I Kž-1095/2006-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1095/06-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Dragana Poljaka, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. R., zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Čakovcu broj K-16/05 od 2. listopada 2006., u sjednici vijeća održanoj dana 24. travnja 2007. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. N. R., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, tako da se utvrđuje da je optuženik radnjama opisanim pod toč. 3., 4. i 5. izreke te presude počinio jedno kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, za koje mu se, temeljem istih propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci, a uzima kao utvrđena iz te presude, za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. Kaznenog zakona za koje je proglašen krivim pod toč. 6. izreke, kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, pa mu se, uz primjenu čl. 60. st. 2. c) izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju mu se, temeljem čl. 63. Kaznenog zakona, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 12. rujna 2005. pa nadalje.

II. U ostalom dijelu odbija se žalba opt. N. R. kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom, dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Čakovcu proglasio krivim N. R. zbog triju kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona (KZ), u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (ZID KZ), za koja mu je utvrdio kazne zatvora od po jedne

I Kž 1095/06-4

godine i tri mjeseca i zbog jednog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ-a, za koje mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, pa mu je, temeljem čl. čl. 60. st. 2. c) izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. U tu kaznu, primjenom čl. 63. KZ-a optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 12. rujna 2005. pa nadalje.

Temeljem čl. 67. KZ-a prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti od opojnih droga, pri čemu je određeno da ona može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali ne duže od tri godine.

Temeljem čl. 82. st. 1. KZ-a optuženiku je oduzeta imovinska korist u iznosu od 250,00 kn.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) sud je optuženika oslobodio obaveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a kao i plaćanje nagrade i nužnih izdataka branitelja postavljenog po službenoj dužnosti.

Istom presudom temeljem čl. 353. toč. 3. ZKP-a protiv optuženika odbijena je optužba da bi počinio dva kaznena djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ-a.

Protiv ove presude podnio je žalbu optuženik osobno i putem svoga branitelja B. K., odvjetnika iz V. U žalbi se navodi da presudu pobija, u odnosu na kaznena djela pod toč. 3., 4. i 5. izreke "iz svih žalbenih razloga", ali iz sadržaja žalbe proizlazi da ju pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači u odluci o jedinstvenoj kazni, tako da se izreče blaža kazna.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

Postupajući u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a, prije održavanja sjednice vijeća spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić u pismenom mišljenju broj KŽ-DO-34/07, od 16. siječnja 2007. godine, predložila je da se žalba optuženika kao neosnovana odbije i potvrdi pobijana presuda. Kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petar Pulišelić koji je bio nazočan sjednici vijeća.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i kada smatra da se odluka o njegovoj odgovornosti, za kaznena djela za koja je proglašen krivim pod toč. 3., 4. i 5. izreke pobijane presude, temelji na pogrešnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

Obrazlažući zbog čega smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, koju nalazi u tome što su u presudi navedeni nejasni razlozi o odlučnim činjenicama, žalitelj zapravo prigovara utvrđenom činjeničnom stanju jer

I Kž 1095/06-4

tvrdi da nema sigurnih dokaza da je mobilni telefon broj … telefon kojim se koristio optuženik, te da se iz okolnosti što je on telefonski komunicirao sa telefonskim brojem koji pripada Radiju, koji koristi M. I., ne može zaključiti da je na taj način kontaktirao s osobom iz narko miljea, jer taj telefonski broj koristi još najmanje desetak ljuti.

Ovaj je sud, stoga, ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, pa ni onu iz toč. 11. na koju se poziva žalitelj, jer je u presudi naveo jasne razloge o svim odlučnim činjenicama na kojima temelji odluku o odgovornosti optuženika i odluku o odabiru kaznenih sankcija, a sadržaj dokaza, na kojima ju temelji interpretirao je u skladu sa sadržajem koji proizlazi iz sudskih zapisnika i drugih dokaza koji se nalaze u spisu.

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj prigovara ocjeni dokaza suda prvog stupnja i ponavlja obranu da heroin nije prodao niti S. P., a ni B.-S. Ž.-Nj. i da je sud pogrešno utvrdio da je 7. rujna 2005. on prodao pizz heroina V. Š., iako se iz provedenih dokaza može zaključiti da je bilo obratno i da je prihvatljiva njegova obrana da je V. Š. njemu prodavao drogu. Tvrdi se, nadalje, da u spisu predmeta nema niti jednog dokaza iz kojeg se može zaključiti da se on koristio mobilnim telefonom …, a da je sud pogrešno utvrdio, uzimajući da se radi o njegovom mobilnom telefonu da je on kontaktirao, neposredno prije događaja opisanim pod toč. 4. i 5. izreke presude sa B.-S. Ž.-Nj. i V. Š. i na tome temeljio svoju odluku da je odgovoran za ova kaznena djela.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja vrlo temeljito proveo sve dokaze, pažljivo ih i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao svakog za sebe i uspoređujući ih međusobno, pri čemu je vodio računa i o svim materijalnim dokazima, te osnovano zaključio da obrana optuženika nije prihvatljiva o čemu je naveo uvjerljive i logične razloge u pobijanoj presudi, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Prigovarajući iskazima svjedoka S. P. i njegove majke B. P. optuženik ukazuje da su njihovi iskazi različiti u pogledu količine novca kojom je raspolagao svjedok S. P., pa iz toga zaključuje da su takvi iskazi nevjerodostojni. Međutim, o toj razlici vodio je računa sud prvog stupnja i pravilno utvrdio da se radi o nebitnom detalju, dok se njihovi iskazi u svemu drugom podudaraju. Kod nesporne činjenice da je S. P. nakon uporabe heroina, zbog predoziranosti, završio najprije u Bolnici u Čakovcu, a zatim u Bolnici u Varaždinu nema razloga za sumnju u njegovu tvrdnju da je heroin kupio od optuženika jer je on zainteresiran da konzekvence za njegovo stanje snosi osoba koja mu je prodala heroin koji je bio, kao što kaže, očigledno drukčije kvalitete od uobičajenog.

Osim toga, ni njegova majka nema interesa lažno teretiti osobu koja nije odgovorna za stanje u kojem se našao njezin sin, već upravo osobu za koju smatra da je takvo stanje uzrokovala.

Pobijajući presudu u odnosu na kazneno djelo za koje je proglašen krivim pod toč. 4. izreke žalitelj tvrdi da se odluka suda zasniva na nezakonitom dokazu jer se sud koristio SMS porukom, koju je skinuo sa mobilnog telefona B.-S. Ž.-Nj., iako istražni sudac nije izdao nalog za provođenje posebnih izvidnih mjera koje se odnose na kontrolu sadržaja međusobnih kontakata između te svjedokinje i drugih osoba. Valja reći da je o tom prigovoru optuženika

I Kž 1095/06-4

pravomoćno odlučeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I-Kž-686/06-3 od 8. kolovoza 2006. kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja Županijskog suda u Čakovcu broj K-16/05 kojim je odbijen prijedlog obrane da se iz spisa predmeta izdvoje izlisti telefonskih razgovora i SMS poruka, pa se žalitelj upućuje na to rješenje.

Nije točna žalbena tvrdnja da ne postoji niti jedan personalni, a ni materijalni dokaz koji bi nedvojbeno ukazivao da je on prodao opojnu drogu B.-S. Ž.-Nj.

Žalitelj potpuno ispušta iz vida iskaze svjedoka S. M., N. T. i P. I. iz kojih upravo to proizlazi. Svjedoci detaljno opisuju da je S. M. pao u apstinencijsku krizu, molio svjedokinju B.-S. Ž.-Nj. da li mu može nabaviti heroin, predao joj 50,00 kn, nakon čega su se odvezli do parka u Čakovcu gdje se svjedokinja susrela sa optuženikom, a zatim vratila u automobil sa drogom, kao i njihovo daljnje kretanje sve do zaustavljanja od strane policije. Nesporno je da je tada policija u automobilu pronašla špricu u kojoj se nalazio heroin i da im je B.-S. Ž.-Nj. predala također jednu špricu u kojoj se nalazila droga.

Kada se te nesporne činjenice povežu sa sadržajem iskaza naprijed spomenutih svjedoka, te iskaza svjedoka, djelatnika policije I. J. i B. M. onda je i po ocjeni ovog suda osnovan zaključak suda prvog stupnja da su iskazi optuženika i B.-S. Ž.-Nj. u dijelu u kojemu tvrde da su se, doduše, sastali u kritično vrijeme u parku, ali da su izmijenili zlatne predmete, a ne drogu, potpuno neprihvatljivi i da iz iskaza svih drugih provedenih dokaza sa sigurnošću proizlazi da je optuženik ostvario elemente kaznenog djela koje je opisano pod toč. 4. izreke pobijane presude.

Ne može se prihvatiti niti tvrdnja žalitelja da je sud olako i nekritički prihvatio iskaz V. Š. i na njemu temeljio odluku o njegovoj odgovornosti za kazneno djelo opisano pod toč. 5. izreke iako je taj iskaz sam po sebi proturječan i nelogičan za razliku od njegove obrane.

Odluku o odgovornosti optuženika za to kazneno djelo sud ne temelji samo na iskazu svjedoka V. Š. Ocjenjujući taj iskaz sud ga je uspoređivao i sa iskazom svjedoka E. B. i djelatnika policije D. T. i I. J., kao i sa materijalnim dokazom, tj. izlistom telefonskih poziva sa mobilnog telefona svjedoka E. B. i osnovano zaključio da su iskazi tih svjedoka uvjerljivi za razliku od iskaza J. S. i S. J., o čemu je u presudi naveo uvjerljive razloge na str. 23., koje prihvaća i ovaj sud i na njih upućuje žalitelja.

Što se pak tiče tvrdnje žalitelja da nema dokaza da se on služio mobilnim telefonom broj … točno je da u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta što se nalazi na listu 9 spisa nije naveden broj mobilnog aparata koji je oduzet od optuženika, već samo tvornički broj, jer je kartica izvađena iz aparata. Međutim, tijekom cijelog kaznenog postupka optuženik niti u jednom trenutku nije poricao da je aparat koji je oduzet od njega nosio upravo taj broj. Osim toga pregledom telefonskih imenika mobilnih telefona koji su oduzeti od B.-S. Ž.-Nj. i E. B. proizlazi da je to broj mobilnog telefona kojim se služio optuženik, a usporedbom vremena kontakata koji su ostvareni sa njihovih mobilnih telefona prema telefonu … sa sigurnošću se zaključuje da su kontakti ostvareni neposredno prije događaja opisanih pod toč. 4. i 5. izreke pobijane presude, pa ovaj sud smatra da i taj prigovor optuženika nije prihvatljiv.

I Kž 1095/06-4

Iz naprijed iznesenih razloga ocijenjeno je da žalba optuženika podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na naprijed navedena kaznena djela nije osnovana.

U žalbi se navodi da se presuda pobija i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ali taj žalbeni osnov nije obrazložen. Ne tvrdi se da su neke od odlučnih činjenica ostale neutvrđene, ne ukazuje se da je sud propustio provesti neke dokaze, niti se tvrdi da postoje novi dokazi koji dovode u sumnju utvrđenje suda, pa se ocjenjuje da ni u tom dijelu žalba nije osnovana.

U pravu je, međutim, optuženik kada tvrdi da je sud na njegovu štetu povrijedio zakon kada je kaznena djela koja su opisana pod toč. 3., 4. i 5. pravno označio kao tri kaznena djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ-a.

Naime, to kazneno djelo čini ona osoba koja, između ostalog, prodaje opojnu drogu. Takva inkriminacija pretpostavlja višestruku prodaju droge koja je uslijedila u kratkim vremenskim intervalima i koja je obuhvaćena istom namjerom počinitelja da prodaje drogu, te ona predstavlja jedinstvenu radnju u pravnom smislu, jer takvo postupanje po prirodi stvari predstavlja jedinstvenu cjelinu. U konkretnom slučaju optuženik je prodao drogu 24. i 28. srpnja 2005. i 7. rujna 2005., pa te radnje treba tretirati kao jedinstvenu radnju u smislu čl. 173. st. 2. KZ-a.

Radi toga prihvaćena je žalba optuženika i preinačena pobijana presuda u pravnoj oznaci djela, te je utvrđeno da je optuženik radnjama pod toč. 3., 4 i 5. počinio jedno kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a, u svezi s čl. 25. ZID KZ-a.

S obzirom na takvu odluku ovaj je sud bio dužan za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ-a optuženiku utvrditi kaznu. Pri tome je vodio računa o navodima žalitelja iznesenim u žalbi zbog odluke suda o kazni, s jedne strane, a i o svim olakotnim i otegotnim okolnostima utvrđenim tijekom ovog kaznenog postupka.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da mu je sud za radnje za koje ga je proglasio krivim pod toč. 3., 4. i 5. izreke presude utvrdio prestroge kazne. Za svaku tu radnju utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od po jedne godine i tri mjeseca, a kako je ovom presudom utvrđeno da je ovim radnjama optuženik ostvario elemente samo jednog kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. KZ- a, ovaj sud smatra da je tome primjerena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci. Pri tome se vodilo računa da je predmetom ovih radnji manja količina opojne droge, ali da se radi o tzv. teškoj drogi, heroinu kojim se u ozbiljnijoj mjeri ugrožava zdravlje ljudi.

Iako optuženik u žalbi pokušava minorizirati podatke o dosadašnjoj osuđivanosti kod činjenice da je do sada osuđivan, između ostalog, i tri puta zbog zlouporabe opojnih droga, pa mu je i tri puta izricana sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, koja očigledno nije polučila svoju svrhu, kao ni izdržane kazne, ova okolnost predstavlja otegotnu okolnost, koju je sud prvog stupnja pravilno cijenio prilikom donošenja pobijane presude, a koju i ovaj sud uzima takvom prilikom odmjeravanja kazne.

Smatra se da je kazna zatvora koja mu je utvrđena za ovo kazneno djelo u cijelosti primjerena i težini toga djela, a i svim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima.

I Kž 1095/06-4

Za kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim pod toč. 6. izreke ovaj sud uzeo je kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, pa mu je temeljem čl. 60. st. 2. c) KZ-a izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je, temeljem čl. 63. KZ-a, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 12. rujna 2005. pa nadalje.

Prilikom izricanja jedinstvene kazne ovaj je sud vodio računa da je optuženik višestruki istovrsni povratnik i da je ova kaznena djela počinio nedugo nakon što je izdržao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci koja mu je izrečena presudom Općinskog suda u Čakovcu broj Kv-36/04-4.

Ovakovom jedinstvenom kaznom u cijelosti će se postići opća svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ-a.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je djelomično prihvatiti žalbu optuženika i preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela i odluci o kaznenoj sankciji, na način kao što je učinjeno pod toč. 1. izreke, a u preostalom dijelu odbiti žalbu kao neosnovanu (čl,. 390. st. 1. i 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 24. travnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Anamarija Pavičić, v.r.

Milan Gudelj, v.r.