I Kr-173/2007-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kr 173/07-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala, Lidije Grubić Radaković, Senke Klarić-Baranović i Hajrije Novoselec kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. R. zbog kaznenog djela iz članka 90. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno ublažavanje kazne, dostavljenom s prijedlogom Županijskog suda u Splitu od 12. travnja 2007. broj Kv-249/07 (K-60/02), u sjednici vijeća održanoj 30. svibnja 2007.,

r i j e š i o j e

Odbija se zahtjev osuđenog I. R. za izvanredno ublažavanje kazne.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Splitu od 17. prosinca 2002. godine broj K-60/02 I. R. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvanaest godina.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. listopada 2003. broj I Kž-159/03 preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je osuđenik osuđen na kaznu zatvora u trajanju deset godina.

Osuđenik se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici L. - P..

Osuđenik je podnio zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne u kojem navodi da je tijekom izdržavanja kazne zatvora došlo do znatnog pogoršanja njegovog zdravlja, da mu je i supruga teško oboljela te je nesposobna za rad, da je on otac desetoro djece od kojih je jedno invalid, nesposobno da se brine o sebi.

I Kr 173/07-3

Dostavljajući ovaj zahtjev Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, prvostupanjski sud - Županijski sud u Splitu - predložio je odbijanje zahtjeva.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, kojemu je spis dostavljen u skladu s odredbom članka 416. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.), mišljenja je da zahtjevu ne treba udovoljiti.

Zahtjev nije osnovan.

Ublažavanje pravomoćno izrečene kazne je prema odredbi članka 414. Zakona o kaznenom postupku dopušteno samo kada se nakon pravomoćnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kada se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očito dovele do blaže osude.

Prvostupanjski je sud prilikom odmjeravanja kazne osuđeniku olakotnim okolnostima cijenio njegovo složeno zdravstveno stanje, smanjenu ubrojivost u vrijeme počinjenja djela, mnogobrojnost članova obitelji, kajanje i neosuđivanost.

Drugostupanjski je sud, obrazlažući preinačenje prvostupanjske presude u odluci o kazni, kao olakotnu okolnost istaknuo teško oštećeno zdravlje osuđenika (oštećenja centralnog živčanog sustava, kao i uznapredovalu šećernu bolest), te s tim u svezi uvjetovana i psihoorganska oštećenja koja su bila značajni faktor koji je pridonio učinu djela, a olakotnima su bile cijenjene i činjenica da je osuđenik otac jedanaesteročlane obitelji, od kojih je troje djece još uvijek maloljetno, te da njegova supruga boluje od niza kroničnih bolesti.

Dakle, teško narušeno zdravstveno stanje osuđenika ne samo da je bilo poznato prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu u vrijeme donošenja odluka, nego je ono bilo cijenjeno i od strane prvostupanjskog, a posebno i drugostupanjskog suda prilikom donošenja odluke o kazni.

Usporedbom opsežne medicinske dokumentacije o zdravstvenom stanju osuđenika koja je bila i pročitana u dokaznom postupku (listovi 40 do 47, 102 do 111 i 149 do 166 spisa) kao i podataka iz izvješća zdravstvene službe Kaznionice L. - P. (listovi 369 do 370 spisa) vidljivo je da su teže dijagnoze opisane u izvješću već ranije bile poznate. Također je konstatirano da je osuđenik za vrijeme izdržavanja kazne redovito odlazio na kontrole specijalistu internistu i pulmologu te da ga je pregledao i kirurg te da se osuđenik pridržava terapije po preporuci specijalista, dakle, da mu se pruža potrebna zdravstvena skrb. S obzirom na izneseno, određeno pogoršanje osuđenikovog zdravstvenog stanja očigledno ne predstavlja novu okolnost koja bi, u smislu citirane odredbe članka 414. Zakona o kaznenom postupku, trebala dovesti do blažeg kažnjavanja.

I narušeno zdravstveno stanje osuđenikove supruge također je već bilo poznato u vrijeme donošenja presuda i bilo je posebno analizirano i cijenjeno prilikom donošenja drugostupanjske odluke. Pritom i ovdje valja istaći da je u braku osuđenika i M. R. rođene R., prema dokumentaciji u spisu (listovi 115 do 124) rođeno desetoro djece, koja su u međuvremenu sva postala punoljetna, pa niti potpuna nesposobnost osuđenikove supruge za

I Kr 173/07-3

rad ne bi ugrozila njenu egzistenciju, jer bi, prema odredbama Obiteljskog zakona, njena punoljetna djeca bila dužna uzdržavati ju.

U odnosu na navode iz osuđenikovog zahtjeva vezane uz zdravstveno stanje njegovog sina valja istaći da su podaci o bolesti osuđenikovog sina M. R. već ranije bili poznati sudu, jer je osuđenik u svojoj obrani na glavnoj raspravi o tome iskazivao još 2002. godine (list 288 spisa). Medicinska dokumentacija koju je osuđenik priložio zahtjevu (u omotnici na listu 375 spisa) odnosi se na razdoblje od 1996. do 2000., dakle, ne na razdoblje nakon donošenja presuda, pa iz te dokumentacije ne proizlazi da bi naknadno došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja osuđenikovog sina.

Slijedom iznesenog, nisu se ostvarili opisani uvjeti za izvanredno ublažavanje kazne iz članka 414. Zakona o kaznenom postupku, pa je na temelju članka 416. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku valjalo zahtjev osuđenika odbiti, kako je i riješeno u izreci.

U Zagrebu, 30. svibnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Miroslav Šovanj, v.r.