Revr-1377/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1377/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. B. iz K., zastupanog po punomoćnici R. L. J., odvjetnici iz R., protiv tuženika Javne ustanove Nacionalni park Plitvička jezera, radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Gospiću posl. br. Gž-1948/13-2 od 15. svibnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Gospiću posl. br. P- 26/13-20 od 26. lipnja 2013., u sjednici održanoj 2. lipnja 2015.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja te djelomično prihvaćena žalba tuženika (podnesena na odluku o parničnom trošku) i:

I., potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:

- na utvrđenje nedopuštenom ("poništenje") Odluke broj … od 6. listopada 2009. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - izvanrednim otkazom toga Ugovora, te utvrđenja nedopuštenim rješenja tuženika broj … od 22. listopada 2009. donesenog povodom zahtjeva za zaštitu prava podnesenog po tužitelju - sve uz obvezivanje tuženika "da tužitelja vrati na radno mjesto na kojem je radio prije nezakonitog prestanka radnog odnosa",

- na obvezivanje tuženika platiti tužitelju "naknadu za izgubljenu plaću u razdoblju od prestanka radnog odnosa 1. listopada 2009. do 31. siječnja 2013., u bruto iznosu od 245.279,08 kn" s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

- na obvezivanje tuženika platiti tužitelju "na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor neto iznos od 3.750,00 kn" s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

- na obvezivanje tuženika platiti tužitelju "na ime neisplaćenih božićnica neto iznos od 2.500,00 kn" s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

- na obvezivanje tuženika platiti tužitelju "na ime neisplaćenih darova Sv. Nikole neto iznos od 2.200,00 kn" s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

- na obvezivanje tuženika platiti tužitelju "na ime neisplaćene stimulacije iznos od 1.000,00 kn" s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

- na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju "ukupni prouzročeni parnični trošak",

II., preinačena prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku i tužitelju naloženo naknaditi tuženiku "daljnji trošak" postupka od 6.250,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi usvoje, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i neproturječnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji proizlaze iz sadržaja zapisnika priloženih spisu, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o razlozima prijepornog otkaza ugovora o radu, i to sve i uz tvrdnju da je u postupku propušteno predmet spora razriješiti primjenom presumpcije nevinosti (obzirom da u "vrijeme davanja otkaza nije bio niti nepravomoćno, a kamoli pravomoćno osuđivan") i na temelju utvrđenja da mu (ipak) nije omogućeno pravo na obranu, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu i primjeni materijalnog prava, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) - dok se povodom prigovora o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ne može suditi o postupovnim povredama, te navode ne može razmatrati ni ovaj sud u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njegove zahtjeve - već (da) su morali istinitim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

Tvrdnji revidenta da u postupku nije odlučeno o svim postavljenim zahtjevima (konkretno: o prijedlogu za određivanje privremene mjere), ne može se pridati značaj kojeg sugerira prihvatiti - kao navod o počinjenoj bitnoj povredi na koju ukazuje: okolnost što nije odlučeno o svim zahtjevima u nekome postupku može predstavljati samo razlog na temelju kojeg se s uspjehom može zahtijevati donošenje dopunske odluke - a ne i razlog za pobijanje već donesene odluke.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev da se nedopuštenom utvrdi (da se "poništi") Odluka broj … od 6. listopada 2009. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - izvanrednim otkazom toga Ugovora, te odluka ("rješenje") tuženika broj … od 22. listopada 2009. donesena povodom zahtjeva za zaštitu prava podnesenog po tužitelju, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika "da tužitelja vrati na radno mjesto na kojem je radio prije nezakonitog prestanka radnog odnosa" te da mu isplati sve ono što bi dobivao da je radio - i da nije nedopuštenom odlukom otkazan s njime sklopljen ugovor o radu.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu nadzornika II, i to na temelju Ugovora o radu sklopljenog s tuženikom 27. rujna 2005. na neodređeno vrijeme,

- da je 2. rujna 2009. tužitelj pritvoren "zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo", s time da je u pritvoru bio sve do 1. prosinca 2009.,

- da je nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Zadru posl. br. K-26/10 od 6. lipnja 2012. tužitelj proglašen krivim za kazneno djelo "zlouporabe opojnih droga" - u svezi kojeg je bio pritvoren, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine,

- da je Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 6. listopada 2009. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem, i to (prema obrazloženju Odluke) jer (da) zbog pritvora koji mu je određen 2. rujna 2009. tužitelj nije dolazio na posao, odnosno jer (da) je zbog njegove odsutnosti kod tuženika došlo do poremećaja u procesu rada ("obzirom da tuženik nije bio u mogućnosti organizirati proces rada nadzornika na način da to ne bude na štetu ostalih zaposlenika"),

- da je u konkretnom slučaju pritvor određen tužitelju "imao za posljedicu njegovu nemogućnost obavljanja rada na radnom mjestu nadzornika II, koja nemogućnost je kod tuženika izazvala poremećaj u procesu rada",

- da je 15. listopada 2009. tužitelj protiv Odluke o izvanrednom otkazu podnio Zahtjev za zaštitu prava, a kojeg je tuženik rješenjem od 22. listopada 2009. odbio,

- da je tuženik ispunio obvezu savjetovanja s radničkim vijećem o namjeri otkazivanja s tužiteljem sklopljenog ugovora o radu.

Sporno je u revizijskom stupnju predstavlja li činjenica što je tužitelj bio pritvoren „drugu osobito važnu činjenicu” zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak njegovog radnog odnosa nije moguć - a time ujedno i razlog koji u smislu odredbe čl. 114. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZR-a) opravdava tužitelju dani izvanredni otkaz Ugovora o radu.

Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbene zahtjeve ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje da navedena činjenica u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja navedeni (za otkaz Ugovora) opravdani razlog.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Odredbom čl. 114. st. 1. ZR-a (ili 107. st. 1. ZR-a, u izvornom tekstu Zakona) propisano je: “Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć”.

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a mora dokazati poslodavac.

Prema shvaćanju revizijskog suda, a polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, u ovome slučaju upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda.

Prije svega, ovdje valja prihvatiti da činjenica što se radnik nalazi u pritvoru (pa nije dolazio na posao i ispunjavao ono što je po Ugovoru o radu i odredbi čl. 7. st. 1. ZR-a trebao: „…prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao“) i što ga se sumnjiči za izvršenje kaznenog djela, nije sama po sebi opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, odnosno (da) ta činjenica može predstavljati "osobito važnu činjenicu" u smislu navedene odredbe čl. 114. st. 1. ZR-a samo uz pretpostavke:

- da je (obzirom na to da pritvor ima za posljedicu radnikovu nemogućnost obavljanja rada i postupanja u smislu odredbe čl. 7. st. 1. ZR-a) utjecala na organizaciju procesa rada kod poslodavca (primjerice: da poslodavac zbog pritvora radnika nije mogao obavljati ugovorene poslove, odnosno da je pritvor radnika izazvao teškoće u poslovanju poslodavca ili poremećaj u procesu rada i negativno se odrazio na poslovanje poslodavca), ili

- da se već i zbog razloga određivanja pritvora (polazeći od toga da do ovoga u pravilu dolazi bez utjecaja volje radnika) odnosno njegove opravdanosti (koja ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, moguće i od načina na koji je u konačnom razriješen predmet povodom kojeg je pritvor određen) ima smatrati da je radnik neopravdano izostao s posla i (time) da postoji osobito važna činjenica zbog koje (uvažavanjem svih okolnosti i interesa obiju stranaka) nastavak njegovog radnog odnosa nije moguć.

Obzirom da je u postupku utvrđeno da je pritvor određen tužitelju, i to s neizvjesnim trajanjem, u bitnome poremetio proces rada kod tuženika (što, uostalom - i pored toga što je to i utvrđeno, u sadašnjim očito složenim uvjetima djelovanja i snalaženja u gospodarstvu te globalne recesije - u kojim je svakome poslodavcu radno mjesto vrijedno i potrebno, valja prihvatiti i notornim) - jer je morao reorganizirati taj proces rada i obavljanje poslova tužitelja, inače ipak bitnih za njegovo uspješno poslovanje, povjeriti drugim radnicima (koji zbog toga nisu mogli obavljati sve svoje poslove), ali i (čak neovisno od prethodnog) obzirom da je već i sama činjenica što je tužitelju pritvor određen vezano uz sumnju da je počinio kazneno djelo "zlouporabe opojnih droga", dakle sadržaja - koji je mogao odlučno djelovati na ugled i „imidž“ tuženika i mogućnost daljnjeg uspješnog rada tužitelja, drugostupanjski sud pravilno je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja (uzimajući u obzir specifičnost tužiteljevog radnog mjesta "nadzornika II" Nacionalnog parka Plitvička jezera, u okviru kojeg je dolazio u kontakt s posjetiteljima tuženika - jer nije radio na beznačajnom ili nepotrebnom radnom mjestu) činjenica određivanja pritvora tužitelju (s negativnim utjecajem na odvijanje procesa rada kod poslodavca) predstavlja onu osobito važnu činjenicu zbog koje (uvažavanjem svih okolnosti i interesa obiju stranaka) nastavak radnog odnosa tužitelja nije moguć.

Revizijski sud pritom upućuje da takvim (prihvaćenim i pravilnim) shvaćanjem nije povrijeđena (kako to revident pogrešno drži) presumpcija nevinosti propisana odredbom čl. 28. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, 55/01 i 76/10 - 85/10 pročišćeni tekst), prema kojoj: „Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja“: suštinski (dakle neovisno od pravne kvalifikacije kojom je tuženik obrazložio svoju Odluku) tužitelju Ugovor o radu nije otkazan zbog toga što bi bilo utvrđeno da je kriv ili da se takvim ima smatrati - već (kako je to obrazloženo) zbog određenog mu pritvora (s nemogućnošću da obavlja ugovoreni posao) kao „druge osobito važne činjenice” zbog koje (uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka) nastavak njegovog radnog odnosa nije moguć te posljedica koje je ta činjenica prouzrokovala tuženiku i nemogućnosti da je tuženik razriješi bez te Odluke ili na drugi način.

Sukladno tome tužitelj pogrešno smatra da se pozivom na određeni mu pritvor i posljedice koje je stvorio njemu nije mogao otkazati Ugovor o radu.

Neosnovan je i revizijski prigovor da je u postupku otkazivanja Ugovora povrijeđena odredba čl. 117. stavak 2. ZR-a prema kojoj: „Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.“.

Pravilno je u svezi toga za zaključiti da u okolnostima konkretnog slučaja, kada (uostalom) tužitelju Ugovor nije otkazan uvjetovano njegovim ponašanjem - imajući na umu razlog otkazivanja Ugovora o radu, ne bi osnovano niti bilo očekivati da tuženik omogući tužitelju da iznese svoju obranu.

Neosnovano se u reviziji ističe i da je prijeporni izvanredni otkaz dan nakon proteka roka od 15 dana od saznanja za činjenice na kojima se izvanredni otkaz temelji.

Polazeći od utvrđenja da je tužitelj odsustvovao s posla “kontinuirano i u dužem vremenskom razdoblju“ - sve do donošenja Odluke o otkazu, to tuženik nije bio prekludiran u donošenju Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu: odluku je mogao donijeti sve dok je tužitelj odsustvovao s posla - i u daljnjem roku od 15 dana od prestanka te (ovdje) "važne činjenice" odlučne za otkaz.

Revizijski sud kod toga ukazuje da u situaciji kada (kao ovdje) duže i neprekinuto odsustvovanje radnika s posla predstavlja onu "drugu osobito važnu činjenicu" zbog koje, "uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć”, rok od 15 dana iz odredbe čl. 114. st. 2. ZR-a ne počinje niti teći sve dok traje takvo („kontinuirano“) ponašanje radnika - jer upravo kontinuitet takvog postupanja opravdava mogućnost donošenja odluke o izvanrednom otkazu u svakom trenutku razdoblja toga postupanja.

Stoga, a budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, a s time u svezi niti zahtjev (kojeg tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na rad i isplatiti mu ono što je utužio iz radnog odnosa, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 2. lipnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.