Gzz-110/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-110/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, dr.sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr.sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik iz Z., protiv tužene R. H., koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Zadarske županije sada nadležno Državno odvjetništvo, radi isplate, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv presude Županijskog suda u Zadru od 9. siječnja 2002.godine, broj Gž-1075/00-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru od 29. lipnja 2000. godine, broj P-785/92, u sjednici održanoj dana 17. prosinca 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Ukida se presuda Županijskog suda u Zadru broj Gž-1075/00-2 od 9. siječnja 2002. godine i presuda Općinskog suda u Zadru od 29. lipnja 2000. godine, broj P-785/92 u točci I. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tuženoj naloženo da plati tužitelju iznos od 24,38 kn na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor u trajanju od 14 radnih dana iz 1991. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 15. lipnja 1992. godine pa do isplate.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je podnio odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti s prijedlogom da se odbije kao neosnovan.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Prema utvrđenim činjenicama tužitelju je rješenjem tužene od 12. lipnja 1992. godine odobreno korištenje godišnjeg odmora od 18. svibnja 1992. do 13. lipnja 1992. godine i to za prethodnu 1991. godinu, a nakon toga rješenjem od 29. rujna 1992. godine odobreno mu je korištenje godišnjeg odmora u trajanju od 30 radnih dana s tim da prvi dio koristi od 28. rujna 1992. do 9. listopada 1992. godine, a drugi dio je trebao biti određen naknadno. Tužitelj je koristio, prema onome što je on sam izjavio, 16 radnih dana godišnjeg odmora u razdoblju od 25. svibnja 1992. godine pa do polovice lipnja te iste godine, a utvrđeno je i da je koristio 12 radnih dana godišnjeg odmora u razdoblju od 28. rujna 1992. do 09. listopada 1992.godine, pa proizlazi da je koristio ukupno 28 radnih dana.

Učinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99, dalje: ZPP) na koju se ukazuje u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Tuženik u podnesku od 28. prosinca 1998. godine navodi kako je logično da je tužitelj koristio najprije godišnji odmor za 1991. godinu, a tužitelj saslušan kao stranka je izjavio: "Što se tiče godišnjeg odmora za 1992. godinu koje mi je rješenjem od 29. rujna 1992. godine određeno u trajanju od 30 radnih dana istog nisam koristio ni dana" (list 67). Proizlazi dakle da su stranke suglasne u tome da je tužitelj u razdoblju od 28. rujna 1992. do 9. listopada 1992. godine koristio godišnji odmor iz 1991.godine (tužitelj sam tvrdi da nije koristio godišnji odmor iz 1992. godine). Suprotno sadržaju zapisnika o tako danim iskazima u postupku u obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da je tužitelj koristio godišnji odmor za 1992. godinu u razdoblju od 28. rujna 1992. do 9. listopada 1992. godine. U drugostupanjskoj presudi se ističe da je korištenje godišnjeg odmora ne samo bilo određeno do kraja lipnja 1992. godine (određeno je međutim do 13. lipnja 1992.godine, a ne do kraja lipnja – list 7), već se to korištenje moglo ostvariti i do kraja 1992. godine. U tom slučaju bilo bi logično zaključiti da je tužitelj koristio samo godišnji odmor iz 1991. godine jer je izjavio da nije koristio godišnji odmor iz 1992. godine.

Iz odredbe čl.

40. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine" br. 25/92 – pročišćeni tekst), koji je tada bio na snazi, proizlazi da radnik ima pravo iskoristiti godišnji odmor iz prethodne godine do 30.lipnja naredne godine. Također i prema Pravilniku o radnim odnosima radnika ministarstva unutarnjih poslova od 23. svibnja 1991. godine (dalje: Pravilnik) smatra se da je radnik koristio godišnji odmor u toku godine ako ga je iskoristio najkasnije do 30. lipnja naredne godine (čl.

25. st.

3. Pravilnika). Te odredbe upućuju na to da je tužitelj u razdoblju od 28. rujna 1992. do 9. listopada 1992. godine koristio godišnji odmor iz te 1992.godine, a ne iz prethodne godine. Za ishod ovog spora odlučan je, međutim i razlog zbog kojeg tužitelj nije iskoristio cijeli godišnji odmor iz 1991. godine. O toj odlučnoj činjenici, prema nalaženju ovog suda, nisu u nižestupanjskim presudama navedeni jasni i logični razlozi. Rješenje o korištenju godišnjeg odmora doneseno je 12. lipnja 1992. godine, a njime je tužitelju odobreno korištenje godišnjeg odmora unatrag za razdoblje od 18. svibnja do 13. lipnja 1992. godine (u vrijeme donošenja tog rješenja već se točno znalo ili trebalo znati koliko je tužitelj iskoristio godišnjeg odmora).

Tužitelj je dakle koristio godišnji odmor u vrijeme kad još nije bilo doneseno rješenje o korištenju godišnjeg odmora, a prvostupanjski sud prihvaća njegovu izjavu da je koristio 16 radnih dana. Saslušan kao stranka tužitelj je izjavio da je počeo koristiti godišnji odmor 25. svibnja 1992. godine i da je prema evidenciji o prisutnosti na radu koristio 11 radnih dana godišnjeg odmora, ali on priznaje da je "faktički iskoristio 16 radnih dana". Radniku se može odgoditi odnosno prekinuti korištenje godišnjeg odmora zbog izvršenja neodgodivih i važnih službenih poslova, a odluku o tome donosi ministar unutarnjih poslova ili osoba koju on za to ovlasti (čl.

30. st.

1. i 2. Pravilnika). Nije utvrđeno je li tužitelju sukladno toj odredbi odgođeno ili prekinuto korištenje godišnjeg odmora, jer i nije razjašnjeno zbog čega je tužitelj započeo s korištenjem godišnjeg odmora baš 25. svibnja 1992. godine. Kako tada tužena još nije donijela rješenje o korištenju godišnjeg odmora, logično je zaključiti da je tužitelju netko u ime tužene usmeno odobrio korištenje odmora, a isto tako da je usmenim nalogom odgodio ili prekinuo korištenje godišnjeg odmora ako je bilo odgode ili prekida. Nije utvrđeno tko je to u ime tužene učinio i zbog kojih razloga je tužitelju odgođeno ili prekinuto korištenje godišnjeg odmora.

U prigovoru protiv rješenja o određivanju godišnjeg odmora tužitelj je naveo: "Korištenje godišnjeg odmora nisam uopće otpočeo 18. svibnja 1992. godine, nego sam radio puno radno vrijeme i 18. svibnja 1992. i 19. svibnja 1992., te 20. svibnja 1992. do znaka opće opasnosti u Zadru". Tužitelj zahtijeva naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora, pa bi ta činjenica bila relevantna pod pretpostavkom da je tužena onemogućila tužitelja u tome da započne koristiti godišnji odmor dana 18. svibnja 1992. godine. Osim toga, radniku kojem je odgođeno ili prekinuto korištenje godišnjeg odmora mora se omogućiti da naknadno koristi odnosno nastavi godišnji odmor (čl.

30. st.

3. Pravilnika). Ako je tužitelj počeo koristiti godišnji odmor 25. svibnja 1992.godine mogao je nastaviti korištenje sve do kraja lipnja. Tužena bi bila odgovorna ukoliko je donijela odluku o prekidu godišnjeg odmora i ako nakon toga tužitelju nije omogućila nastavak korištenja godišnjeg odmora.

Valjalo je zbog rečenih razloga temeljem čl. 408. st. 2. u vezi s čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti presude nižestupanjskih sudova i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s tim da se raspravi i utvrdi je li tužena donijela odluku da se tužitelju odgađa početak korištenja godišnjeg odmora za dan 25. svibnja 1992. godine i odluku o tome da mu se prekida korištenje godišnjeg odmora. Na te okolnosti po potrebi prvostupanjski sud će saslušati osobu koja je u ime tuženika donijela takve odluke (tužitelju su očito usmeno izdani nalozi o tome kada treba započeti s korištenjem godišnjeg odmora i kada treba doći na posao jer je rješenje o godišnjem odmoru doneseno naknadno). Ukoliko se utvrdi da je tužitelju odgođen ili prekinut godišnji odmor od strane tužene, bit će potrebno razjasniti i je li tužitelj mogao nastaviti korištenje godišnjeg ili mu je to onemogućeno.

U Zagrebu, 17. prosinca 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.