štetu i štetnika, radi utvrđenja tijeka roka zastare od tri godine iz odredbe članka 380. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je isti istekao 01.01.1996.i da nema mjesta primjeni odredbe članka 942. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužitelj odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom ili da se ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj daje odgovor na žalbu u kome osporava navode žalbe tuženika, navodi da nije nastupila zastara potraživanja, jer je tužitelj za štetu i štetnika saznao godinu i pol dana nakon povređivanja, nastupilo je poboljšanje u liječenju tužitelja, koje nije završilo stjecanjem prava na mirovinu tijekom 1994., jer se tužitelj i nadalje liječi, te da je rok zastare pet godina nakon saznanja štete i štetnika, po ugovoru o kolektivnom osiguranju. Predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana a prvostupanjska odluka potvrdi.

Žalba tuženika nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji je prethodio donošenju iste, navode žalbe tuženika, odgovora na žalbu tužitelja, ovaj sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio povredu odredbe članka 354.stavak 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj: 53/91., 91/92., 112/99., u nastavku ZPP-a), jer se prvostupanjska odluka zasniva na razlozima koji nisu u suprotnosti sa stanjem spisa.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naprotiv sud prvog stupnja proveo je sve potrebne i raspoložive dokaze i pravilnom ocjenom istih utvrdio sve činjenice odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke.

Tako sud prvog stupnja utvrđuje, pozivom na odredbe članka 380. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima u vezi članka 942. istog Zakona,da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja s naslova isplate naknade osigurane svote po ugovoru o kolektivnom osiguranju, s obzirom na rok zastare od pet godina od dana stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja, te nakon provedbe novog vještačenja po vještaku neuropsihijatru na okolnost kada je znatno stabilizirano zdravstveno stanje tužitelja zbog povreda na radu 11. 09.1992., zaključuje da se tijek zastare potraživanja počeo u veljači 1993. (godinu i pol dana nakon povrede na radu), zaključuje da je rok zastare potraživanja počeo od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo, a time da je tužba podnesena 05.01.1998., unutar roka zastare, i nalaže tuženiku da isplati na ime razlike osigurane svote tužitelju od 360,00kn sa zakonskom kamatom od 13. 05.1993. do isplate.

Po ocjeni ovoga suda, sud prvog stupnja u okviru primjene odredbe članka 380. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("„Narodne novine“, broj 53/91.,73/91.,3/94.,7/96.- u nastavku ZOO-a), na potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno je primijenio odredbe članka 380. stavak 1. ZOO-a, jer ugovorne obveze po osnovi ugovora o kolektivnom osiguranju, koji je sklopljen između ugovaratelja DIK S. V. i tuženika, C. o. d.d. Z., Filijala V., od 19.03.1992. kojom policom osiguranja korisnik osiguranja za slučaj smrti, invalidnosti radnika i članova njihovih obitelji za vrijeme dok se radnik nalazi na stalnom radu kod ugovaratelja, stječe pravo na novčanu naknadu po istom ugovoru, a ugovor o kolektivnom osiguranju poslodavca i tuženika smatra se ugovorom o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, za koji se određuje rok zastare od tri godine, koji se računa od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo.

Nadalje, ovaj sud, kao drugostupanjski, pozivom na provedeno novo vještačenje po vještaku neuropsihijatru A. T., V., pismeni nalaz i mišljenje od 04.12.2002. ( list 115 do 117 spisa) na zapisniku na ročištu za glavnu raspravu od 18.12.2002. ( list 119 spisa), koje je provedeno u skladu s odredbom članka 261. stavak 2. ZPP-a, isti vještak analizira nalaze i mišljenja vještaka dr. med. M. K., V. ( list 33 do 35 spisa i na zapisniku na ročištu za glavnu raspravu od 05.04.2000. list 38 i 39), nalaz i mišljenje vještaka kliničkog psihologa H. V., V. ( list 59 do 61 spisa), na ročištu za glavnu raspravu 20.09.2001. ( list 83 i 84 spisa) konstatira da je zajedničko nalazu i mišljenu vještaka dr. med. i vještaka kliničkog psihologa da je liječenje završeno godinu i pol dana od dana ozljede, pa daje nalaz, kojim utvrđuje i određuje da je nastupila stabilizacija zdravstvenog stanja tužitelja u roku od tri godine od dana ozljede.

Prema tome, tužitelj je zadobio povrede na radu 11.09.1992., a iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizlazi da je značajna stabilizacija u zdravstvenom stanju tužitelja nastupila tri godine nakon ozljede odnosno 11.09.1995., tužba podnesena 05.01.1998., pa se rok za zastare iz odredbe članka 380. stavak 1. ZOO-a, računa od dana saznanja za štetnika i štetu tri godine nakon povrede na radu, odnosno od 11.09.1995. i zastare potraživanja počinje teći 01.01.1996., te podnošenjem tužbe od 05.01.1998. rok zastare potraživanja nije istekao, jer se po ugovoru o kolektivnom osiguranju (životno osiguranje) smatra ugovorom o osiguranju, sklopljenim između ugovaratelja poslodavca kod koga je tužitelj na dan 11.09.1992. bio u stalnom radnom odnosu i tuženika, za slučaj smrti i invaliditeta kao posljedice povrede na radu u odnosu na tužitelja koji svoje pravo na naknadu iz povrede na radu i isplate osigurane svote izvodi iz istog ugovora, rok zastare tužitelja isti kao i za ugovaratelja, odnosno od pet godina.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i zaključio da je osigurana svota na dan povrede na radu 11.09.1992. po ugovoru o kolektivnom osiguranju iznosila 800.000,00HRD, prenominirana u 800,00kn, a tužitelju isplaćeno 5% od ugovorene svote osiguranja odnosno 40,00kn, a invalidnost kao posljedica povrede na radu na strani tužitelja 50%, pa visina od ugovorene svote po citiranom ugovoru iznosi 400,00kn, pa je tuženik dužan tužitelju isplatiti od 360,00kn sa zakonskom zateznom kamatom od 12. 05.1993. do isplate.

Zbog navedenoga ne mogu se prihvatiti suprotni žalbeni navodi tuženika, na prigovor zastare potraživanja, a valja posebno istaknuti da tuženik nije žalbom osporio visinu novčanih potraživanja tužitelja.

Ova presuda temelji se odredbi članka 368. ZPP-a.

U Vukovaru 19. studenoga 2003.

Predsjednik vijeća

mr. Branislav Dimitrijević, v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Jelka Gavrić