Rev-3813/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3813/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Đ. iz D. kojeg zastupaju F. R. i D. P., odvjetnici iz D., protiv tuženika Županije dubrovačko-neretvanske, Grada Dubrovnika, Općine Konavle, Ston, Mljet, Orebić, Župe Dubrovačke i Dubrovačko primorje, koje zastupa Državno pravobraniteljstvo Županije dubrovačko-neretvanske, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 22. rujna 1999. br. Gž-1036/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 25. rujna 1997. godine br. P-1006/95, u sjednici održanoj dana 09. travnja 2003. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1036/97 od 22. rujna 1999. godine odbija se.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1036/97 od 22. rujna 1999. godine odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1006/95 od 25. rujna 1997. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 194.573,53 kn spp iz naslova stjecanja bez osnove.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači i tužbeni zahtjev usvojili da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju, niti se o reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 386. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92 i 112/99; u daljnjem tekstu: ZPP) i utvrđeno da je ista donesena u postupku u kojem nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

U ovom sporu radi naknade vrijednosti nekretnina (čest. zgr. 2181 k.o. Gruž i okolnog zemljišta) koje su tužitelju protupropisno oduzete i zgrada srušena, a na tim nekretnina izgrađena cesta, sporno je, je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno o osnovanosti prigovora zastare, sudovi su utvrdili da je tužiteljeva kuća srušena najkasnije do kraja 1989. godine i na tom mjestu da je izgrađena javna prometnica; da je u 1989. godini, na prijedlog korisnika eksproprijacije Općine Dubrovnik, proveden postupak osiguranja dokaza radi utvrđenja građevinske vrijednosti tužiteljeve kuće; da se po tužiteljevom zahtjevu vodio upravni postupak radi određivanja pravične novčane naknade za oduzete nekretnine i da je taj zahtjev pravomoćno odbijen, uz obrazloženje, da nije proveden postupak eksproprijacije, pa da nema zakonske osnove za određivanje pravične novčane naknade na temelju Zakona o izvlaštenju, te da je tužba podnesena 14. rujna 1995. godine, nakon isteka zastarnog roka.

Iz tako utvrđenih činjenica sudovi su pravilno zaključili da je utuženo potraživanje zastarjelo i to, u smislu odredbe iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), kako je to obrazloženo u osporenoj presudi, budući da je od dana kad je tužitelj mogao tražiti isplatu naknade vrijednosti srušene kuće (od 1989. godine, kad je kuća srušena) pa do dana podnošenja tužbe (1995. godine) protekao zastarni rok od pet godina.

Pravilna je pravna ocjena sudova da zastarijevanje nije prekinuto pokretanjem upravnog postupka radi određivanja pravične novčane naknade, jer je taj postupak završio odbijanjem zahtjeva (arg. iz čl. 389. st. 1. ZOO).

Neosnovano se u reviziji ističe da je zastarni rok počeo teći tek nakon okončanja upravnog postupka, tj. 27. svibnja 1997. godine kad tužitelj nije ostvario pravo na naknadu za ekspropriranu zgradu i kad je mogao pokrenuti postupak za "naknadu štete ili izmaklu dobit".

Upravo suprotno od onog što se tvrdi u reviziji, za početak tijeka zastarnog roka mjerodavno je vrijeme rušenja tužiteljeve kuće, a ne činjenica saznanja za pravni put zaštite.

U revizije se, također, neosnovano ističe da provođenje postupka osiguranja dokaza, na prijedlog korisnika eksproprijacije (Općine Dubrovnik), znači priznanje duga i da je zastarijevanje prekinuto, u smislu odredbe čl. 387. ZOO. Međutim, sve da je zastarijevanje prekinuto provođenjem postupka osiguranja dokaza, ono bi, u smislu odredbe iz čl. 392. st. 2. ZOO, iznova počelo teći od završetka tog postupka, tj. 30. kolovoza 1989. godine i rok zastare od pet godine istekao bi 30. kolovoza 1994. godine, tj. prije podnošenja tužbe.

Ocjenjujući iz ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP, valjalo odbiti.

U Zagrebu, 09. travnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.