Us I-1318/2019-9 · Upravni sud u Rijeci

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 2 UsI-1318/2019-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja R. V., iz C., S., kojeg zastupa opunomoćenik B. Š., odvjetnik u R., A. S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba M. T., radi utvrđivanja staža s povećanim trajanjem, 30. siječnja 2020.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: 140-10/19-04/08050036629, URBROJ: 341-99-11/2- 19-006217 od 3. rujna 2019., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: 140-10/19-04/08050036629, URBROJ: 341- 14-11/2-19-007670 od 18. srpnja 2019., radi utvrđivanja tužitelju u mirovinski staž razdoblja od 11. lipnja 2002. do 22. kolovoza 2015. kao staž osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem kod poslodavca D. P. d.d. O., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: 140-10/19-04/08050036629, URBROJ: 341-14-11/2-19-007670 od 18. srpnja 2019., odbijen je zahtjev tužitelja (podnesen 19. veljače 2019.) da mu se u mirovinski staž kao staž osiguranja koji se računa s uvećanim trajanjem utvrdi vrijeme od 11. lipnja 2002. do 22. kolovoza 2015. kod poslodavca D. P. d.d. O.. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, da je tužitelj u predmetnom razdoblju obavljao poslove operatera (u procesu), da u popisu redovnih poslova spomenutoga radnog mjesta nije navedeno obavljanje poslova vatrogasca, te da se poslovima vatrogasca, tj. redovnim poslovima i radnim zadacima vatrogasca po Zakonu o vatrogastvu, za koje se utvrđuje staž s povećanim trajanjem, ne mogu smatrati poslovi tužiteljeva radnog mjesta. Stručna osposobljenost za dobrovoljne vatrogasce omogućuje da se u vatrogasnoj postrojbi zaposli nešto manji broj profesionalnih vatrogasaca, ali ne čini temelj za utvrđivanje mirovinskog staža s povećanim trajanjem.

Tuženik je rješenjem, KLASA: 140-10/19-04/08050036629, URBROJ: 341-99-11/2- 19-006217 od 3. rujna 2019., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Pored potvrđivanja osnovanosti razloga iznesenih od strane prvostupanjskog tijela, tuženik u svojem rješenju dodaje, u bitnome, da iz očitovanja glavnoga vatrogasnog zapovjednika Republike Hrvatske proizlazi da je tužitelj na konkretnim radnim mjestima obavljao druge poslove i radne zadatke, a samo u izvanrednim događajima je predviđeno da djeluje kao tzv. procesni vatrogasac, da važeći nastavni planovi i programi ne poznaju pojam (zanimanje) procesnog vatrogasca, te da tužitelj vatrogasnu djelatnost nije obavljao kontinuirano, s karakteristikama stalnog rada te redovnih obveza i poslova, niti je bio raspoređen na radno mjesto u vatrogasnoj postrojbi.

Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da je sistematizaciju radnih mjesta poslodavac postavio protivno zakonu pa se zaključak o stvarnoj naravi predmetnih radnih mjesta ne može temeljiti isključivo na predmetnoj sistematizaciji, da je naziv procesnog vatrogasca tek kolokvijalne naravi, da je riječ o poslovima obuhvaćenima vatrogasnom djelatnošću neovisno o njihovoj formalnoj nominaciji, da su tzv. procesni vatrogasci prvi stup obrane u vatrogasnoj intervenciji, te da su javnopravna tijela u odnosu na tužitelja postupila različito negoli u odnosu na njegova kolegu Z. B., iako između tih slučajeva ne postoji razlika. Zaključuje da je pri donošenju osporavanih rješenja došlo do pogrešne primjene relevantnoga materijalnog prava. Smatrajući da ispunjava pretpostavke za utvrđivanje staža s povećanim trajanjem za predmetno razdoblje, tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te da sam riješi stvar usvajanjem tužiteljeva zahtjeva, podredno da predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 6.250,00 kuna (PDV uključen).

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, te dodaje, u bitnome, da su se protupožarni poslovi kod navedenog poslodavca obavljali isključivo unutar profesionalne vatrogasne postrojbe, koja je bila organizacijski izdvojena i locirana unutar tvorničkog kruga. Tuženik Sud odbije tužbeni zahtjev.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga navedenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 29. siječnja 2020., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Vatrogasna djelatnost je sudjelovanje u provedbi preventivnih mjera zaštite od požara i eksplozija, gašenje požara i spašavanje ljudi i imovine ugroženih požarom i eksplozijom, pružanje tehničke pomoći u nezgodama i opasnim situacijama te obavljanje i drugih poslova u nesrećama, ekološkim i inim nesrećama (čl. 1. st. 1. Zakona o vatrogastvu, „Narodne novine“, broj 106/99, 117/01, 36/02, 96/03, 174/04, 38/09 i 80/10). Ovu odredbu nije pravilno interpretirati izdvojeno, već ju je potrebno sagledavati u cjelini s razrađujućim zakonskim normama.

Pritom je na umu potrebno imati i odredbu članka 2. stavka 1. Zakona o vatrogastvu, kojom je propisano da vatrogasnu djelatnost obavljaju vatrogasne postrojbe, dobrovoljna vatrogasna društva i vatrogasne zajednice kao stručne i humanitarne organizacije koje ostvaruju prava na olakšice i povlastice, sukladno propisima. U vatrogasne postrojbe pripada, između ostalih, profesionalna vatrogasna postrojba u gospodarstvu (čl. 2. st. 2. t. 3. navedenog Zakona).

Među razrađujućim normama je i članak 25. stavak 1. Zakona o vatrogastvu, prema kojem se profesionalnim vatrogascima staž osiguranja računa u uvećanom trajanju od 15 mjeseci za 12 mjeseci stvarno provedenim na tim poslovima. Nesporno je da tužitelj: (1) nije primljen na radno mjesto profesionalnog vatrogasca, u smislu odredbe članka 21. stavka 1. Zakona o vatrogastvu, vezano uz članak 25. stavak 1. toga Zakona, te da (2) nije bio pripadnik poslodavčeve vatrogasne postrojbe. Izostanak već jednoga od potonjih dvaju elemenata diskvalificirao bi tužitelja od priznavanja beneficiranog staža po konkretnoj osnovi. Nedvojbeno je da se ove zakonske odredbe referiraju isključivo na profesionalne pripadnike vatrogasnih postrojbi, a ne na sve osobe koje su osposobljene za poslove vatrogasca, niti na osobe čiji poslovi razumijevaju da povremeno i iznimno mogu doći u situaciju obavljati gašenje požara (u tom pogledu postoji i supstancijalna, ne samo terminološka razlika). Jedina propisana iznimka odnosi se na dobrovoljne vatrogasce kada obavljaju iste poslove i pod istim uvjetima kao profesionalni vatrogasac duže od mjesec dana, kada imaju pravo na uvećani staž osiguranja od 15 mjeseci za 12 mjeseci stvarno provedenih na istim poslovima (čl. 25. st. 2. Zakona o vatrogastvu).

Za primjenu odredbe članka 25. stavka 1. Zakona o vatrogastvu, povezano sa člankom 2. stavcima 1. i 2. toga Zakona, potrebno je, dakle, da je riječ o profesionalnom vatrogascu koji je pripadnik odgovarajuće vatrogasne postrojbe.

Interpretacija po kojoj bi staž s uvećanim trajanjem pripadao i osobama koje nisu profesionalni vatrogasci, dakle osobama čiji se primarni i kontinuirani poslovi suštinski ne mogu usporediti s primarnim i kontinuiranim poslovima profesionalnih vatrogasaca, te koji nisu pripadnici vatrogasnih postrojbi, obesmislila bi postojeći normativni režim priznavanja beneficiranog staža profesionalnim vatrogascima.

Usto, Sud je suglasan s razlozima iznesenima u obrazloženjima prvostupanjskoga i drugostupanjskog rješenja, koji su sukladni dosadašnjoj praksi ovog Suda u ovovrsnim predmetima (npr. presude poslovnih brojeva 3 UsI-919/2019-11 od 6. rujna 2019., 3 UsI- 925/2019-10 od 12. rujna 2019., odnosno 2 UsI-924/2019-17 od 7. studenog 2019.).

Što se tiče tužiteljeva pozivanja na slučaj Z. B., S. naglašava da je u odnosu na tužitelja utvrdio nepostojanje pretpostavki za utvrđivanje staža s povećanim trajanjem, pri čemu Sud u ovome sporu nije ovlašten utvrđivati je li prilikom utvrđivanja beneficiranog staža Z. B. došlo do pogrešne primjene mjerodavnih odredbi materijalnog prava, niti bi izolirano odlučivanje u jednom od slučajeva upućivalo na ustaljenu upravnu praksu tijela mirovinskog osiguranja.

Prvostupanjsko tijelo je, dakle, pravilno odbilo zahtjev tužitelja, što je tuženik osnovano potvrdio.

Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom.

Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

U Rijeci 30. siječnja 2020.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko,

v.r.