Rev-722/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-722/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. T. iz R., zastupanog po punomoćniku M. A., odvjetniku iz R., protiv tuženika C.-A. d.o.o. M., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz R., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 1. listopada 1997. godine broj Gž-1154/97, kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Rijeci od 10. lipnja 1997. godine broj P- 2631/96, u sjednici održanoj dana 26. svibnja 1998. godine,

r i j e š i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno rješenje suda prvog stupnja kojim je odbačena tužba tužitelja kao nepravodobna, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv tog rješenja reviziju ju podnio tužitelj iz svih razloga označenih u čl. 385. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - ZPP).

Tužitelj predlaže da se oba rješenja nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu podredno da se preinače.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijano rješenje utvrđeno je da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija, revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino kad se revident na postojanje takvih povreda određeno i poziva.

Revident ne obrazlaže posebno nijedno od takvih bitnih povreda, niti ih konkretno naznačuje, pa ovaj sud ocijenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Ni tvrdnja tužitelja da bi bilo povrijeđeno materijalno pravo nije osnovana.

Prema utvrđenjima suda (a što niti među strankama nije sporno) proizlazi da je tužitelju prestao radni odnos dana 18. kolovoza 1994. godine temeljem odluke direktora tuženika od 9. rujna 1994. godine,

- da je citiranu odluku tužitelj primio 14. listopada 1994. godine i da protiv iste nije podnosio prigovor (odluka ni ne sadrži uputu o pravnom lijeku),

- da nadležni organ koji bi odlučivao o prigovoru tužitelja kod tuženika nije postojao,

- da je tužitelj tužbom od 18. veljače 1995. godine zatražio poništenje odluke direktora o prestanku radnog odnosa kao nezakonite.

U takvoj činjeničnoj situaciji nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tužitelj prekludiran u svom pravu sudske zaštite svog radnog pravnog statusa, temeljem tada važeće odredbe iz čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91 - ZOPRO).

Prema ovoj odredbi radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo u idućem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti radnik koji nije prethodno tražio zaštitu prava pred nadležnim organima u organizaciji osim prava na novčano potraživanje.

Tužitelj pogrešno smatra da se ova odredba ne bi mogla promijeniti i u slučaju kada drugostupanjski organ ne postoji u organizaciji jer da citirana odredba pretpostavlja samo situaciju kada postoji drugostupanjsko tijelo te se konačnom odlukom treba smatrati samo odluka drugostupanjskog organa.

Utoliko je u pravu tužitelj kada tvrdi, da mu nije mogao početi teći rok od 15 dana za podnošenje tužbe sudu od dostave prvostupanjskog rješenja, kako pogrešno zaključuje prvostupanjski sud smatrajući, da je prvostupanjsko rješenje steklo svojstvo konačnosti u konkretnoj situaciji.

No, u svakom slučaju tužitelj ne može biti u povoljnijem položaju od radnika koji je podnio prigovor ali drugostupanjski organ nije o njemu odlučio u roku od 30 dana u kom slučaju protekom daljnjeg roka od 15 dana tužitelj ima pravo podnijeti tužbu za zaštitu prava (dakle protekom ukupno 45 dana od podnošenja prigovora).

Kako je u konkretnom slučaju tužitelj ustao tužbom protekom četiri mjeseca od donošenja pobijane odluke dakle i izvan rokova koje propisuje čl. 83. ZOPRO to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbu tužitelja odbacili kao nedopuštenu.

Pritom valja naglasiti da nepostojanje upute o pravnom lijeku u pobijanoj odluci kao i obraćanje tužitelja inspekciji rada nemaju utjecaja na tijek rokova iz odredbe čl. 83. ZOPRO kako su pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.

Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 393. odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 26. svibnja 1998. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.