Rev-2135/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2135/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Ivice Crnića, Jakoba Miletića i Augusta Husinca, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Z. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik iz Z., protiv tužene SR Hrvatske (sada Republike Hrvatske), koju zastupa Republičko javno pravobranilaštvo iz Zagreba, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 6. lipnja 1989. br. Gž-3731/1989-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 22. studenog 1988. godine broj Pn-1539/86, u sjednici održanoj dana 6. veljače 1991. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je tužena obvezana da tužitelju plati na ime naknade štete iznos od 150 konvertibilnih dinara sa kamatom koja se priznaje kod banke na oročena sredstva preko godine dana bez posebne namjene a koja teče od 22. XI 1988. do isplate, kao i da mu nadoknade parnični trošak u iznosu od 10,80 konvertibilna dinara.

Protiv drugostepene presude tužena je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se revizija uvaži i nižestepene presude u pobijanom dijelu preinače na način da se tužitelj odbije s tužbenim zahtjevom odnosno da se iste presude preinače i tužitelju dosudi mnogo niža naknada.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Javno tužilaštvo Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nižestepeni sudovi nisu učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer nižestepene presude sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama za donošenje zakonite presude o ovom sporu i nižestepene presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

Pogreška u pisanju u obrazloženju prvostepene presude u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ispravljena je rješenjem prvostepenog suda od 5. travnja 1989. br. Pn-1539/86 (koje je tužena primila prema priloženoj dostavnici dana 7. travnja 1988. godine), pa se neosnovano prigovara u reviziji, da je sudjeno preko postavljenog tužbenog, zahtjeva kada je on postavljen u iznosu od prijašnjih dinara 4,450.000 a ne u iznosu od 890.000 prijašnjih dinara.

Neosnovano se prigovara u reviziji da se u odštetnoj parnici ne može povisiti tužbeni zahtjev tijekom parničnog postupka (čl. 191. st. 2. ZPP).

Uvidom u spis prvostepenog suda br. Ko-2646/84 je utvrđeno a što je između stranaka i nesporno, da je dana 11. studenog 1984. godine tužitelj pritvoren, da je bio u pritvoru 178 dana i da je krivični postupak pravomoćno završen presudom, kojom se optužba odbija.

S obzirom na navedene okolnosti, nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili, da tužitelj ima pravo na naknadu štete budući da mu je neosnovano bila oduzeta sloboda, a da svojim nedozvoljenim postupcima nije uzrokovao određivanje pritvora. Naime, u čl. 545. st. 1. toč. 1. Zakona o krivičnom postupku (objavljen u "Sl. listu SFRJ" br. 4/77) je propisano, da pravo na naknadu štete pripada i osobi, koja je bila u pritvoru a postupak je dovršen pravomoćnom presudom kojom je optužba odbijena. U stavci 3. istog člana je propisano, da naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima uzrokovala lišenje slobode.

Nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili, da u nazočnom slučaju ne dolazi do primjene navedena odredba iz stavke 3. budući da je tužitelj priznao krivična djela za koja je bio osumnjičen u istražnom postupku, a to priznanje nije razlog za određivanje pritvora, već bi to bile one radnje koje bi onemogućavale vođenje službenog postupka.

S obzirom na jačinu i trajanje duševnih bolova zbog povrede ugleda časti i slobode za vrijeme dok se tužitelj nalazio u pritvoru, te narušenog ugleda u društvu, njegovoj obitelji i među prijateljima i zbog zatvorskog načina života, po ocjeni ovog revizijskog suda nižestepeni sudovi su primjenom odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima pravilno dosudili tužitelju naknadu štete u iznosu od 150 konvertibilnih dinara.

Stoga se neosnovano prigovara u reviziji, da je visina ove naknade previsoko odmjerena po nižestepenim sudovima.

Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 6. veljače 1991 .godine

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović, v.r.