Kžzp-28/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzp 28/09-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, po sucu tog suda mr. sc. Branku Brkiću, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u pravnoj stvari predlagatelja V. Š., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, odlučujući o žalbi predlagatelja, podnesenoj putem punomoćnika V. B., odvjetnika iz V. G., protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 27. travnja 2009. broj Kzp-14/08, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, dana 17. lipnja 2009.,

r i j e š i o j e:

I. Uvažava se žalba predlagatelja V. Š. te se preinačuje rješenje suda prvog stupnja na način da se prihvaća zahtjev predlagatelja za suđenje u razumnom roku i nalaže Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu da u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od 1 (jedne) godine od dana dostave prijepisa ovog rješenja, donese prvostupanjsku odluku u kaznenom postupku broj Ko-851/2001.

II. Predlagatelju se na ime primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku dosuđuje iznos 10.000,00 kuna (slovima: desettisuća kuna i nula lipa).

III. Nalaže se Republici Hrvatskoj isplatiti ovim rješenjem dosuđen iznos na ime primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku 3 (tri) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva predlagatelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu pobijenim je rješenjem odbio zahtjev predlagatelja V. Š., koji podnesen putem punomoćnika V. B., odvjetnika iz V. G., na temelju članka 27. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 150/05, 16/07 i 113/08 – dalje u tekstu: ZS), za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Zahtjev se odnosi na kazneni postupak koji se pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu vodi pod brojem Ko-851/2001, protiv optuženog V. Š., zbog kaznenih djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 2. Kaznenog zakona (dalje u tekstu: KZ), s time da je postupak jedno vrijeme vođen još i protiv optuženih V. M., A. M. i D. R., zbog kaznenih djela protiv imovine, prijevara iz članka 224. stavak 4. KZ-a. No, zbog nastupanja apsolutne zastare kaznenog progona za navedena kaznena djela, u odnosu na ovo troje optuženika postupak je obustavljen.

Protiv navedenog rješenja žalbu je pravovremeno podnio predlagatelj V. Š. putem punomoćnika, odvjetnika V. B., ne navodeći razloge žalbe, a sukladno odredbi članka 350. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 i 123/08 – ispravak – dalje u tekstu: ZPP). U žalbi se navodi da Županijski sud u Zagrebu nije pravilno ocijenio da dužina trajanja kaznenog postupka koji se vodi kod Općinskog kaznenog suda u Zagrebu protiv predlagatelja pod poslovnim borjem Ko- 851/2001 od deset godina ne predstavlja prekoračenje prava na suđenje u razumnom roku. Smatra da ne bi trebao ispaštati za ovako dugotrajno vođenje postupka, a kojoj duljini on nije doprinio. Pri tome ističe da u postupku već tri godine nije održana niti jedna glavna rasprava te zaključuje da takvo suđenje u ovom kaznenom postupku svakako nije suđenje u razumnom roku sukladno odredbama ZS-a te Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga predlaže da se njegova žalba usvoji, Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu odredi primjeren rok za završetak kaznenog postupka u predmetu Ko-851/2001, a predlagatelju dosudi primjerenu novčanu naknadu kao satisfakciju za štetu koju trpi zbog nerazumne duljine ovog kaznenog postupka.

Žalba predlagatelja je osnovana.

S pravom predlagatelj u svojoj žalbi ocjenjuje pogrešnim stanovište suda prvog stupnja, prema kojem se duljina trajanja kaznenog postupka koji se vodi pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ko-851/2001 protiv predlagatelja kao optuženika, ne može smatrati prekoračenjem razumnog roka i povredom njegovog prava na suđenje u razumnom roku, s obzirom na to da ekonomičnost i efikasnost postupanja suda tijekom postupka, suprotno stanovištu prvostupanjskog suda, u konkretnom kaznenom postupku nije bilo u dostatnoj mjeri poštivano.

Sud prvog stupnja svoju odluku o neosnovanosti predlagateljevog zahtjeva obrazlaže činjenicom da je duljini pravno relevantnog razdoblja koje je u predmetnoj pravoj stvari trajalo ukupno deset godina (što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio, poštujući u potpunosti mjerila za računanje početka i kraja pravno relevantnog razdoblja), uvelike doprinijela složenost predmeta, prvotni broj optuženika (njih četiri, s time da se sada postupak vodi samo protiv predlagatelja) i pravnih kvalifikacija za koje ih se tereti (kaznena djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 1. i 2.

KZ-a, počinjenih u tijeku 1995. i 1996. s višemilijunskom štetom za oštećenike). Nadalje se ističe da je sud u tijeku 2005. i 2006., nakon što je spis predmeta dodijeljen u rad novom raspravnom sucu, u pravilnim vremenskim razmacima određivao glavne rasprave, koje se i održavane i ispitivani su svjedoci koji su o poznatim im okolnostima iskazivali iznimno dugo i detaljno. Pri tome se napominje da je do ovako dugotrajnog vođenja predmetnog postupka došlo djelomično i zbog velike preopterećenosti Općinskog kaznenog suda u Zagrebu brojem spisa, preopterećenosti konkretnog suca te pridržavanja naputka o rješavanju prioritetnih spisa (pritvorskih i starih spisa i to prvenstveno onih u kojima prijeti apsolutna zastara kaznenog progona, a što ovdje nije slučaj).

U konačnici se ističe i da predlagatelj nije doprinio duljini trajanja postupka. No, iz utvrđenog stanja spisa predmeta, a što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio, proizlazi da već u tijeku istrage (koja je trajala jednu godinu, osam mjeseci i 12 dana) Županijski sud u Zagrebu nakon zaprimanja istražnog zahtjeva jednu godinu i 15 dana nije poduzeo niti jednu radnju, što već na samom početku postupka ukazuje na neefikasno postupanje. No, u daljnjih osam mjeseci istrage postupa se relativno efikasno (tu svakako valja imati na umu da sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku istragu treba dovršiti u roku šest mjeseci) te je optužnica protiv predlagatelja podignuta jednu godinu, deset mjeseci i 16 dana od zaprimanja istražnog zahtjeva (s time da je od dovršetka istrage do dostavljanja optužnice sudu proteklo dva mjeseca i sedam dana).

U daljnjih tri godine, sedam mjeseci i četiri dana (razdoblje od zaprimanja optužnice kod tada Općinskog suda u Zagrebu 15. ožujka 2001. do naloga za prvu glavnu raspravu 19. listopada 2004.), okrivljenicima i njihovim braniteljima dostavljena je optužnica na prigovor, zatraženi su izvaci iz kaznene i prekršajne evidencije te je spis predmeta dodijeljen u rad drugom raspravnom sucu, koji je nalog za prvu glavnu raspravu izdao jednu godinu, 11 mjeseci i osam dana od dodjeljivanja spisa predmeta u rad. Prva glavna rasprava u postupku (3. prosinca 2004.) je određena tri godine, dva mjeseca i 26 dana od pravomoćnosti optužnice (pravomoćna 11. lipnja 2001.), odnosno tri godine, osam mjeseci i 18 dana od zaprimanja optužnice, odnosno pet godina, sedam mjeseci i 6 dana od zaprimanja istražnog zahtjeva.

U daljnjem razdoblju jedna godina, šest mjeseci i pet dana dolazi do potpuno efikasnog i ažurnog rada Općinskog kaznenog suda u Zagrebu te je u tom roku u kontinuitetu glavna rasprava određena u čak 19 navrata. Od toga je održano devet glavnih rasprava, dok je njih deset iz različitih razloga odgađano (što zbog službene spriječenosti raspravnog suca, što zbog opravdanih razloga na strani optuženika, a što zbog nepristupanja svjedoka te problema oko utvrđivanja adresa prebivališta pojedinih svjedoka). Tijekom tog, u odnosu na trajanje cjelokupnog pravno relevantnog razdoblja, relativno kratkog razdoblja, ispitano je ukupno 15 svjedoka, a nadležno državno odvjetništvo je, uslijed nastupanja apsolutne zastare kaznenog progon u odnosu na troje optuženika, odustalo od daljnjeg kaznenog progona za kaznena djela za koja ih je teretilo te je u odnosu na njih kazneni postupak pravomoćno obustavljen (oni su u konačnici ispitani u svojstvu svjedoka).

No, nakon ovakvog intenzivnog rada na spisu predmeta te provedenih gotovo svih predloženih dokaza, umjesto da se postupak privede kraju, dolazi do novog zastoja u radu na predmetu, koji od vremena kada je u predmetu određena zadnja glavna rasprava (8. lipnja 2006.), koja nije održana, do dana donošenja pobijanog rješenja traje dvije godine, 10 mjeseci i 19 dana. U tom je razdoblju utvrđena pravomoćnost rješenja o obustavi postupka, spis predmeta dodijeljen je u rad novoimenovanom raspravnom sucu (spis predmeta u novoj referadi zaprimljen 16. ožujka 2007.), spis predmeta priklopljen je na spis predmeta izvanraspravnog vijeća broj Kv-1870/07, radi odlučivanja u povodu prijedloga predlagatelja za razdvajanje i spajanje postupaka (koji prijedlog je odbijen), nadležno državno odvjetništvo pisanim je putem požurilo određivanje glavne rasprave u predmetu te je dostavljena dokumentacije Hrvatske narodne banke (upućena na spis predmeta Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj ko-2038/2001).

Pri tome valja napomenuti da se spis predmeta od zaprimanja u rad kod trećeg raspravnog suca u predmetnom postupku (razdoblje dvije godine, jedan mjesec i 11 dana) nalazi u stadiju pripremanja glavne rasprave te prema stanju spisa predmeta koji je dostavljen u preslici uz pobijano rješenje, glavna rasprava u trenutku donošenja pobijanog rješenje nije bila određena.

Stoga, imajući na umu da je u predmetnom postupku optužnica podignuta još u ožujku 2001., da je postala pravomoćna u lipnju 2001., a da je prva glavna rasprava u postupku određena gotovo tri godine i tri mjeseca od pravomoćnosti optužnice te da u razdoblju deset još uvijek nije donesena meritorna odluka o krivnji predlagatelja V. Š., ovaj sud drugog stupnja opisano postupanje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu u predmetu Ko-851/2001 (a i Županijskog suda u Zagrebu u tijeku istrage vođene pod brojem Kio-571/99) ocjenjuje krajnje neprihvatljivim te, neovisno o utvrđenju suda prvog stupnja da je riječ o složenom predmetu s prvotno više optuženika koji se terete za veći broj kaznenih djela iz područja gospodarskog kriminaliteta, kao i neovisno o broju predmeta kojim je zadužen pojedini sudac, zaključuje da takvo postupanje predstavlja povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Naime, činjenica da je u tijeku pravno relevantnog razdoblja deset godine predmetni kazneni postupak u potpunom zastoju bio čak sedam godina i šest mjeseci, pri čemu u ovom predmetu nije donesena prvostupanjska presuda, imajući pri tome na umu utvrđenje suda prvog stupnja prema kojem predlagatelj nije doprinio duljini kaznenog postupka te neovisno o složenosti kaznenog postupka utvrđenoj u pobijanom rješenju i opterećenosti raspravnog suca i drugim predmetima hitne naravi, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao suda drugog stupnja, već i sama za sebe, predstavlja povredu prava predlagatelja na suđenje u razumnom roku.

Pri tome osobito valja imati na umu da u razdoblju deset godina nije donesena niti prvostupanjska odluka o krivnji predlagatelja, iako je utvrđeno da je u postupku u jednom kratkom razdoblju proveden veći dio predloženih dokaza. No, nakon toga ponovno u postupku dolazi do potpunog zastoja u radu, zbog čega, uz činjenicu da je spis predmeta dodijeljen u rad drugom sucu, glavna rasprava mora početi iznova, a što će dalje produžiti ionako predugo trajanje predmetnog postupka. Pri tome valja napomenuti da opterećenost suca brojem predmeta u radu nije okolnost koja je od utjecaja na osnovanost zahtjeva predlagatelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, jer je obveza države stvoriti pretpostavke za uredno i pravodobno obavljanje poslova suđenja, osigurati dovoljan broj sudaca i kvalitetnu raspodjelu rada, kako bi se izbjegla povreda ustavnog prava na suđenje u razumnom roku, a čija je zaštita, sukladno odredbi članka 29. stavak 1.

Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 41/01 – pročišćeni tekst i 55/01 – ispravak – dalje u tekstu: Ustav), zajamčena svakom, neovisno o hitnosti i broju predmeta koje pojedini sudac ima u radu te mogućem nastupanju apsolutne zastare kaznenog progona.

Stoga okolnost da je (sada) Općinski kazneni sud u Zagrebu, u razdoblju od jedne i pol godine intenzivno poduzimao zakonom predviđene i potrebne radnje s ciljem donošenja meritorne odluke o kaznenoj odgovornosti predlagatelja, pri čemu još uvijek takva odluka još uvijek nije donesena (nakon tog razdoblja dolazi, umjesto do presuđenja, do novog gotovo trogodišnjeg razdoblja zasoja u radu), ukazuje da postupanje nadležnih sudova, i to prvenstveno Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, u kaznenom postupku u odnosu na koji predlagatelj traži zaštitu nije u dostatnoj mjeri u suglasju s načelima ekonomičnosti, efikasnosti te koncentracije glavne rasprave. Stoga je u kaznenom postupku protiv predlagatelja V. Š. došlo do povrede njegova prava na suđenje u razumnom roku, zbog čega je valjalo prihvatiti njegovu žalbu i pobijano rješenje preinačiti na način kako je to učinjeno pod točkama I. i II. izreke ovog rješenja.

Odlučujući o roku koji će dodijeliti Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu za donošenje prvostupanjske meritorne odluke u kaznenom postupku, ovaj je sud imao na umu duljinu pravno relevantnog razdoblja, stadij u kojem se kazneni postupak nalazi kao i pretpostavljene radnje koje će se još poduzeti (glavna rasprava i dokazni postupak moraju početi iznova). Stoga je ocijenjeno da je rok jedna godina u potpunosti primjeren za donošenje prvostupanjske odluke o krivnji predlagatelja V. Š..

Određujući visinu naknade primjerene povredi prava koju predlagatelj trpi, Vrhovni sud Republike Hrvatske imao je na umu duljinu pravno relevantnog razdoblja tijekom kojeg još nije donesena ni prvostupanjska odluka o krivnji predlagatelja, prirodu i složenost postupka, značaj pravnog dobra koji se kaznenim postupkom štiti, kako za predlagatelja, tako i za društvo u cjelini te po sudu prvog stupnja utvrđeno nepostojanje doprinosa predlagatelja. Stoga je, uvažavajući navedene okolnosti, kao i gospodarske i socijalne prilike u Republici Hrvatskoj, ocjenjeno da naknada primjerena povredi prava na suđenje u razumnom roku koju predlagatelj trpi iznosi 10.000,00 kuna.

Budući da iz svega navedenog proizlazi da je pravo predlagatelja V. Š. na suđenje u razumnom roku u kaznenom postupku Općinskog kaznenog suda u Zagrebu koji se vodi pod brojem Ko-851/2001 povrijeđeno, to je valjalo uvažiti njegovu žalbu i na temelju članka 28. stavak 3. ZS-a riješiti kao u izreci.

U Zagrebu 17. lipnja 2009.

Zapisničar:

Sudac:

Martina Slunjski, v.r.

mr. sc. Branko Brkić, v.r.