Rev-x-231/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 231/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Đure Sesse, Mirjane Magud i Damira Kontreca, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. Š. iz V. D., zastupanog po punomoćnicima T. T. i I. U., odvjetnicima iz Z., protiv tuženice C. o." d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-152/09-2 od 9. studenog 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4609/00 od 14. studenog 2008., u sjednici održanoj 4. svibnja 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži da plati tužitelju iznos od 13.999,44 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. lipnja 1995. pa do isplate, te je ujedno odbijen i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška i kamatom na taj trošak.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, pa je potvrđena gore navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP).

Odredbom čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP, propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbama st. 1. tog članka, da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, između ostalog, ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba.

U reviziji tužitelj postavlja materijalnopravno pitanje je li zastara kaznenog progona ona procesna smetnja zbog koje bi parnični sud, radi ocjene zastare tražbine naknade štete po čl. 377. Zakona o obveznim odnosima, bio ovlašten u parničnom postupku kao prethodno pitanje utvrđivati je li radnja kojom je šteta počinjena ima obilježja kaznenog djela.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi materijalnu štetu na vozilu, nastalu 16. lipnja 1995. nepropisnim kretanjem osiguranika tuženika F. B.

Pred nižestupanjskim je sudovima utvrđeno da je protiv osiguranika tuženika F. B. pokrenut i kazneni postupak pred Općinskim sudom u Sesvetama pod broj K-42/01, pravomoćno obustavljen rješenjem od 28. lipnja 2001., a zbog apsolutne zastare kaznenog gonjenja.

Slijedom takvih utvrđenja, a budući da je tuženik u postupku stavio prigovor zastare tražbine, pred nižestupanjskim je sudom odbijen tužbeni zahtjev jer je prihvaćen istaknuti prigovor zastare pozivom na odredbu iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO). Istovremeno, nižestupanjski sudovi smatraju da nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 377. ZOO, budući da kazneni postupak nije okončan donošenjem osuđujuće presude u odnosu na počinitelja – štetnika, već je pravomoćno obustavljen zbog apsolutne zastare kaznenog gonjenja.

Da je nastupila zastara tražbine proizlazi iz utvrđenja da je tužitelj najkasnije sredinom 1995. znao za oštećenje vozila (totalnu štetu), kao i za osobu štetnika, pa je do dana podnošenja tužbe 13. srpnja 2000. protekao zastarni rok od tri godine određen čl. 376. ZOO, za tražbinu naknade troškova popravka vozila. Pravilno su nižestupanjski sudovi postupili kada su prigovor zastare tražbine u konkretnom slučaju raspravili primjenom odredbe čl. 376. ZOO, a ne čl. 377. st. 2. ZOO, budući da kazneni postupak nije okončan donošenjem osuđujuće presude.

Odredbom čl. 12. ZPP propisano je da sud može sam riješiti neko pitanje kao prethodno, o kojem ovisi rješenje da li postoji ili ne neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo, ako posebnim propisima ne bi bilo drugačije određeno.

Odredbom st. 3. istog članka zakona propisano je da u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

Odredbom čl. 377. st. 1. ZOO propisano je da kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja, s time da prema st. 2. iste zakonske odredbe prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

U konkretnom slučaju bio je pokrenut kazneni postupak, ali je tijekom vođenja kaznenog postupka došlo do obustave kaznenog postupka zbog nastupa apsolutne zastare kaznenog gonjenja, pa kada ne postoji više mogućnost nastavka vođenja kaznenog postupka radi utvrđivanja kaznene odgovornosti, ne može niti parnični sud, u datim okolnostima u drugoj parnici radi naknade štete, rješavati o kaznenoj odgovornosti učinioca kao o prethodnom pitanju. Prigovor zastare tražbine je materijalnopravni prigovor (čl. 214. st. 3. ZOO), na koji sud ne pazi po službenoj dužnosti nego po prigovoru stranke.

Kazneni postupak se ne vodi radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja naknade štete, osim ako je oštećenik u kaznenom postupku stavio imovinskopravni zahtjev. Tužitelj ne tvrdi, a uostalom ni iz kaznenog predmeta Općinskog suda u Sesvetama broj K-42/01 ne proizlazi, da je u kaznenom postupku tužitelj stavio imovinskopravni zahtjev čime bi, pod određenim pretpostavkama, moglo doći do prekida zastare tražbine naknade štete.

Slijedom toga, obustava kaznenog postupka zbog apsolutne zastare kaznenog gonjenja, nije od utjecaja na računanje roka zastare tražbine naknade štete, jer se pod tim okolnostima zastara ove tražbine ne može prosuđivati primjenom odredbe čl. 377. ZOO, već čl. 376. ZOO.

Prema tome, odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje u reviziji glasi:

Apsolutna zastara kaznenog progona nije sama po sebi ona procesna smetnja zbog koje bi parnični sud bio ovlašten, radi prosudbe roka zastare tražbine naknade štete uzrokovane kaznenim djelom, utvrđivati ima li štetna radnja kojom je šteta počinjena elemente bića kaznenog djela. Zbog toga, u danim okolnostima, nižestupanjski su sudovi pravilno zaključili da se ne može o postojanju kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca odlučivati u ovom parničnom postupku radi naknade štete kao o prethodnom pitanju po čl. 12. ZPP. Utoliko su, pravilnom primjenom čl. 376. ZOO, obzirom na saznanje za štetu i učinioca, a s obzirom na trenutak podnošenja tužbe, odbili tužbeni zahtjev tužitelja zbog nastupa zastare njegove tražbine.

Na takav način postupajući, nižestupanjski sudovi nisu onemogućili tužitelja u pristupu sudu, pa nije došlo do povrede prava zajamčenog čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 18/97).

U Zagrebu, 4. svibnja 2011.

Predsjednik vijeća:

Mr. sc. Jadranko Jug, v.r.