I Kž-Us-35/2011-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 35/11-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, mr. sc. Marijana Svedrovića i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća te sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. P. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama opt. D. P. i opt. P. M., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. listopada 2010., broj K-US-38/10, u sjednici održanoj dana 30. studenoga 2011., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, opt. D. P., branitelja opt. D. P., odvjetnika A. N. te branitelja opt. P. M., odvjetnika D. K.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe opt. D. P. i opt. P. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. D. P. za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) Kaznenog zakona, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a opt. P. M. za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi s čl. 37. Kaznenog zakona, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju tih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) Kaznenog zakona osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci u koju mu se kaznu na temelju čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 3. svibnja 2010. do 12. kolovoza 2010.

II. U ostalom dijelu odbijaju se žalbe opt. D. P. i opt. P. M. kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. D. P. i opt. P. M. proglašeni su krivima, i to: opt. D. P., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97,

I Kž-Us 35/11-6

27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, dalje u tekstu: KZ), a opt. P. M., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ-a u vezi čl. 37. KZ-a, činjenično i pravno opisanih u izreci pobijane presude, pa su oba optuženika, na temelju istih zakonskih propisa, osuđeni na kazne zatvora i to: opt. D. P., u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, a opt. P. M., u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju kaznu mu je po čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. svibnja 2010. godine do 12. kolovoza 2010. godine.

Po čl. 77. KZ-a opt. P. M. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti u trajanju od 2 (dvije) godine.

Po čl. 158. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11 i 121/11, dalje u tekstu: ZKP/08) opt. D. P. i opt. P. M. dužni su oštećenoj Republici Hrvatskoj, na ime imovinskopravnog zahtjeva, solidarno platiti iznos od 500.000,00 kn (petstotisuća kuna).

Po čl. 148. st. 3. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 opt. D. P. i opt. P. M. dužni su platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn – svaki.

Protiv te presude žalbu su podnijeli: opt. D. P., po branitelju A. N., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu preinači na način da opt. D. P. oslobodi od optužbe, ili pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali sada pred potpuno izmijenjeno vijeće; opt. P. M., po branitelju D. K., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M./K. iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o sigurnosnoj mjeri iz čl. 77. KZ-a i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu preinači na način da opt. P. M. oslobodi od optužbe, ili pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, ali sada pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Po čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen nadležnom državnom odvjetniku, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, nakon razgledavanja spisa, bez odgode vratilo je spis sudu te se očitovalo o osnovanosti žalbi na način da je predložilo da se žalbe opt. D. P. i opt. P. M. odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

O sjednici vijeća uredno su izviješteni odvjetnik A. N., branitelj opt. D. P., te opt. P. M. i njegov branitelj D. K. – koji su u roku predviđenom za žalbu zahtijevali da budu izvješteni o sjednici vijeća, dok je vijeće odlučilo da se o sjednici vijeća izvijesti i opt. D. P., koji to nije zahtijevao, a iz razloga jer je vijeće smatralo da bi i njegova prisutnost na drugostupanjskoj sjednici bila korisna za razjašnjenje stvari – kako to propisuje odredba iz čl. 475. st. 2. ZKP/08. Sjednici vijeća prisustvovali su opt. D. P. i njegov branitelj A. N., odvjetnik iz Z., te branitelj opt. P. M., D. K., odvjetnik iz O., dok je u pogledu opt. P. M. postupljeno u skladu s odredbom iz čl. 475. st. 5. ZKP/08, tj. sjednica je održana u odsutnosti opt. P. M., koji je o sjednici vijeća uredno izviješten. Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovala je i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić.

I Kž-Us 35/11-6

Žalbe opt. D. P. i opt. P. M. djelomično su osnovane.

Na žalbu opt. D. P.

Prije svega, nije u pravu opt. D. P. kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje (čl. 470. ZKP/08).

Prema opt. D. P. prvostupanjski sud je ključnu pogrešku počinio time što je „samo jedan segment činjeničnog supstrata tretirao kao cjeloviti činjenični supstrat… a onda je kod prosudbe da li je opt. D. P. postupao u namjeri da opt. P. M. pribavi nepripadnu imovinsku korist propustio uzeti u obzir sve radnje koje je opt. D. P. obavio u cilju rješavanja problema radnika T. „B.“ d.d., jer da to nije propustio… tada bi utvrdio da je zbog neispunjenja Sporazuma o … od 18. svibnja 2007. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) opt. P. M. obavio dodatne odvjetničke usluge za koje je imao pravo na dodatni honorar od 3,5 milijuna kuna, a opt. D. P. mu isplaćuje 500.000,00 kn…“.

Opt. D. P. u žalbi navodi da prvostupanjski sud „prihvaća te činjenice, jer ih ne problematizira…“, a u takvoj situaciji, prema opt. D. P. „…teško možemo utvrditi da je na strani opt. D. P. postojala kriminalna namjera da opt. P. M. isplati protupravnu imovinsku korist u iznosu od 500.000,00 kn… i koji bi to racio poslovanja bio da opt. D. P. želi pribaviti opt. P. M. protupravnu imovinsku korist od 500.000,00 kn, kada mu u isto vrijeme, u obavljanju istih poslova, smanjuje iznos veći od 5 milijuna kuna…“.

Dakle, sumarno, opt. D. P. u žalbi ističe da on nije postupao u cilju da opt. P. M. ostvari protupravnu imovinsku korist u visini od 500.000,00 kn, a da to nije ni mogao jer je „opt. P. M. imao pravo na honorar od 3,5 milijuna kuna… a opt. D. P. mu isplaćuje samo 500.000,00 kn…“.

Pored gore iznesenih tvrdnji opt. D. P. u žalbi ističe i sljedeće: „…prvostupanjski sud pogrešno zaključuje kada je isplaćen iznos od 1,3 milijuna kuna u odnosu na iznos od 500.000,00 kn, iako iz spisa nedvojbeno proizlazi da je Sporazum zaključen 18. svibnja 2007. godine, a isplata spornih 500.000,00 kn bila isplaćena 24. listopada 2008. godine; ocjenjujući iskaz opt. D. P. „da je Studija bila pravna podloga za isplatu honorara i zbog toga fiktivna…prvostupanjski sud zanemaruje da je pribava ugovorene Studije bila samo sekundarni cilj opt. D. P., a da je primarni cilj bio „isplata honorara od 500.000,00 kn kako bi se okončala agonija radnika T. „B.“ d.d.“.

Prvostupanjski sud ne vjeruje opt. D. P. da se „isplata 500.000,00 kn nije mogla obaviti preko T. „B.“ d.d. jer oni nisu imali novce…“, a pritom zanemaruje „…da su sredstva u vidu pozajmice T. „B.“ d.d. zaprimljena od H. f. z. p. (dalje: H.) za što se H. hipotekarno zadužio na imovini T. „B.“ d.d.“. Prema opt. D. P. „…kako društvo T. „B.“ d.d. više nije imalo slobodne imovine na koju bi se H. hipotekarno knjižio i tako ostvario svoje potraživanje – to je bio razlog da se opt. D. P. odlučio na direktno plaćanje opt. P. M.…“; prvostupanjski sud ne vjeruje opt. D. P. da je iznos od 500.000,00 kn plaćen opt. P. M. „…na ime dodatnih troškova, tj. podnesenih novih tužbi bivših radnika T. „B.“ d.d.“, jer je opt. P. M. bio dužan, nakon primitka 500.000,00 kn, povući sve tužbe koje su podignute zbog neispunjenja Sporazuma“, no taj Sporazum, prema opt. D. P., nije obuhvaćao sve bivše

I Kž-Us 35/11-6

radnike T. „B.“ d.d. srpske nacionalnosti, zbog čega je i došlo do naknadnog vođenja parnica prema T. „B.“ d.d. – na način kako je to i opisao opt. D. P..

Na kraju svoje žalbe, opt. D. P. posebno navodi koje sve činjenice smatra nespornim: „…da je problem radnika srpske nacionalnosti T. „B.“ d.d. bio ne samo radno-pravni problem, već je to istovremeno bio i „prvoklasni politički problem“; „da je Vlada Republike Hrvatske ovaj problem prihvatila kao svoj i zadužila opt. D. P. u svojstvu predstavnika Vlade Republike Hrvatske da taj problem riješi u ime i za račun Vlade, a pritom, potroši što manje novca“; „…da se Sporazum, nakon višegodišnjeg pregovaranja i zaključio, te da su s njime u konačnici bili zadovoljni svi, jer je to najviše što se u konkretnom slučaju moglo postići…“; „…da je Vlada Republike Hrvatske platila sve troškove proizašle iz Sporazuma, pa i troškove u vidu odvjetničkih usluga, i to na način da je H. uputio novčana sredstva u T. „B.“ d.d., a T. „B.“ d.d. je državnim novcem platilo odvjetnike u iznosu od 2,3 milijuna kuna…“; „…da je nakon potpisivanja Sporazuma došlo do velikog zastoja u provedbi, i da je postojala opasnost da se politička kriza prelije i na ulice… zbog čega su radnici bili prisiljeni putem odvjetnika P. M. podići tisuće tužbi za ispunjenje Sporazuma, i na taj način su se stvorili novi veliki troškovi, u iznosu od 3,8 milijuna kuna…“; i na kraju, „… da su odvjetnički troškovi u iznosu od 3,8 milijuna kuna isplaćeni su na način da se odvjetniku P. M. nudi svega 500.000,00 kn – koji na to pristaje…“.

Za gore navedene činjenice opt. D. P. ističe da ih nitko nije osporio i „da ih ni sud ne dovodi u pitanje“.

U žalbi se zaključuje: „…iz svega nedvojbeno proizlazi da je P. M. zbog neprovođenja Sporazuma poduzeo niz pravnih radnji i stvorio realno i zakonito potraživanje u iznosu od 3,8 milijuna kuna. D. P. mu i ovaj puta smanjuje njegov odvjetnički honorara i pristaje mu isplatiti svega 500.000,00 kn“.

Međutim, u žalbi je istaknuto: „…kako više nije bilo nekretnina na koje bi se H. mogao uknjižiti, D. P. je odlučio direktno iz Ministarstva platiti 500.000,00 kn odvjetniku P. M., kako bi ovaj povukao sve tužbe…“.

U žalbi se posebno ističe: „za tu isplatu… izabrana je pogrešna pravno-tehnička forma. Nominalno je sklopljen Sporazum o izradi Studije, a faktički je plaćeno realno zarađeni odvjetnički honorar“. Dalje se tvrdi: „D. P. plaća ono što je P. M. realno zaradio“.

Opt. D. P. u žalbi ističe „da je Vlada Republike Hrvatske bila faktički sudionik Sporazuma jer je taj Sporazum rješavao političke probleme koji su bili u nadležnosti Vlade Republike Hrvatske… i svi oni koji su učestvovali u pregovorima doprinijeli su sklapanju tog Sporazuma – novac od 1,3 milijuna kuna i novac od 500.000,00 kn plaćen je iz istog „državnog izvora“, i to za zakonito ostvarene odvjetničke honorare. Razlika je samo u tehnici realizacije isplate: isplata od 1,3 milijuna kuna isplaćena je na temelju Sporazuma, a isplata od 500.000,00 kn isplaćena je temeljem fiktivne-sporne studije…“.

Opt. D. P. u žalbi zaključuje i to: „D. P. djelovao je u ostvarenju zakonitog i legalnog cilja, on plaća na zakonu osnovana potraživanja odvjetnika P. M., ali odabire krivu tehniku plaćanja“. Prema opt. D. P. „…ako je ugovor o izradi studije fiktivan onda u skladu sa

I Kž-Us 35/11-6

odredbom čl. 285. Zakona o obveznim odnosima valja utvrditi koji je realni pravni posao bio u pitanju, i tada njega valja priznati…“.

Na kraju obrazloženja svoje žalbe opt. D. P. ukazuje „…da svako kršenje zakona nije automatski i kazneno djelo; da opt. D. P. nije postupao u namjeri da se opt. P. M. protupravno okoristi; da svaka zlouporaba ne mora predstavljati kazneno djelo i to posebno ne onda kada počinitelj ide za legalnim ciljem, a učinjena je manja povreda…“. I sasvim na kraju, opt. D. P. ističe „…da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu iznosa nepripadne imovinske koristi – jer nije uzeo u obzir da je iznos od 500.000,00 kn „obuhvatio i iznos PDV-a“.

Suprotno svim navodima u žalbi opt. D. P., prvostupanjski sud nije ni pogrešno, a niti nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Iako opt. D. P. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud ostvario „ključnu pogrešku“ jer je „samo jedan segment činjeničnog supstrata tretirao kao cjeloviti činjenični supstrat“, a s druge pak strane, „pogrešno je zaključio da je opt. D. P. postupao u kriminalnoj namjeri da opt. P. M. pribavi nepripadnu imovinsku korist, iako je opt. D. P. sve radnje poduzimao u sasvim drugom cilju: uređenju i rješavanju radno-pravnog statusa radnika srpske nacionalnosti T. „B.“ d.d. i isplate honorara za odvjetničke usluge opt. P. M.…“, a iz obrazloženja žalbe proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i u vezi drugih okolnosti, o kojima će biti riječi kasnije u ovoj drugostupanjskoj odluci.

Prije svega, opt. D. P. pogrešno zaključuje da je prvostupanjski sud samo jedan segment činjeničnog supstrata tretirao kao cjelovito činjenično stanje, jer je prvostupanjski sud proveo veliki broj dokaza koji se upravo odnose na „cjelovito činjenično stanje“ (dokazi koji su navedeni pod brojem 1-167 – str. 4-10. spisa), te konačno, sâm prvostupanjski sud, u obrazloženju pobijane presude, smatra nespornim da je postojao politički problem „nejednako tretiranih bivših radnika T. „B.“ d.d. hrvatske i srpske nacionalnosti u svezi primjene odredaba Zakona o konvalidaciji“, kao što smatra nespornim „…da je u rješavanju navedenog problema, kako potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske sudjelovao i opt. D. P.“ (str. 13., odl. 3. i 5. pobijane presude).

To što prvostupanjski sud istovremeno zaključuje „da se činjenje kaznenih djela ne može opravdati nekom drugom eventualno korisnom posljedicom… i da te druge, eventualno korisne posljedice, nisu odlučne činjenice u ovom kaznenom postupku…“ (str. 17., odl. 3. pobijane presude) još ne znači da je prvostupanjski sud „samo jedan segment činjenica tretirao kao cjelovito činjenično stanje“, kako to u žalbi pogrešno ističe opt. D. P..

Naime, prema odredbi čl. 342. st. 1. toč. 2. ZKP/08 optužnica mora sadržavati opis kaznenog djela iz kojeg proističu zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo, te ostale okolnosti potrebne da bi se kazneno djelo što točnije odredilo. Prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, optužnica (koja je po svom sadržaju identična činjeničnom supstratu izreke pobijane presude) sadrži sve navedene okolnosti, i prvostupanjski sud je utvrđivao i ocjenjivao one okolnosti koje se odnose na zakonska obilježja kaznenog djela zbog kojih se opt. D. P. tereti (čl. 337. st. 1. i 4. KZ-a), kao

I Kž-Us 35/11-6

što je prvostupanjski sud utvrđivao i ocjenjivao i one ostale okolnosti potrebne da se predmetno kazneno djelo što točnije odredi.

Drugi prigovor opt. D. P. ima objektivno posebnu težinu (kada je u pitanju počinjenje kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ-a): tvrdnja opt. D. P. da on nije postupao u „kriminalnoj namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za drugoga, tj. za opt. P. M. te da nije postupao u cilju prouzrokovanja štete velikih razmjera za Republiku Hrvatsku“, nije prihvatljiva za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud.

Naime, prema opt. D. P. „stvarni cilj njegovog postupanja je da radno-pravni problem (koji je i politički problem) radnika srpske nacionalnosti u T. „B.“ d.d. riješi u skladu sa mandatom kojim ga je zadužila Vlada Republike Hrvatske, i to na način da „potroši što manje novca“ na rješenje tog problema, pa je opt. D. P. takav mandat i razriješio, nakon sklapanja Sporazuma, i s pregovaranjem sa opt. P. M. da mu umjesto 3,5 milijuna kuna isplati iznos od svega 500.00,00 kn – na što je M. pristao…“.

Dakle, „opt. D. P. smanjuje odvjetnički honorar opt. P. M. i pristaje na isplatu svega 500.000,00 kn“ (sve iz žalbe opt. D. P.).

Prije ukazivanja opt. D. P. da prvostupanjski sud nije pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je u pitanju subjektivni odnos opt. D. P. prema počinjenju kaznenog djela, treba istaknuti sljedeće: kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti zahtijeva postupanje s određenim ciljem. Taj je cilj u st. 4. čl. 337. KZ-a određen (propisan) kao pribavljanje imovinske koristi – subjektivnog elementa protupravnosti. Radi se o subjektivnom obilježju kaznenog djela, dok je namjera oblik krivnje koji obuhvaća subjektivni odnos počinitelja prema objektivnim obilježjima kaznenog djela. Namjera mora obuhvatiti kako svijest o tome da se iskorištava položaj ili ovlast (prekoračuju granice ovlasti ili se ne obavlja dužnost), tako i svijest da je prouzročena šteta. U tom pogledu dovoljna je i neizravna namjera kod koje počinitelj kaznenog djela nije siguran postupa li u granicama svoje ovlasti, ali se on odlučuje počiniti radnju i pod cijenu da prekorači svoje ovlasti.

Isticanje opt. D. P. u žalbi kakav je bio stvarni cilj njegovog postupanja samo pokazuje da opt. D. P. ne razlikuje namjeru – kao oblik krivnje koji obuhvaća subjektivni odnos počinitelja prema objektivnim obilježjima kaznenog djela, od motiva. Naime, ostvarenje posljedice kaznenog djela ne mora biti i motiv djela, ono što je počinitelja kaznenog djela pokrenulo na akciju, jer motiv nije vezan uz posljedicu već je vezan uz počiniteljev cilj. Motiv je ona unutarnja sila vezana uz predodžbu o nekom cilju, koja determinira i usmjerava njegovo ponašanje.

Motiv u pravilu nije sastavni dio zakonskih opisa djela. S druge pak strane, motiv je važna okolnost pri odmjeravanju kazne.

No da zaključimo: bez obzira na to kakav je motiv počinitelja kaznenog djela, motiv ne utječe na postojanje direktne namjere, ali motiv može biti značajna okolnost za praktično utvrđenje direktne namjere, jer je motiv vezan uz predodžbu o određenom cilju. Međutim, u svakom slučaju ne smije se pojmovno miješati motiv s namjerom.

I Kž-Us 35/11-6

To „miješanje“ motiva i namjere upravo se događa u situaciji kada opt. D. P. u žalbi ističe „…da je prvostupanjski sud kod prosudbe da li je na strani opt. D. P. postojala kriminalna namjera pribavljanja protupravne imovinske koristi za opt. P. M. uzeo u obzir sve radnje koje je opt. D. P. obavljao u cilju rješavanja problema radnika T. „B.“ d.d. – tada bi donio drugačiju odluku o postojanju njegove namjere“.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio namjeru opt. D. P., tj. subjektivni odnos opt. D. P. prema biću kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ-a. Dakle, utvrdio je ono što je bilo nužno: u čemu se izražava i u čemu se sastoji zabranjeno ponašanje opt. D. P., u čemu je nepravo kaznenog djela zbog kojeg je opt. D. P. proglašen krivim.

Prije svega, nema nikakve dvojbe da je opt. D. P. kao službena osoba (potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar u Ministarstvu …) iskoristio svoj položaj i ovlast s ciljem da drugoj fizičkoj osobi (opt. P. M.) pribavi znatnu imovinsku korist (500.000,00 kn), a postupao je sa ciljem pribavljanja takve koristi, te je istovremeno prouzročio štetu velikih razmjera Republici Hrvatskoj u iznosu od 500.000,00 kn – i na taj način ostvario sve elemente bića kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ-a.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno proizlazi da je opt. D. P. kao službena osoba u Ministarstvu … pokrenuo pravni mehanizam postupka javne nabave za izradu stručno-pravne studije na temu „…“, iako je znao da Ministarstvo …, a niti Vlada Republike Hrvatske, nije imala nikakve potrebe za izradom predmetne studije, da bi nakon toga, opt. D. P. kao ministar u Ministarstvu … sa opt. P. M. zaključio ugovor u kojem se Ministarstvo … obvezuje opt. P. M. – odabranom ponuditelju, isplatiti iznos od 500.000,00 kn, koji iznos mu je nakon isporučene Studije i plaćen temeljem ispostavljenog računa broj …, u iznosu od 500.000,00 kn.

Opt. D. P. osuđen je za takav zakonski opis kaznenog djela – a sve ostalo što se ističe u žalbi opt. D. P., predstavlja sadržaj njegove obrane koju prvostupanjski sud nije prihvatio iz razloga koji nisu prihvatljivi niti za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud.

Naime, iskoristiti (zlouporabiti) položaj i ovlast, u smislu radnje počinjenja kaznenog djela iz čl. 337. KZ-a – a kada je u pitanju službena osoba – znači zapravo obavljanje službene radnje koja ostaje u granicama ovlasti određene za funkciju službene osobe, ali službena osoba ne postupa u skladu sa potrebama službe.

Opt. D. P. ima ovlaštenje da zaključi predmetni Ugovor, ali ako službena osoba zaključuje Ugovor, koji sadržajem ukazuje na postupanje koje nije u skladu sa potrebama službe, onda takva službena osoba (opt. D. P.) ostvaruje navedeni oblik zlouporabe, tj. ostvaruje radnju počinjenja kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ-a, tj. zlouporablja položaj i ovlast službene osobe.

Iz žalbe opt. D. P. proizlazi „da je Studija bila pravna podloga za isplatu honorara opt. P. M., te je u odnosu na razlog za isplatu honorara, takva Studija bila fiktivna…“. U suštini, opt. D. P. smatra „da je za isplatu izabrana pogrešno pravno-tehnička forma, jer je nominalno sklopljen Sporazum o izradi Studije, a faktički se plaćao realno zarađeni odvjetnički honorar“.

I Kž-Us 35/11-6

Pored toga, opt. D. P. smatra da se radi o prividnom ugovoru (čl. 285. ZOO) kod kojeg treba utvrditi „realni pravni posao – i njega priznati“.

Istaknuti navodi u žalbi opt. D. P. nisu prihvatljivi za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud.

Prije svega, opt. D. P. niti je optužen a niti je presuđen za isplatu 500.000,00 kn opt. P. M. iz proračuna Republike Hrvatske (sa pozicije proračuna Ministarstva …) zbog „forme isplate“ već je presuđen zbog zlouporabe ovlaštenja (i ovlasti) jer je kao službena osoba postupao na način koji nije u skladu sa potrebama službe (ako ostavimo po strani navode opt. D. P. iznesene u žalbi o „sekundarnim ciljevima“, tj. pribavi Studije „koja mu može u budućnosti koristiti…“).

Osim toga, u ovom kaznenom postupku zanemarene su dvije važne okolnosti: prva, da imatelji dionica T. „B.“ d.d. nemaju nikakve obveze prema radnicima T. „B.“ d.d., jer dioničari (imatelji dionica) prema odredbi čl. 10. st. 2. i 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 11/93 – u daljnjem tekstu: ZTD) ne odgovaraju za obveze dioničkog društva, i druga, prema odredbi čl. 285. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) ako prividni ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost. To zapravo znači da u situaciji kada prividni ugovor pokriva neki drugi (disimulirani) ugovor, taj drugi ugovor će vrijediti samo onda ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.

U situaciji kada disimulirani ugovor nije utemeljen na zakonu onda on neće ni vrijediti u smislu odredbe st. 2. čl. 285. ZOO.

U kaznenopravnom smislu tamo gdje je fiktivnost ugovora utemeljena na zlouporabi ovlasti, takav ugovor ne vrijedi i ne dovodi počinitelja kaznenog djela u situaciju da po osnovi tzv. izvedene valjanosti ugovora (st. 2. čl. 285. ZOO) uspije sa svojom tvrdnjom o valjanosti „drugog“ pravnog posla (koji je „skriven“ iza tzv. prividnog pravnog posla).

Ovi pravni razlozi ukazuju istovremeno na dodatni sadržaj zlouporabe ovlasti opt. D. P. – no kako se opt. D. P. tereti „samo“ za iskorištavanje položaja i ovlasti službene osobe u pogledu zaključenja Ugovora kod kojeg je objekt Ugovora predmetna studija, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, neće se dalje upuštati u razmatranje svih nepravilnosti kod počinjenja radnje kaznenog djela zbog kojeg je opt. D. P. proglašen krivim.

Kako opt. D. P. u žalbi izričito navodi „da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da kod opt. D. P. nije postojala kriminalna namjera da opt. P. M. ostvari protupravnu imovinsku korist, a posebno nije postojala kriminalna namjera da ošteti Republiku Hrvatsku i njen proračun…“, treba upozoriti na sljedeće: ne samo da je opt. D. P. znao da Ministarstvo …, kao i Vlada Republike Hrvatske, nisu imale nikakvu potrebu za izradom predmetne Studije, već je opt. D. P. kao ministar (i povremeno prisutan na sastancima na kojima se raspravljao o radno-pravnom rješavanju problema radnika T. „B.“ d.d. – koji zapisnici o prisustvovanju sastancima priležu spisu), znao kakav treba biti pravni odnos između Vlade Republike Hrvatske i njenih resornih ministarstava sa T. „B.“ d.d. Naime, iz iskaza (te pisanog izvješća svjedokinje V. B. – državne tajnice u Ministarstvu …), nedvojbeno proizlazi da je pitanje

I Kž-Us 35/11-6

sudskih tužbi i presuda, potrebno razriješiti isključivo sa poslodavcem, tj. T. „B.“ d.d. (str. 176. spisa), a iz obavijesti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 19. lipnja 2006. godine (str. 169-177. spisa) posebno je istaknuto: „Svako uplitanje države u radno-pravne odnose može imati političke posljedice, jer su ti odnosi isključivo stvar radnika i poslodavca“.

To što opt. D. P. u žalbi navodi da „USKOK ne problematizira“ situacije u kojima je Vlada Republike Hrvatske državnim novcem odvjetnicima platila iznos od 2,3 milijuna kuna, a koju isplatu je također odredio opt. D. P. – nije relevantno za ovaj kazneni postupak, jer je kazneni postupak ograničen činjeničnim supstratom optužnog akta, a ne preispitivanjem svih poslovnih odnosa koji su se eventualno ostvarivali između Vlade Republike Hrvatske i T. „B.“ d.d.

Pored istaknutih okolnosti, opt. D. P. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je nekritički i pogrešno ocijenio obranu opt. D. P., a da je pravilno utvrdio činjenično stanje tada bi utvrdio „da opt. D. P. s tim novcem kojim plaća zakonita potraživanja opt. P. M. ostvaruje interese i ciljeve Republike Hrvatske i da ne djeluje u interesu opt. P. M.. On opt. P. M. ne pozna. D. P. očigledno djeluje u interesu Vlade Republike Hrvatske i potpisnika Sporazuma, tj. T. „B.“ d.d. i građana Republike Hrvatske, radnika T. „B.“ d.d. Njegova namjera je ostvarenje jednog općeg dobra, sanacije dugogodišnje diskriminacije prema S. iz B.“.

O potrebi razlikovanja motiva i namjere kod počinitelja kaznenog djela iz čl. 337. KZ- a – već je dovoljno rečeno u ovoj drugostupanjskoj odluci.

Isto tako, opt. D. P. u žalbi postavlja pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu ili samo kršenju propisa – a u situaciji kada „opt. D. P. u ostvarenju zakonitog i legalnog cilja plaća na zakonu osnovana potraživanja odvjetnika M., ali odabire krivu tehniku plaćanja“.

Kada bi u ovom kaznenom postupku bilo utvrđeno da je opt. D. P. postupao na način kako to ističe u žalbi – tada se ne bi radilo ni o kaznenom djelu, a niti o kršenju propisa.

Međutim, prvostupanjski sud je utvrdio nešto drugo: isplatom Studije za kojom nije bilo nikakve potrebe, opt. D. P. nije ostvario nikakav zakoniti i legitimni cilj, niti je plaćanje te Studije (pa niti honorara) na zakonu osnovano – kako je to već obrazloženo u ovoj drugostupanjskoj odluci.

Kako opt. D. P. u žalbi sugerira „da svaka zlouporaba ne mora predstavljati kazneno djelo već može imati svojstvo neke druge odgovornosti (stegovne, prekršajne i sl.), Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, polazeći od razlikovanja kaznenih djela i ostalih kažnjivih radnji po osnovi tzv. kvalitativne razlike, smatra da svojstvo opt. D. P. (potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i resornog ministra), te povreda pravnih dobara koja povlači za sobom negativno etički vrijednosni sud određene težine (isplata 500.000,00 kn fizičkoj osobi, koja isplata se ni po kojoj osnovi ne može isplatiti iz proračuna Republike Hrvatske – a iz razloga koji su već istaknuti u ovoj drugostupanjskoj odluci), što u svojem zajedništvu ukazuje na postojanje teže kažnjive radnje, tj. ostvarenja kaznenog djela. Osim kvalitativne razlike, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, vodio je računa o stupnju neprava kod kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a te potrebom da se težom

I Kž-Us 35/11-6

društvenom osudom ocijeni postupanje opt. D. P., tj. da se njegovo postupanje ocijeni kao kazneno djelo, a ne neki blaži oblik kažnjive radnje – to tim više što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da opt. D. P. niti je postupao u interesu službe, a djelo je počinio u namjeri da drugom pribavi protupravnu imovinsku korist, i time u cijelosti ostvari biće kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ-a, a ne neke druge kažnjive radnje.

Kako žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji (čl. 478. ZKP/08), Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preispitao je i kaznu na koju je osuđen opt. D. P. od strane prvostupanjskog suda, i zaključio da je opt. D. P. osuđen na prestrogu kaznu.

Okolnosti koje je cijenio prvostupanjski sud (str. 18-19. pobijane presude) djelomično prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ali zbog motiva kojim se rukovodio opt. D. P. prilikom počinjenja kaznenog djela (potrebom da se riješi problem radnog staža radnika u T. „B.“ d.d.), te ocjenom istaknutih olakotnih okolnosti od strane prvostupanjskog suda, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da postoje naročito izražene olakotne okolnosti (čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) KZ-a), tako da će se i kaznom zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci ostvariti sve opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. KZ-a, te će se ujedno ostvariti i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a, te da će upravo izrečena kazna preventivno djelovati na opt. D. P., kao i na sve ostale građane da u budućnosti ne čine kaznena djela.

Prigovor opt. D. P. da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu iznosa nepripadne imovinske koristi i štete za proračun Republike Hrvatske, jer nije vodio računa da je u iznos od 500.000,00 kn obuhvaćen i iznos PDV-a, nije prihvatljiv za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, jer je prvostupanjski sud, po čl. 158. ZKP/08 naložio opt. D. P. (kao i opt. P. M.) plaćanje 500.000,00 kn na ime imovinskopravnog zahtjeva. Kako se odluka o imovinskopravnom zahtjevu može pobijati kad je sud o tom pitanju donio odluku suprotnu zakonskim propisima, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da takva odluka nije donijeta u suprotnosti sa zakonskim propisima, jer je imovinskopravni zahtjev postavljen u ovom kaznenom postupku, a za njegovu visinu odlučna je okolnost kada je taj iznos i isplaćen iz proračuna Republike Hrvatske – pozicije Ministarstva … (čl. 471. st. 3. ZKP/08).

Što se pak tiče visine imovinske koristi, ona je sastavni dio bića kaznenog djela iz st. 4. čl. 337. KZ-a i o njoj nije donesena nikakva odluka s obzirom na postavljeni imovinskopravni zahtjev. Konačno, i visina imovinske koristi prosuđena je i utvrđena u vrijeme isplate te koristi, a eventualna kasnija umanjenja imovinske koristi, ostvaruju se u drugim postupcima.

Na žalbu opt. P. M.

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka

Prije svega, nije u pravu opt. P. M. kada u žalbi ističe „da presuda ne sadrži valjane razloge u pogledu odlučnih činjenica“, tj. da je presuda manjkava u obrazloženju.

I Kž-Us 35/11-6

U suštini, opt. P. M. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 – tj. da je presuda proturječna razlozima presude, da su ti razlozi u znatnoj mjeri proturječni i nerazumljivi, a osim toga, da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

Naime, opt. P. M. smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je opt. P. M. s namjerom potaknuo opt. D. P. na počinjenje kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ-a, iako sâm opt. D. P. u svojoj obrani izričito iskazuje „…da je ideja o plaćanju honorara bila njegova…“, što prema opt. P. M. zapravo znači „…da je logički i pravno nemoguće i neshvatljivo da bi opt. P. M. potaknuo opt. D. P. na učin kaznenog djela po ideji samog opt. D. P.“.

Takvo zaključivanje opt. P. M. nije prihvatljivo za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, jer se u konkretnoj situaciji ne radi o bilo kojoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, pa niti bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka koja se ističe u žalbi, već se ovdje, u suštini, radi o različitom poimanju poticanja kao jednog od oblika sudioništva koje poimanje je, prema opt. P. M., rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda.

Poticanje je psihički utjecaj na glavnog počinitelja kako bi ga se navelo da donese odluku o počinjenju kaznenog djela. Poticatelj ne sudjeluje u samoj radnji počinitelja i po tome se razlikuje od supočinitelja. Način poticanja nije pobliže naveden u zakonu: to može biti nagovaranje, izražavanje želje, zapovijed, molba, obećanje nagrade pa i prijetnja (koja glavnog počinitelja ne dovodi u situaciju krajnje nužde) i sl. Ono što je bitno u ovom kaznenom predmetu jeste to da je moguće i poticanje osobe koja se još koleba ili počinjenje kaznenog djela čini ovisnim o nastupanju nekog uvjeta. To zapravo znači da poticatelj ne mora (uvijek) ni dati inicijativu za počinjenje kaznenog djela, nego ona (inicijativa) može poteći i od glavnog počinitelja ako je ovaj samo načelno spreman za počinjenje nekog kaznenog djela, a konačnu odluku da počini konkretno kazneno djelo donese tek na poticaj dionika, tj. poticatelja. Takav oblik poticanja razlikuje glavnog počinitelja koji je već donio konačnu odluku da će počiniti konkretno kazneno djelo od onog glavnog počinitelja koji je samo sklon počinjenju kaznenog djela. Poticanje takve osobe jeste poticanje kao oblik dioništva jer takva osoba još uvijek nije donijela konačnu odluku da ostvari kazneno djelo. Takav oblik poticanja pravilno obrazlaže i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude na str. 16., odl. 7., kada ističe: „…posve je razvidno da opt. D. P. nije imao samostalno stvorenu odluku o počinjenju djela. Do takve odluke je došao upravo potaknut od strane opt. P. M.…“.

Način poticanja od strane opt. P. M. sastoji se u poduzimanju konkretnih radnji koje su u konačnici dovele do odluke opt. D. P. da pokrene formalni mehanizam isplate 500.000,00 kn iz proračuna Republike Hrvatske (pozicije Ministarstva …) opt. P. M., a na štetu Republike Hrvatske.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća razloge prvostupanjskog suda koji ukazuju da se aktivnosti opt. P. M. mogu pravno ocijeniti kao aktivnosti poticanja iz čl. 37. KZ-a.

I Kž-Us 35/11-6

Naime, iz iskaza svjedoka Z. N. te T. M. nedvojbeno proizlazi, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, da je opt. P. M. „i pismeno i usmeno tražio sastanke sa opt. D. P.…“, „…da je opt. P. M. bio nezadovoljan sa dogovorom i da se prijetio tužbom…“, „…da je opt. D. P. naredio svim prisutnima (osim M. P.) da napuste sastanak, da je ostao sam sa opt. P. M. i državnim tajnikom M. P., i da je ubrzo izašao iz prostorije sa riječima „da je problem riješen i da su morali naći način da se M. isplati dodatni iznos…“, a iz iskaza svjedoka T. M. proizlazi da je opt. P. M. „više puta tražio sastanak sa opt. D. P., a da je od samog D. P. čuo da je P. M. tražio dodatni novac – i da je problem riješen tako što će se P. M. isplatiti 500.000,00 kn“.

Ovakav angažman opt. P. M. nedvojbeno ukazuje da je on vršio pritisak na opt. D. P., da je svoje nezadovoljstvo ispoljavao i „prijetnjom tužbe“, da je stvorio okolnosti koje su kod opt. D. P. tek tada stvorile odluku da zaključi Ugovor od 9. siječnja 2008. godine – i na taj način ga je potaknuo na počinjenje kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ-a – kako je to već obrazloženo u ovoj drugostupanjskoj odluci, a povodom žalbe opt. D. P..

Isto tako, tvrdnje opt. P. M. o tome da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka „jer je u kaznenom postupku odbijeno očitovanje opt. P. M. o nespornim činjenicama“ ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka već se eventualno može raditi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, no kako opt. P. M. ne obrazlaže o kojim se to „nespornim činjenicama“ radi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije mogao valjano preispitati taj dio žalbe opt. P. M..

Opt. P. M. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud „ostvario povredu odredbi iz čl. 29. i 30. ZKP/08“, tj. da je povrijedio odredbe o posljedicama nenadležnosti i sukobu nadležnosti, što je prema opt. P. M., dovelo i do povrede kaznenog zakona – koju će Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazložiti u razlozima koji se odnose na taj pravni osnov žalbe.

Prema navodima iz žalbe opt. P. M., prvostupanjski sud ostvario je i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je umjesto primjene načele presumpcije okrivljenikove nedužnosti i načela in dubio pro reo (čl. 3. st. 1. i 2. ZKP/08) kada je u pitanju ocjena istinitosti tvrdnje opt. D. P. da je ideja o naručivanju Studije bila njegova, a ne od opt. P. M., prvostupanjski sud umjesto da je primjenom navedenih načela utvrdio da je opt. P. M. „nazivao opt. D. P. i zahtijevao da se riješi pitanje njegovih troškova zastupanja… prvostupanjski sud ocjenjuje te okolnosti samo tamo kako bi izmislio radnju poticanja od strane opt. P. M.…“.

Takvo pozicioniranje povrede načela iz čl. 3. st. 1. i 2. ZKP/08 ne predstavlja nikakvu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, već se eventualno radi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, no iz svega navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da prvostupanjski sud nije ostvario niti jednu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka pa niti povredu na koju ukazuje opt. P. M. u žalbi.

U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

Opt. P. M. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu činjenica koje se odnose na vrijednost Studije i činjenica koje se odnose na visinu

I Kž-Us 35/11-6

troškova koje je opt. P. M. imao prilikom zastupanja radnika srpske nacionalnosti iz T. „B.“ d.d.

U pravu je opt. P. M. kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pošao od očitovanja samih branitelja optuženika „…da je predmetna Studija bila nesporno bespotrebna i besmislena“ (str. 7., odl. 1. žalbe), no to još ne znači da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada se upustio u dokazivanje stvarne vrijednosti Studije, s obzirom na naknadno vrednovanje iste Studije od strane samih optuženika: „…da je Studija bila potrebna – da je Studija podloga honoraru – da je Studija sekundarni cilj, te da je Studija stvarno potrebna“, jer je očigledno da ono što je u početku kaznenog postupka bilo nesporno, tijekom postupka željelo se prikazati spornim.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ne prihvaća navode opt. P. M. da je prvostupanjski sud utemeljio presudu na dokazima koji nisu izvedeni na glavnoj raspravi, i na taj način pored pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ostvario i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

Naime, opt. P. M. tvrdi da je prvostupanjski sud na raspravi od 15. listopada 2010. godine (list broj 916-924 spisa) „navodno pročitao „dokaze pod rednim brojem od 1-165, iako je to „vremenski bilo nemoguće“ (str. 7., odl. 2. žalbe).

Uvidom u Zapisnik sa rasprave od 15. listopada 2010. godine konstatirano je da je predsjednik vijeća u dokazne svrhe pročitao, pregledao i ukratko usmeno izložio dokaze navedene pod brojem 1-166, da bi nakon toga, predsjednik vijeća, u skladu s odredbom čl. 433. ZKP/08, pozvao stranke i oštećenika da li imaju primjedbe na provedene dokaze, te je zapisnički konstatirano da stranke nemaju primjedbi na provedene dokaze, a niti prijedloge za dopunu dokaznog postupka.

Isto tako, navodi u žalbi opt. P. M. o tome da se prvostupanjski sud bavio jednom „neutvrđenom“ činjenicom, tj. da je opt. P. M. na ime zastupanja radnika T. „B.“ d.d. srpske nacionalnosti naplaćivao znatna sredstva u ime sastava tužbi, te dobio honorar u iznosu od 1,3 milijuna kuna, koji su prema opt. P. M. „prvostupanjskom sudu više koristile u svrhu politikanskog lamentiranja o opravdanosti kontakata između opt. D. P. i opt. P. M.“ (iz žalbe opt. P. M.). Ovakvi navodi opt. P. M. ne samo da su neprihvatljivi kao razlog žalbe, već su neprihvatljivi i kao način na koji se stranka u kaznenom postupku odnosi prema autoritetu suda i njegovom pravorijeku.

Isto tako, svako daljnje ukazivanje opt. P. M. o radnjama koje je on poduzimao u postupcima zaštite prava radnika T. „B.“ d.d. (podnošenje tužbi i naplata istih) ne ukazuju na zakonski opis kaznenog djela zbog kojeg je opt. P. M. terećen i proglašen krivim (poticanje opt. D. P. na počinjenje kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ-a), te ove okolnosti Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra irelevantnima, i u tom smislu prihvaća razloge prvostupanjskog suda, te se na te iste razloge upućuje opt. P. M..

U odnosu na povredu kaznenog zakona

Nije u pravu opt. P. M. kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon jer je „pogrešno ocijenio čija je bila ideja da se izradi i plati predmetna Studija“, a osim

I Kž-Us 35/11-6

toga „opt. D. P. mogao je počiniti samo jednog kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. KZ-a… pa se takvo kazneno djelo ne može procesuirati sa više optužnih akata, niti se može voditi veći broj odvojenih postupaka…“. Pored toga, prvostupanjski sud pogrešno je ocijenio namjeru opt. P. M. jer opt. D. P. i opt. P. M. nisu bili u takvim odnosima da bi opt. P. M. uopće mogao stvoriti namjeru da opt. D. P. potakne na počinjenje kaznenog djela“.

Svi navodi istaknuti u žalbi opt. P. M. nisu prihvatljivi za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, a iz razloga koji su već u dovoljnoj mjeri istaknuti u ovoj drugostupanjskoj odluci, a povodom žalbe sâmog opt. D. P. te se opt. P. M. upućuje na te iste razloge.

Kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji (čl. 478. ZKP/08), Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preispitao je kaznu na koju je osuđen opt. P. M. od strane prvostupanjskog suda i zaključio da je opt. P. M. osuđen na prestrogu kaznu.

Okolnosti koje je cijenio prvostupanjski sud, prilikom odmjeravanja kazne opt. P. M., prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u određenoj mjeri, no olakotne okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud (str. 19., odl. 2. prvostupanjske presude), uz okolnost da je opt. P. M. kazneno djelo ostvario kao dionik – poticatelj, te da mu je to prvi sukob sa zakonom, u svojoj ukupnosti predstavlja naročito izražene olakotne okolnosti (čl. 57. st. 2. i 4. KZ-a), te će se prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, i nešto blažom kaznom od izrečene od strane prvostupanjskog suda, ostvariti svi opći ciljevi kažnjavanja iz čl. 6. KZ-a, ali i sve svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a.

U odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu

U pogledu imovinskopravnog zahtjeva, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, upućuje opt. P. M. na razloge koji su već izneseni u ovoj drugostupanjskoj odluci, a u povodu žalbe opt. D. P..

U odnosu na odluku o sigurnosnoj mjeri

Što se pak tiče sigurnosne mjere zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti iz čl. 77. KZ-a, prvostupanjski sud na str. 19. pobijane presude, valjano je obrazložio sve zakonske uvjete za primjenu predmetne sigurnosne mjere: opt. P. M. kazneno djelo počinio je u obavljanju odvjetničke djelatnosti, a i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, postoji opasnost da bi navedena djelatnost poticajno mogla djelovati za počinjenje kaznenog djela u budućnosti, kako to pravilno ističe i prvostupanjski sud.

Kako su odluke o sigurnosnoj mjeri iz čl. 77. KZ-a, pravnoj ustanovi imovinskopravnog zahtjeva iz čl. 158. ZKP/08, te troškovima kaznenog postupka, valjano obrazložene, opt. D. P. i opt. P. M. upućuju se na iznesene razloge iz obrazloženja prvostupanjske presude.

I Kž-Us 35/11-6

Kako su žalbe opt. D. P. i opt. P. M. samo djelomično osnovane, te kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona ili postupka na koje povrede sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 482. i čl. 486. st. 1. ZKP/08, odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 30. studenog 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.